Tema
Nova društvena elita
Poslijeratno razdoblje iznjedrilo je novu društvenu elitu u Bunjevaca-Hrvata. Umjesto starih džentrija, na sceni su se pojavili pripadnici nižih slojeva i mlađe generacije: Marko Horvacki, Matija Poljaković, Balint Vujkov, Blaško Vojnić Hajduk i drugi. Većina njih je činila jezgru kulturnog pokreta s konca 1960-ih.
Smjena elite
Drugi svjetski rat naglo je presjekao daljnji razvoj kapitalističke, buržoaske, centralističke i etnohegemonističke Jugoslavije. U Subotici, Somboru i drugim mjestima Bačke socijalistička revolucija dovela je na površinu društvene, političke i kulturne scene novu elitu, čiji predstavnici su u ranijem društvenom poretku igrale marginalnu ulogu. Katalizator ove ključne promjene bio je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Njega je 23. kolovoza 1945. donijela Privremena Narodna Skupština Demokratske Federativne Jugoslavije. On je ustvrdio zemljišni maksimum i razliku između zemljoradnika i zemljoposjednika. Na temelju ovoga zakona mnoge obitelji u Subotici i Somboru izgubile su u znatnom dijelu ili u potpunosti svoje vjekovne posjede. Budući da je međuratna društvena i politička elita bila sastavljena mahom od srednjih i krupnih zemljoposjednika, čiji su posjedi i po nekoliko puta prelazili dozvoljeni maksimum, ovim zakonom je zapravo ne samo oslabljena nego i kao sloj u potpunosti rasformirana. Drugim riječima, isključena je iz sudjelovanja u političkom životu.
Paradoksalno, iako se ticala mnogih bunjevačkih obitelji, agrarna reforma nije u fokusu historiografskih istraživanja o Bunjevcima. Štoviše, neki povjesničari daju prednost povijesni beznačanom dekretu Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine od 14. svibnja 1945. Sav značaj ovoga dokumenta ogleda se u tome što je on formalno isključio iz službene uporabe tradicionalna hrvatska etnička imena – Bunjevac i Šokac, koja u suštini ne znače ništa drugo nego pripadnik katoličke vjere. Međutim, u praksi on nije nikada u potpunosti zaživio. Primjenjivan je djelomično i već je koncem 1960. praktički obesnažen.
Selektivna pravda
Komunističke vlasti nikada nisu procesuirale Bunjevce koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili u službi okupatora. Primjerice, predsjednik Bunjevačkog kola u Somboru Stipan Stolišić i njegov sin Aleksandar nikada nisu odgovarali za svoju kolaboraciju i ulogu u ratu. Obojicu je mađarska vlada nagradila za udvorničko držanje 1941. Stipan je u I. svjetskom ratu bio natporučnik 23. austrougarske pješačke pukovnije, koja je žarila i palila po Srbiji. Poslije rata bio je porezni senator u Somboru i praktički pouzdanik svih režima među mjesnim Bunjevcima, a za vrijeme okupacije zamjenik gradonačelnika Sombora. Njegovog sina Aleksandra je kao odvjetničkog vježbenika peštanska vlada već kolovoza 1941. imenovala za prisjednika Sirotišta Bačke županije. Komunističke vlasti su ga uznapredile u suca Kotarskog narodnog suda u Somboru.
Od kolaboracionista, jedino je posljednji međuratni gradonačelnik Subotice Ladislav Lipozenčić kažnjen smaknućem, ali bez ikakvog javnog suđenja. Predratnog zastupnika Marka Jurića je 1946. stigla kazna u vidu gubitka zemlje u Žedniku, ali nevolja je pogađala i mnoge čestite Bunjevce. Brojni Bunjevci su kažnjeni, jer se nisu slagali s mjerama komunističkih vlasti. U prvom redu to su bili katehet Ivanica Kujundžić i odvjetnik Mićo Skenderović, predratni tajnik HSS-a. Kujundžić je formalno osuđen zbog svog pisanja u Subotičkim novinama, a zapravo zato što se protivio priključenju Vojvodine Srbiji. Skenderović je drakonski kažnjen samo zato što je točno predvidio vraćanje bespravno oduzete zemlje njenim prvobitnim vlasnicima.
Poslijeratne prilike
Poslijeratne prilike spadaju u ona razdoblja koja povjesničari tek trebaju rasvijetliti. Međutim, iako mnoge pojedinosti nisu poznate, u historiografiji je uočljiva tendencija da se cijela problematika oko Bunjevaca 1945. svede na nacionalnoidentitsko pitanje. Ujedno se kao krivci za sve nevolje Bunjevaca označavaju Hrvati (i komunisti i svećenici), koji nisu imali nikakav utjecaj na prilike u Bačkoj. Zapravo, situacija je potpuno obrnuta. Hrvati nikada nisu vršili nikakav pritisak na Bunjevce, ali su Bunjevci koji su se izjašnjavali kao Hrvati trpjeli tlaku Bunjevaca koji su bili u službi svih režima. O tome govori izvješće Izvanredne komisije za Vojvodinu od 15. svibnja 1945., koja je ispitivala prilike u Subotici i Somboru: »U somborskom okrugu i subotičkom okrugu uzeti su u organe narodne vlasti gotovo isključivo takvi ljudi koji sebe ne smatraju Hrvatima, već Bunjevcima. Mahom su to ljudi koji su ili manje više režimlije za vrijeme bivše Jugoslavije i takvi ljudi među hrvatskim masama ne uživaju ugleda, jer je poznata činjenica da su oni više omraženi u hrvatskom narodu nego činovnici Srbi«.
Suprotno nekim tumačenjima, raspoloženje širih slojeva Bunjevaca bilo je 1945. dominantno hrvatsko. Uostalom, teret narodnooslobodilačke borbe iznjedrili su i bački Hrvati. Član Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte, veterinar Grgo Skenderović s pravom piše: »I Hrvati Bačke i Baranje zaslužili su da uživaju plodove ove duge i teške borbe, jer su kostima njihovih sinova i kćeri posejana prostrana polja Slavonije, Srema, Bačke i Baranje. Da, mi smo to zaslužili. Prestalo je robovanje i proganjanje, samo zato što smo se nazivali svojim pravim imenom«. Isti taj Skenderović pred komisijom za razgraničenje Vojvodine i Hrvatske u Subotici u ljeto 1945. hrabro osuđuje eventualne političke kombinacije protiv Hrvata: »Pogrešno je postavljati – ’Mi Srbi i Mađari’, a tako ljudi postavljaju, kao i ranije, za vrijeme Jugoslavije, protiv Hrvata.« Spomenutu komisiju su činili: predsjednik Milovan Đilas (ministar Savezne vlade DFJ za Crnu Goru), Vicko Krstulović (ministar unutarnjih poslova Narodne vlade Hrvatske), Milentije Popović (ministar unutarnjih poslova Narodne vlade Srbije), Jovan Veselinov Žarko (tajnik JNOF Vojvodine) i Jerko Zlatarić (podpredsjednik ONOO Sombor).
Plodovi muka
U početku se doista činilo da vlasti cijene hrvatske žrtve i napore. Blaško Rajić postao je član Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine, Blaško Vojnić Hajduk ravnatelj Gradske knjižnice u Subotici, Matija Evetović ravnatelj Gimnazije, Ivan Milanković zastupnik, Lajčo Jaramazović ministar bez portfelja u Vladi NR Srbije itd. Međutim, zahtijevale su od Hrvata nove žrtve: hrvatska društva. U Subotici su tako ukinuti HPD Neven, Hrvatska kulturna zajednica, Hrvatski prosvjetni dom itd. Jedino je u Somboru opstao Hrvatski dom (utemeljen 1936.) u vidu društva Vladimir Nazor.
Radi stvaranja privida o ravnopravnosti Hrvata u Subotici je osnovano Hrvatsko kulturno društvo koje je uključeno u Savez kulturno prosvjetnih društava AP Vojvodine. Na osnivačkoj skupštini ovoga saveza 30. svibnja 1948. u dvorani Radničkog doma Svetozar Marković u Novom Sadu iz Subotice su bili Balint Vujkov, Marko Horvacki, Blaško Vojnić Hajduk i Ante Vojnić Purčar. Horvacki je bio član Radnog predsjedništva Društva. Nakon izbora prve uprave, Vujkov je postao drugi dopredsjednik, a Vojnić Hajduk i Vojnić Purčar članovi upravnog, odnosno nadzornog vijeća. Međutim, Savez nije ništa učinio za bačke Hrvate. Ubrzo je rasformiran i sam HKD (1950.).
Vladimir Nimčević
