Širom Vojvodine
Zagrizi, pa osjeti razliku
Naša ovotjedna priča o gospodarstvenicima ne vodi nas u bajkovitu priču o voćarstvu nego naprotiv, u surovu svakidašnjicu s kojom se susreću voćari. Zasadi jabuka na poljoprivrednom gospodarstvu Antuna Tumbasa iz Tavankuta bili su naša destinacija.
Slasni plodovi i iz ovoga voćnjaka, u kojemu su najmlađi zasadi stari tri godine, a najstariji 30 godina, završit će na ruskom tržištu, i to u postotku od čak 90 posto. No, da bi oni mogli na bilo koje tržište, potrebno je godinu dana brige i rada.
Počeci koji su donosili
»U voćarstvo smo ušli stjecajem okolnosti. Istini za volju, nisam baš jako želio ovo raditi, ali nakon očeve smrti donio sam odluku baviti se time. Nisam siguran da sam dobro postupio, ali sada nema nazad. Ili ćeš raditi i napredovati ili se nemoj time ni baviti. Radio sam na Otvorenom sveučilištu u Subotici kao predavač na obuci za računala, a onda su došle devedesete i činjenica da su plaće bile nikakve natjerala me je da se upustim u voćarstvo misleći kako ću raditi za sebe i imati onoliko koliko budem radio. Otkaz sam dao 1992. godine i u to vrijeme baviti se voćarstvom je bilo rentabilno. Moglo se od toga živjeti. Počeli smo s jutrom-dva i došli smo do 15 jutara voćnjaka. Sve smo sami kupovali iz sredstava koje je donio voćnjak. Danas se ne može zamisliti da iz tih sredstava ulažeš i proširuješ ili obnavljaš«, priča nam Antun Tumbas i pojašnjava kako on više nema niti ambicije, a ni potrebe za tim.
»Djeca, Marina i Tomislav su u inozemstvu i neće se baviti ovim poslom. Oni su izabrali svoj životni put, a mi smo izabrali svoj i ovo guramo«, dodaje supruga Mira, koja je po struci diplomirani građevinski inženjer te radi kao profesorica građevinskih predmeta u srednjoj Politehničkoj školi u Subotici.
Kad god joj obveze oko posla i kuće dozvoljavaju i ona je u voćnjaku, a kako je sama rekla, najviše pomaže oko berbe jabuka, te tijekom ljeta i berbe bresaka, koje također imaju u manjoj količini.
Zahtjevi veći, cijena manja
Među redovima zasada jabuka redaju se starije sorte: ajdared, granny smith, jonagold, zlatni delišes, te novije: red chif, pink lady koja se prodaje i pod drugim nazivima, gala... Kada je u pitanju potražnja, tek tu, kako je rekao sugovornik, nema pravila.
»Kod potražnje sve ovisi od tržišta i momenta prodaje. Često je nelogična situacija, traži se ona vrsta jabuke koja još nije skroz sazrela, a ona koja je zrela u tom momentu nema tržište. Velika većina, zapravo skoro sve, ide za izvoz u Rusiju. Ono što ostane od konzumne jabuke ide na prodaju, a industrijska jabuka ide u preradu – za sok ili rakiju«, priča sugovornik koji je jedan od 18 osnivača Voćarske zadruge Voćko.
Po riječima sugovornika, cijena jabuke je drastično pala.
»Kada smo se počeli baviti ovim poslom, cijena konzumne jabuke je bila marka i dvadeset pfeninga po kilogramu što bi sada prevedeno u eure bilo jedan euro, a o tome danas ne možemo niti sanjati. Cijena jabuke se sada kreće od 20 do 30 eurocenta. Sve je poskupjelo, nafta, umjetna gnojiva..., a cijena proizvoda ide dolje«, ističe Tumbas.
Voćari su u dilemi i što proizvoditi: indrustrijsku jabuku, čija je cijena po kilogramu 10 dinara, ili konzumnu koja košta od 25 do 35 dinara. Kada se pogleda koliko se ulaže u berbu i da je manje zahtjevno proizvesti indrustrijsku jabuku, onda je pitanje ima li smisla proizvoditi konzumnu, čija bi realna cijena bila oko 50 dinara.
Pomoć od države koju dobivaju voćari je 4.000 dinara po hektaru. Tu je i početak i kraj. O vremenskim uvjetima i nepogodama ne vrijedi niti pričati. Nema nikakve nadoknade, a temperature ispod ništice su i ove godine odnijele svoje, te tako neke sorte jonagolda uopće nemaju ploda. Situacija kod izvoza također nije zavidna. Kada roba, odnosno jabuka, prođe kontrolu i granicu, onda slijede zamjerke, reklamacije, a po kojoj cijeni će biti prodana ne zna se do posljednjeg dana. Nažalost, kako je Tumbas rekao, jabuka se više ne gleda ni je li ukusna, sočna, zdrava, nego samo treba biti ekstra klasa, što krupnija, pa i ne mora sličiti jabuci. Pojašnjenja radi, prva klasa jabuke mora imati promjer minimun 7 cm.
Muke oko berbe
Kad smo kod zdravlja, dotakli smo se i neizbježnog špricanja ove voćke, koje se ipak mora obaviti. Po riječima sugovornika sve se redovito prati i kontrolira, no kako je pojasnio do većeg broja špricanja dolazi zbog vrlo uskog kruga djelovanja sredstava.
»Špricati se mora više puta i to u određenom periodu, nekada su i sati u pitanju. Mislim da su današnja sredstva daleko manje štetna za ljude nego ranije. Više se o tome vodi računa. Osobito se sve provjerava kod izvoza. Imamo našeg zaštitara, koji vodi brigu o tome, jer na granici fitofarmacija radi potrebne analize i da nije sve po propisima ne bi jabuke prošle granicu«, pojašavanja Tumbas.
Kroz razgovor dotakli smo se i mehanizacije, priključnih strojeva, viljuškara, a kao najveći problem u proizvodnji jabuke pojasnili su da je to sama berba. Ne zato što je prezahtjevna, nego jer nema ljudi koji žele raditi, a pri tom paziti na plod koji je godinu dana čuvan. Da bi uspjeli sve obrati na vrijeme u ovih mjesec-dva dana, potrebno im je oko 20 ljudi, a kako su rekli bude ih 5-6. Satnica za berbu jabuka je od 250 do 300 dinara, a plaćen je i putni trošak.
»Radna snaga je, rekla bih, posebna tema. Jednostavno nema ljudi koji žele raditi. Nešto što je godinu dana paženo, maženo, zalivano i čuvano, zahtijeva i takvo branje kako bi se plod sačuvao do prodaje. Kriteriji za izvoz su više nego rigorozni«, pojašnjava supruga Mira, a Antun nam pojašnjava kako imaju dvoje stalno uposlenih radnika koji su tu već više od 15 godina.
Također, pojasnio nam je kako je sljedeća ozbiljna stavka kada je u pitanju održavanje sadnica rezidba istih, koja započinje odmah nakon berbe u prosincu ili siječnju i traje sve do ožujka.
Bez obzira na sve probleme, brige, poslove, Antuna ćete svakog jutra od 5-pola 6 zateći u voćnjaku, i to u pripremi onoga što je potrebno za rad. Radnike će dočekati skuhana kava, koja je po njegovim riječima protokol već 20 godina i sada se ne može mijenjati. Kako nam je i sam rekao, dok može će raditi, a jedini veliki planovi za budućnost su mu otići u mirovinu i uživati u zasluženom odmoru. Mada, nismo sigurni hoće li Antun moći odmarati. Vrijeme će pokazati.
Ž. V.
