Tema

Bez povratka u stari kraj

I ovotjednu priču o mještanima Srijema koji su tijekom ratnih devedesetih godina preselili u Hrvatsku posvećujemo jednom Gibarčaninu, Marijanu Ivšiću koji se 1990. godine preselio u Zagreb. Marijan je, poput mnogih mještana Gibarca hrvatske nacionalnosti, morao napustiti svoje rodno mjesto za koje ga, kako kaže, vežu samo lijepe uspomene. Nažalost, nijednom od kada se preselio nije ga posjetio, iako mu je velika želja da to učini i ponovo prošeće starim sokacima, posjeti Gibaračku planinu gdje je proveo najljepše dane svog djetinjstva, te se podsjeti na neka bezbrižna i sretnija, prošla vremena.

Bijeg u sigurniji život

»Živio sam s ocem, bratom, polubratom i maćehom u Gibarcu. Majka mi je umrla od leukemije kada je imala 36 godina. Djetinjstvo mi nije bilo sretno, ipak su to bili bezbrižni dani zahvaljujući rodbini i prijateljima. Gibarac je oduvijek bio pitomo selo, naseljeno vrijednim i poštenim ljudima, uvijek spremnim da pomognu jedni drugima. Bilo je sloge i razumijevanja među svima. Selo je bilo malo, ali bogato, s dobrim ljudima. Sada je tuga za svakoga od nas. U selu sam imao dobre prijatelje s kojima sam dijelio i dobro i zlo, s kojima sam izlazio i provodio najljepše dane svoje mladosti. Međutim, došla su neka ružna vremena. Mržnja se uvukla među ljude i počeo se vršiti pritisak na mještane. Za mnoge Gibarčane je jedino rješenje bilo da se isele i potraže sretniju budućnost negdje dalje. Tako sam se i ja odlučio za preseljenje. Odselio sam se u Hrvatsku 1990. godine i nerado napustio svoj rodni kraj. Raštrkali smo se svi kao jaganjci kad ih vuk rastjera, diljem Hrvatske, a neki Gibarčani i diljem svijeta. Izgubili smo sve što nas je spajalo i veselilo: običaje, veselje i uživanje u ljepotama našeg Gibarca«, ističe Ivšić.

Nastavio je živjeti u Zagrebu i tu tražio početak života. Uskoro je našao i zaposlenje, ali i svoju životnu suputnicu.

»U Zagrebu sam se sretno oženio Elenom i s njom sam započeo zajednički život. Imam neki svoj ostvareni cilj u radu koji me veseli i usrećuje. Nastavio sam život onako kako sam morao i vremenom se pomirio s tim. Danas živim kao i svaki drugi pošteni čovjek. Svojevremeno sam punih 16 godina radio u Hrvatskoj pošti, ali sam zbog izvjesnih problema morao dati otkaz. Potražio sam nove izazove u životu i počeo učiti za električara. Sada sam već tri godine u tom poslu. Dodatno se bavim kemijskim čišćenjem i poliranjem vozila. Hobija imam više i oni mi ispunjavaju slobodno vrijeme. Bavim se aranžerskim slikarstvom, fan sam italo discoa 80-ih i DJ izvođač. Već dvije godine zbog pandemije, virtualno puštam glazbu. U slobodno vrijeme prakticiram i avanture kroz prirodu. Ne žalim se, solidno živim i ne tražim ništa previše. Uživam u svemu čime se bavim i sa svojim hobijima usrećujem sebe.«

Rijetki pozivi prijatelja

Društvene mreže postale se jedina spona s malobrojnom rodbinom i prijateljima koji su ostali živjeti u Srijemu.

»Kontakti su mi važni sa svima. Uglavnom ja potenciram i zovem, ali mi ponekad bude žao što se oni rijetko sjete mene razveseliti pozivom. Po nekom mom osjećaju svi smo se nekako ohladili jedni od drugih. Nestao je osjećaj i potreba za nekim. Ponekad se pitam zašto ljudska ljubav nestaje i raspadaju se prijateljstva njegovana od djetinjstva. Smatram da su ta prijateljstva najčvršća, ali nažalost malo je onih koji imaju želju da ih njeguju. Mislim da je covid pridonio tome i uništio kontakte među ljudima. No, ja sam uporan i kad god poželim nekoga dragoga da čujem, ja pozovem«, kaže Ivšić.

Svoj Srijem i rodni Gibarac nije posjetio 30 godina. Što je stariji, kako kaže, želja je sve veća i nada se da će uskoro prošetati gibaračkim šorovima.

»Došla su takva vremena da se doslovce ubijaš u obvezama daljnjeg surovog života, pa su želje za obilazak moje rodbine i dragih prijatelja koji su ostali tamo živjeti postale gotovo nemoguće. Život nas, nažalost, gazi i ne podiže rampu za normalnu ljudsku slobodu, a želja je želja, a mogućnost je nešto posve drugo. U svakom slučaju, riješen sam čim se ukaže mogućnost, doći i vidjeti svoj Gibarac i drage i vesele ljude s kojima sam ponosno i sretno živio«, navodi Ivšić, ističući kako se nada da će i pandemija uskoro proći, te da će se moći slobodnije i nesmetano kretati.

Do tada Ivšić će, kao i ostali Gibarčani, ali i ostali Srijemci raseljeni diljem Hrvatske, svoje selo nositi u srcu, njegovati običaje i uspomene na sretne dane provedene u rodnom selu.

»Mogu samo poslati poruku svim ljudima koji su ostali živjeti u Srijemu: cijenimo se i poštivajmo. Radujmo se jedni drugima baš kao nekada, bez obzira na nacionalnost«, kaže na kraju razgovora naš sugovornik.

S. D.