Širom Vojvodine

Od obiteljskog stola do Vatikana

Na ovogodišnjoj 25. izložbi božićnjaka u Subotici, 25. puta našao se i onaj kreativne i najljepšim obiteljskim blagdanom inspirirane Marije Vukov, koja ove božićne kolače, osim za svoju obitelj, pravi i za druge svečane stolove i prigode unazad oko četiri desetljeća. Recepata za izradu ovog prekrasnog detalja koji krasi blagdansku trpezu ili mjesto pod božićnim borom ima raznih, kao i figura koje se mogu naći na njemu, a svoja sjećanja, tajne recepta i počasna mjesta na kojima se našao njezin božićnjak s nama dijeli ova vrijedna domaćica.

Počeci i način izrade

Marija Vukov je ljubav i želju za izradom božićnjaka naslijedila od svoje mame koja ga je pekla na svako Badnje jutro i pored koje je, negdje u prvom razredu osnovne škole, počela s izradom figura.

»Moja mama je pravila figure od jaja i brašna, a ja sam stalno bila uz nju i prva figura koju sam napravila bila je ptičica. Bila sam jako ponosna i poželila sam da ostane 'u životu' jel smo raniji godina, dva brata, sestra i ja, kad mama ne vidi, skidali te ptice i ili ih. Vrimenom sam uz mamu počela pravit jaganjce i druge figure, al sam s tim stala dok sam bila divojka. Kad sam se udala, napravila sam jedan božićnjak s malim Isusom, jaganjcima i ptičicama, a kad su nam sinovi Tomislav i Marjan bili malo veći, pomislila sam zašto to ne bi napravila malo drukčije, s više figura, pa da se dica raduju, ko što sam se i ja radovala pored moje mame«, prisjeća se ona, ističući kako se njena vještina u tome vremenom razvijala do trenutka kad je poželjela da božićnjak ne pravi samo za svoju obitelj već i za 'druge oči'.

»Krenilo je s rodbinom koja je, kad nam je dolazila čestitat Božić, vidila te moje božićnjake i s nikom nostalgijom isticala kako je danas ritkost da se kod koga to mož vidit. Jedne godine, dok još nije počelo s izložbama, za Božić su mi došli diver i jetrova, i pošto su se oduševili mojim božićnjakom, tražili su da i njima napravim jedan. E, to je ono što mi je dalo želju da se više tom posvetim i da utičem i na druge da i oni počnu il ponovo krenu s pravljenjem božićnjaka. Oni su to prineli Grgi Kujundžiću, članu Katoličkog društva Ivan Antunović, kojeg je to potaknilo da se počne s organiziranjem izložbe božićnjaka i poručio mi priko nji da za tu prigodu napravim i ja jedan. Tako ja od početka sa svojim božićnjakom učestvujem na toj izložbi.«

Svaka vrijedna i iskusna domaćica ima tajni recept za mnoga svoja jela koja s uživanjem jedu, kako ukućani tako i ostali koji se nađu za njenim stolom. A kad je već tajni, nije ni za čije uho. Međutim, Marija Vukov podijelila je s nama kako pravi svoje božićnjake, odnosno kako je tekao njihov »razvojni put«:

»U početku sam božićnjak pravila kako je to radila moja mama. Čim napravi pleten kolač, oma na njeg metne i figure i to se tako zajedno ispeče. Pošto mi tako nije uspilo par puti, kasnije sam dopekla figure s kolačom zajedno. Kako sam se usavršavala u tim figurama, došla sam na ideju da ih metnem tek prid kraj pečenja kolača kad već ima formiranu tvrdu koru u koju ne mož ništa upast. Figure sam metnila na vruć kolač i onda sam ga sušila, odnosno dopekla. To sam godinama tako radila, al u poslidnji 15 godina, otkako pravim ljudske figure, visoke, stojeće, to više ne mećem u lernu, ne dopecivam, već više sušim. Ljudske figure moraju se pravit etapno, ne mož sve pomećat odjedared. Prvo se mora napravit konstrukcija i svaki sloj se mora dobro osušit da ne bi puko. Recimo, prvo napravim glavu, odsičem natrag i probušim rupicu da izađe ta vlaga da mi unaprid ne pukne, onda metnem jedan tanak plašt i to je gotovo za taj dan. Sutradan mećem glavni plašt, al glavu ostavljam na kraju, jer je najdeblja i puno puti mi se dogodilo da lice pukne. Onda dotirivam recimo pastirov štap, frulu, jaganjce oko njeg i ostale detalje. Znači, sve iđe u etapama, u tri dana. Prvi dan je osnovna konstrukcija, drugi dan su plaštevi, treći dan ukrasi (kosa, brkovi, kape, turbani), a u međuvrimenu pravim ptice, jaganjce, volove... Svaki moj božićnjak, s figurama na njemu, je tri dana na termo peći (na taci i na rešetki) i tako se sve ispeče i isuši. Donja kora bude skroz tvrda, isušena, ispod nje metnem 10-15 orasa i onda ona ima ventilaciju. Kad sebi aranžiram božićnjak pod granom, ispod njeg metnem slamu, a oko njeg jabuke, orase, suve šljive«.

A evo i sastojaka za tijesto, kako figura tako i samog božićnjaka:

»Iđe 4 deci vode i kila senćanskog oštrog brašna. To u početku tako izgleda ko da se nikad sastavit neće, skoro da je nemoguće zakuvat. A za jedan božićnjak triba mi oko 80 deka brašna da bi imala dosta od jednog tista i za njeg i za figure«.

Počasna mjesta božićnjaka

Osim što je, kako je već navedeno, božićni kolač Marije Vukov prikazan na svakoj dosadašnjoj izložbi božićnjaka, ona nam navodi ostala njegova počasna mjesta:

»U prvim godinama, budući da je na izložbama uvik bilo dva moja kolača, uvik je jedan od nji završio kod župnika Stjepana Beretića u župi sv. Terezije Avilske, a drugi je postavljen u betlem u katedralu i tako je i danas posli 15 godina. Potom, opet na pridlog Grge Kujundžića, jedan moj božićnjak je ko dar odnesen u Veleposlanstvo Hrvatske u Beograd te beogradskom nadbiskupu mons. Stanislavu Hočevaru. Godine 2014. sam pozvana u Zagreb da tokom nedilju dana, u organizaciji tamošnje Udruge Hrvata, našim iseljenicima držim radionice za izradu božićnjaka. Radionice sam tad držala 'našoj' dici, sridnjoškolcima, te studentima primenjene umetnosti, a na koncu je u Muzeju grada Zagreba priređena i izložba na kojoj je bilo i oko 15 božićnjaka iz Subotice«.

Jedan od mnogobrojnih božićnjaka Marije Vukov darovan je 2016. godine tadašnjoj predsjednici Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović, a 2017., na inicijativu i prijedlog djelatnika Muzeja grada Zagreba, postavljen je u okviru 100. izložbe jaslica u Vatikanu, na kojoj, kako kaže, redovito bude i sudionika iz Hrvatske, ali nikad do tada s božićnjakom od brašna.

»Kogod napravi betlem od drveta, jedared je napravljen od rastavljenog fiće, od svega i svačega ima, al, po ričima Marite iz zagrebačkog muzeja, koja redovno prati tu izložbu, nikad nije bilo betlema od tista. Na toj izložbi je bio i moj sin Marjan koji je onda studiro u Rimu i kad je tio uslikat moj božićnjak, stražar mu to zabranio jel je zabranjeno slikovanje. Al kad mu je kazo da je taj božićnjak napravila njegova mama (a kod nji je mama svetinja) i da to mora slikat, stražar mu je dozvolio da ga uslika i oma mi je poslo sliku«, priča nam s ponosom Marija.

Također, njeni su božićnjaci svoje mjesto našli i u Generalnom konzulatu RH u Subotici, a unazad nekoliko godina napravi ih tri-četiri, i, osim za svoju obitelj i rodbinu, namijeni ih nekoj od siromašnih ili obitelji s više djece, starima, te za župu Krista Kralja u Beogradu i to unazad već sedam-osam godina.

Osim u Zagrebu, Marija je radionice za izradu božićnjaka godinama držala i u Subotici, i to u vrtiću Marija Petković – Sunčica, potom u župi Isusovo Uskrsnuće, u vjeronaučnoj dvorani župe sv. Roka, te u Gradskom muzeju Subotica.

Marijinom božićnjaku na obiteljskom stolu svakog se Božića divi i njezinih troje djece – sinovi Tomislav, koji živi i radi u Zagrebu (oženjen je Zagrepčankom i ima dvoje djece) i Marjan, župnik crkve Srce Isusovo u Tavankutu, te kći Kristina, koja također živi i radi u Zagrebu.

I. Petrekanić Sič