Tema

S vrećicom stvari u novi život

U ovotjednoj priči o Hrvatima koji su ratnih devedesetih godina preselili u Hrvatsku predstavljamo priču još jednog Gibarčanina, Pavla Žebića. I Žebić je, poput većine svojih sunarodnjaka, devedesetih godina, zajedno sa svojom suprugom Leposavom, morao napustiti svoje rodno selo. Kao i prethodni sugovornici, za Srijem i Gibarac vezuju ga samo lijepe uspomene iz mladosti, sve do devedesetih godina kada je u selu zavladao nemir među stanovništvom hrvatske nacionalnosti. Većina ih je tada napustila svoje selo i utočište pronašlo u raznim gradovima diljem Hrvatske.

Lijepa sjećanja

»Ja sam Pavle Žebić Mitrov. Ovo Mitrov za Gibarac puno znači jer se u komunikaciji, izuzev one službene, nisu koristila prezimena, već samo nadimak«, započinje svoju priču Žebić dodajući: »Tako je skoro svaka obitelj u selu imala svoj nadimak. Dobila ga je po nekom ili po nečem. Evo primjera: u mojoj Fruškogorskoj ulici (šoru) susjedi su mi bili: Bajvini, Orozovi, Mišćini, Manojlini, Ribičevi itd., a nosili su prezimena: Martinović, Orozović, Josić, Tomić i Pinterović. Odrastao sam u kućanstvu s puno osoba, a takva su pretežno i bila sva ostala kućanstva u našem selu. Živio sam s bakom, ocem i materom i dvije sestre, strinom i njene dvije kćerke. Kasnije se domaćinstvo izdijelilo pa je strina s kćerkama iselila u novu kuću. To je bilo razdoblje mog ranog djetinjstva i period mog teškog života nakon Drugog svjetskog rata. Tada je sve bilo zapušteno, jer nije bilo dovoljno muške čeljadi. Nakon rata, zbog nametnute obveze, mljeli su se ambari i bilo je teško prehraniti se a kamoli nešto stvarati. Kruh se spravljao od ječmenog i kukuruznog brašna, a najčešće jelo je bila proja. U selu nije bilo struje pa se sve radilo ručno. To je zahtijevalo puno rada, pa su i malo veća djeca morala raditi. Za igru nije bilo baš puno vremena, a uglavnom smo se igrali na šoru ili kod nekog u avliji. Poslije su došla malo bolja vremena, a bili smo stariji pa je sve bilo lakše. Krajem pedesetih godina u selu je uvedena struja i sve se počelo mijenjati. Uglavnom je svaka kuća imala konja i kola, kao i osnovna sredstva za rad u polju. Isto tako, skoro svaka kuća je imala krave i svinje i puno peradi. Veći poslovi poput vršidbe žita, berbe grožđa i kolinja radili su se uz pomoć mobe i obično su tada dolazili rodbina, susjedi, prijatelji. To je ujedno bila prilika za druženje. Nedjeljom i na velike blagdane se obavezno išlo na misu u crkvu, poslijepodne na nogometne utakmice i uvečer na igranke. U Gibarcu se poštivao svaki svetac, a najveći je bio kirbaj, 16. svibnja na dan sv. Ivana Nepomuka. Za taj dan su se krečile kuće, uređivala dvorišta, jer su tada dolazili gosti, rodbina iz okolnih mjesta. Gibarac je bio autohtona hrvatska zajednica s oko tisuću žitelja u oko 300 kućanstava. Tu se rađalo i umiralo, a vrlo malo je bilo onih koji su radili negdje drugdje. Tek sedamdesetih godina i kasnije to se znatno promijenilo. Selo je vidno napredovalo, asfaltirale su se sve ulice, razvedena je vodovodna i telefonska mreža u selu, napravljeno je nogometno igralište. Svaka treća kuća je imala u avliji traktor, a po ulici se vidjelo puno automobila«, prisjeća se naš sugovornik.

Društvena i politička kriza

Devedesetih godina se, kako kaže, sve promijenilo. Društvena i politička kriza na nivou bivše Jugoslavije odrazila se i u Gibarcu.

»Ljudi su bili uznemireni i uplašeni, jer nisu znali što se događa. Na svakom koraku se vidjelo da nešto ne valja. Sve češće su se događali razni incidenti. U selo dolaze nepoznati ljudi, provociraju i prijete. Ljudi se počinju povlačiti u sebe i sve se tiše govori. U poduzećima i ustanovama se smjenjuju Hrvati s rukovodećih položaja, a u društveno-političkim organizacijama s funkcija. I sâm sam bio jedan od smijenjenih, a kasnije i istjeran iz poduzeća u kojem sam radio tridesetak godina. Posao sam našao u jednoj privatnoj tvrtki gdje sam radio do odlaska u Hrvatsku. U naše mjesto dolaze nepoznati ljudi. Počinju se protjerivati prve obitelji i počinje zamjena kuća. Ljudi su potpuno zbunjeni i pitaju se kako je moguće da Gibarac, koji je samo po dobru bio poznat i priznat, doživi tako nešto. Kulminacija je bila kada su 9. kolovoza 1995. godine navečer došle naoružane grupe u selo, nakon čega su mnogi s vrećicom najnužnijih stvari potražili utočište kod rodbine i prijatelja u Šidu i drugim mjestima. Već 10. kolovoza krenule su kolone Gibarčana prema Hrvatskoj i za mjesec dana se preselilo skoro cijelo selo. Tako sam i ja sa suprugom stavio u auto najpotrebnije stvari i krenuo za Hrvatsku. Kada smo konačno kod Berega uspjeli preći u Mađarsku, zaplakali smo jer smo se oslobodili straha«, prisjeća se Žebić.

Prilagodba na nove uvjete života

Iz Mađarske je sa suprugom došao u Osijek. No, kako kaže, tu je počela tužna i ružna priča o zamjeni kuće.

»Preko nekoliko agencija iz Srbije dobio sam desetak adresa ljudi u raznim dijelovima Hrvatske, koji su željeli mijenjati kuće. Međutim, kada smo odlazili na te adrese, ispostavilo se da tamo nema nikoga i ničega. Tek poslije nekoliko dana, kada smo ponovno otišli u Mađarsku, ponovo smo pozvali agencije u Srbiji. Tada smo dobili nove adrese. To je bio najtužniji i najružniji period mog života. Kuću sam uspio zamijeniti poslije nekoliko tjedana. Sreća je što su mi djeca tada bila u inozemstvu kod rođaka, pa nisu morala kroz sve to prolaziti. Kuću smo zamijenili u Višnjevcu, prigradskom naselju Osijeka. Prijavili smo se u Crveni križ radi dobijanja osnovnih životnih namirnica i u zajednicu za izbjeglice i prognanike gdje smo dobijali neku novčanu potporu. Svaki odlazak u te institucije je bio velika trauma. Bili smo primorani tražiti bilo kakav posao. Bilo je teško, jer su tvornice bile razorene i čekalo se završetak Domovinskog rata i neka bolja vremena. Nova sredina, novi ljudi, drugačiji mentalitet. Jednostavno, nemaš se kome obratiti za pomoć. Srećom, uspio sam naći posao, pa je tada bilo lakše i drugačije. Ubrzo je osnovana i naša Zavičajna udruga Gibarac, gdje smo se okupljali, družili, razmjenjivali informacije i činili sve da se ne izgubi duh Gibarca. Naša udruga je i danas aktivna i zahvaljujući njoj sačuvali smo sve naše običaje, neke makar simbolično. Polako smo se na taj način integrirali i u ovdašnje društvo«, navodi Žebić.

Kao i drugi Gibarčani, u svoje selo dolazi svake godine za Svi svete, kako bi obišao grobove svojih umrlih roditelja i rođaka.

»Rijetko kad se zadržavam, jer to nije više onaj Gibarac već samo kuće s nekim drugim ljudima. Ponekad se sretnem sa starim poznanicima i osjećaji su pomiješani. Uglavnom se brzo uspostavi kontakt i osjeti nostalgija. Međutim, najtužnije mi je kada vidim da neki ljudi još uvijek ne shvaćaju što se to dogodilo tih devedesetih godina. Obično se traži krivica kod nekog drugoga, što je i točno, kao što je i točno da su mnogi podržavali takvu politiku. Ne prihvaćam dijeliti krivicu, jer na mojoj, na našoj strani, krivice nema i ne može biti. Svatko mora nositi svoje breme i to se jednostavno ne može prebaciti na nekog drugog. Bilo bi, Bogu hvala, lijepo i dobro kada bi se istinski izvukle pouke iz tih nesretnih devedesetih godina i da se tako nešto više nikada ne ponovi. U ljudskoj je prirodi da se oprašta, ali isto tako i da se teško zaboravlja«, istaknuo je na kraju razgovora Pavle Žebić.

S. D.