Širom Vojvodine
»Ruva« iz mama Esterinog šifonjera
Prelo, Uskrs, Dužionica, Karmelska Gospa… prigode su kada Marija Maširević oblači stara ruva svoje mame Estere. Nosi ih s ponosom i dostojanstvom i s istim takvim ponosom ruva stara osamdesetak godina čuva na salašu svojih roditelja Estere i Žige Parčetić na Nenadiću, o kome sada brinu njen brat Stipan i ona. Na tom salašu nastala je i ova priča.
Svila, pliš, brokat
Marija nas je dočekala u lionskoj teget svili na plišove grane. Uz to, uparila je braon kožne cipele mama Estere iz 30-ih godina prošlog stoljeća i plavu lepezu svekrve Zagorke Maširević.
»Ovo ruvo je iz 1940. godine i šivano je za moju mamu Esteru Đurković iz Čonoplje. Sve je onako kako je šivano prije 81 godinu, čak su i patenti i kopče originalni. U istoj toj svili fotografirana je moja majka, tada još djevojka, i tu fotografiju čuvamo ovdje na salašu. U to ruvo moja mama se opravila za prelo u Hrvatskom domu u Somboru 1940. godine. Imala je tada 16 godina. Bila je jedinica i roditelji su je ponavljali za svako prelo, Trojstvo, Divojački vašar, svatove... Za jedne svatove, kao trinaestogodišnjakinja, dobila je crni brokat sa srebnim nitima«, priča Marija.
Svila na slipe grane, ruvo od crne svile, teget i bordo svile, presovani somot, crni brokat sa srebnim nitima, svilene marame, samo su dio onoga što Marija čuva u šifonjerima. Tu je i jedan komad, svila na slipe grane s gornjim dijelom od crne čipke, njene bake Marije.
»Šivano je 1932. godine, a tada je moja baka imala 34 godine i bila je majka osmogodišnje djevojčice«, objašnjava sugovornica.
Nosila je Marija to ruvo na modnoj reviji koja je organizirana za Divojački vašar.
Marija sva ruva iz mama Esterinog šifonjera nosi i čuva ih.
»Od Velike do Male Gospojine ona se nose vani i luftiraju. Tako je radila mama Estera, tako radim i ja. U šarenoj hladovini, kada je sunčano i malo vjetrovito. Između dva drveta stavi se pritka i na nju se kači. Evo, sad se prisjećam: kao dijete imala sam mali drveni šifonjer u koji sam slagala robu, pa kada je mama iznosila ruva na luftiranje i ja sam svoja iznosila iz tog malog šifonjera. Kasnije sam s mamom iznosila iz pravih šifonjera, a kada se ona razboljela, sama. Tako radim i danas«, priča Marija i dodaje da joj je žao što sva ta ruha nije oblačila dok joj je mama bila živa i što su neka od njih kasnije prekrojena u odjeću koja se tada nosila.
Čvrsti temelji
Prvi puta mamino ruvo Marija je obukla 1997. godine za prelo u Hrvatskom domu. Bila je to crna svila. »I onda sam počela za prela redati; teget svila, presovani somot, brokat… Kasnije sam se počela u ruva oblačiti i za Dužionicu. Poslije modne revije u HKUD-u Vladimir Nazor, 2012. godine, gdje sam prikazala dio ovih ruva, počeli su me pozivati za Karmelsku Gospu, pa sam se počela i za tu prigodu oblačiti. Zanimljivo, tako je nastalo i jedno prijateljstvo koje traje i danas. Nakon mise, a imala sam tada bakinu svilu na slipe grane, prišla mi je Biljana Đurović, rodom iz Berega, koja je desetljećima živjela u Zagrebu, a sada više u Somboru nego u Zagrebu«, priča Marija i dodaje i jedan komentar koji je čula tih prvih godina kada se počela pojavljivati u maminim ruvima: »kazali su ‘valjda se nije ponovila pa mora obuć mamino’«.
Sada u šali kaže »kad nemam što obući, ja uzmem mamino«.
»S puno ljubavi, zahvalnosti i poštovanja prema mami i uopće roditeljima nosim ova ruva. Ispunjava me, obogaćuje. I danas kada sam se obukla zbog ovog razgovora osjećam se dostojanstveno, ispunjeno, osjećam temelje koji čvrsto stoje ispod mene. Žao mi je što nema još netko tko dijeli istu takvu ljubav, ali meni nije problem biti jedina obučena u stara ruva, nije mi problem tako obučena sama doći u crkvu«, završavamo ovim riječima razgovor s Marijom, na salašu koji su gradili njeni roditelji Estera i Žiga. Iako odavno ne živi na njemu, i Marija i njen brat Stipan salašu se uvijek vraćaju sa zahvalnošću roditeljima koji su radeći na salašu djeci osigurali fakultetsku naobrazbu. Marija je završila studij ekonomije u Subotici i nakon toga zaposlila se u Srednjoj ekonomskoj školi u Sombru. Kao odjeljenski starješina izvela je deset generacija srednjoškolaca, a kada se sve zbroji imala je oko 5.000 učenika. Sada je u mirovini, ali i dalje s mnogo interesiranja, tako da je ovaj naš susret dao ideje i za neke druge i drugačije priče.
Z. V.
