Tema
Vojska u selo, Hrvati iz sela
Monika Kovačević nije rođena Gibarčanka, ali je stjecajem životnih okolnosti, kad je imala manje od šest mjeseci, s majkom Maricom, sestrom Ilinkom i bratom Ilijom došla živjeti u Gibarac. Tu su se nastanili i u tom malom pitomom srijemskom selu proveli veći dio svog života, sve do ratnih devedesetih godina, kada su bili prinuđeni ponovo promijeniti mjesto boravka. Monika je u Gibarcu završila osnovnu školu. Nije uspjela završiti srednju, jer ju je rat u tome spriječio. Na nagovor majke, početkom devedesetih, otišla je raditi u inozemstvo. U Poganovce u Hrvatskoj došla je živjeti nakon što je majka zamijenila kuću i iz Gibarca se preselila u Hrvatsku.
Umjesto školovanja inozemstvo
Prisjećajući se djetinjstva, Monika kaže da je rat počeo u vrijeme kada je trebala pohađati srednju školu i to je razlog što nije uspjela završiti srednjoškolsku naobrazbu.
»Moje djetinjstvo je bilo lijepo i bezbrižno. Selo je bilo pitomo, a ljudi dobri i susretljivi. Sjećam se bezbrižnih igara s mojim vršnjacima na šoru i izlazaka u centar sela. Kada se sjetim tih dana, pred očima su mi široki sokaci mog Gibarca, te ljudi koji su u večernjim satima, nakon napornog radnog dana, sjedili na ulici, na klupicama, pred svojim kućama. Tako su se družili, prepričavali radni dan i razmjenjivali svoja iskustva. Gibarčani su bili prepoznatljivi po šokačkim šeširima, a bake i žene po dugačkim šarenim suknjama. Bilo je lijepo živjeti u Gibarcu, šetati po Gibaračkoj planini, po blagorodnim vinogradima, brati grožđe i bostan«, priča Monika o svom Gibarcu.
Ali ovakav život nije potrajao, jer širokim gibaračkim sokacima počela je koračati vojska. Za Monikinu majku bio je to znak da kći treba poslati što dalje.
»Kada je devedesetih godina prošloga stoljeća u selo došla vojska, majka me je poslala u Austriju. Tu sam ostala do kolovoza 1992. godine. U veljači 1993. mijenjali smo kuću u Gibarcu za kuću u Poganovcima u Hrvatskoj. Mama je donijela odluku o preseljenju i o zamjeni kuće, a ja sam se složila. Brat i sestra su već tada bili u inozemstvu, tako da smo nas dvije same živjele«, kaže Monika.
Poganovci – mali Gibarac
Monika i njena majka su među prvima doselile u Poganovce, malo mjesto nedaleko od Osijeka u općini Podgorač. Nakon progonstva tu se preselilo 47 obitelji iz Gibarca. Većina ih se, baš kao i u Gibarcu, počela baviti poljoprivredom.
»Prvih godinu dana nakon preseljenja u Hrvatsku osjećala sam kao da sam u gostima i da ću se vratiti u svoj Gibarac. Bili smo stranci u stranoj državi, među stranim i nepoznatim ljudima. Poslije su se i drugi Gibarčani počeli doseljavati u Poganovce, pa mi je bilo nešto lakše. Nakon preseljenja većeg broja obitelji, osnovana je udruga Gibarčana. Tako su počela naša druženja, mojih dragih Gibarčana, na kojima sam imala priliku sretati stare prijatelje. Zajedno s njima dijelili smo, kao i danas, sjećanja na lijepa, sretna vremena provedena u rodnom kraju«, ističe Monika.
Već 2000. godine Monika odlučuje ponovo otići u inozemstvo. U međuvremenu upoznaje svog sadašnjeg supruga Danijela, porijeklom iz Antina, te se vraća u Hrvatsku 2007. godine.
»Te godine sam se udala i od tada živim u Vinkovcima. I dalje njegujem šokačke običaje i tradiciju svog rodnoga kraja. Gibarac sam prvi put posjetila 20 godina nakon preseljenja. Tada sam prvi put bila pred svojom kućom i posjetila svoje drage prijatelje: obitelj Fišer i prijateljicu iz djetinjstva, sada nažalost pokojnu, Branislavu Petrović. Kada sam prvi put nakon 20 godina ponovo posjetila Gibarac, u meni su se miješali osjećaji tuge i sreće. Bila sam tužna što to više nije Gibarac koji je bio i ujedno sretna što ponovo šetam ulicama svog sela gdje sam proživjela najljepše dane svog djetinjstva«, kaže Monika.
Danas radi u staračkom domu u Vinkovcima. Privikla se na novi život, novu sredinu i druge ljude. Kaže da joj je drago što je i poslije toliko godina nakon preseljenja ostala u kontaktu s mnogim prijateljima koji danas žive u Srijemu.
»Nakon 30 godina od preseljenja, kao odrasla i zrela osoba smatram da rat nikome nije trebao jer nikome nije donio dobro, ni s jedne ni s druge strane granice. Ali tko je nâs obične ljude bilo što pitao. Običan narod je ispaštao, a političari su tako odlučili. Mojim Gibarčanima koji su ostali tamo živjeti htjela bih poručiti da sam ponosna i sretna što su imali hrabrosti ostati živjeti na svome. Zahvaljujući njima, starosjediocima, Gibarac i dalje živi. Pozdravljam sve Gibarčane i poručujem im da sam ponosna što sam i poslije 30 godina dio njihove male zajednice«, kaže na kraju razgovora naša sugovornica.
S. D.
