Kultura
Pjesnik samosvojne lirike
Nakon duže bolesti, u nedjelju, 10. listopada, u Subotici, u 74. godini života, preminuo je subotički književnik i knjižničar Lazar Francišković.
Rođen je u Subotici 1948. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Subotici, gdje pohađa studij na Ekonomskom fakultetu. Do mirovine je radio kao knjižničar u subotičkoj Gradskoj knjižnici.
U književnom radu najprepoznatljivi je po svojoj poeziji, a pisao je i prozu te eseje. Prve pjesme objavio je u subotičkom književnom časopisu Rukovet (1-2/1970.), a priče, pjesme, eseje i prikaze knjiga nastavio je objavljivati i u drugim tuzemnim časopisima, godišnjacima i listovima (Subotičke novine, Bačko klasje, Žig, Zvonik, Subotička Danica, Klasje naših ravni, Luča, Dometi, Ulaznica, Polja, Glas omladine, Dnevnik, Politika, Üzenet, 7 Nap...). Objavio je sljedeća djela: Zov reči (ciklus Mrginj, s V. Đurićem i I. Manđusovim) (1977.); Utva bez krila (1980.); Biblioteka, Gradska kuća, Fontana (1998.); Stara crkva (2000.); Skaska o vatri (2003.); Hodočasnik (2003.); Hodočasnik II. (2006.); Prelistali smo za vas (2007.); Graal (2008); Di, čuje pisma divojačka i po koja suza (2009.); Eseji (2012.).
»U stihovima i prozi, koje odlikuje meditativna sjeta, L. Francišković uspostavlja dijalog s ljepotom bačke ravnice, rasutim salašima, samoćom i tradicijskim reliktima predaka. Sukladno tematici u njegov standardnojezični leksik, utkane su dijalektne riječi i izrazi, gdjekada i cijeli odlomci, tragom skrbi za bačku bunjevačku ikavicu i lokalitete užeg zavičaja. Između njih i svakodnevnog okruženja skriven je pojedinac sa svojom intimom, u njoj pjesnik nastoji pronaći amalgam središta i ishodište svakod pravca kretanja«, zapisao je o Franciškovićevom stvaralaštvu Milovan Miković.
»Djela su mu snažno prožeta prikazima krajolika prirode u ravnici, nekadašnje paorske raskoši na salašima te secesijskih bisera grada Subotice i života u njima. Slovi za vrsnoga stilista i pjesnika 'samosvojne lirike', koju tvori bez suvišnih naracija, sa snažnom metaforikom, gdjekad s nanosom meditativnosti i kontemplativnosti. S dosta sjete piše o svijetu i običajima Bunjevaca koji neumitno nestaju, a posebno ga zanima sudbina ljudi njegova zavičaja, koja je mahom patnička i gubitnička. Ipak, elementi kršćanskoga svjetonazora smanjuju oporosti i ne dopuštaju pojavu očaja«, zapisao je o Franciškoviću Tomislav Žigmanov.
Njegova poezija i tekstovi objavljeni su u fotomonografiji Augustina Jurige Salaši iz 1997. godine. Pjesme su mu zastupljene u nekoliko antologija i zbornika, a prevođene su na mađarski jezik.
Bavio se fotografijom i astronomijom – 1994. održao je samostalnu izložbu fotografija, a popularne članke iz astronomije objavljivao je u subotičkom dvotjedniku Žig. Koristio se pseudonimom ALEF.
Dobitnik je Nagrade za životno djelo na području književnosti Balint Vujkov Dida koja se dodjeljuje u okviru Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova u Subotici.
Sahranjen je u utorak, 12. listopada, na Senćanskom groblju u Subotici.
Priredio: D. B. P.
