Tema

K ponovnom okupljanju snaga

Od svoga dolaska u Bačku na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće do 1945. klasna struktura bunjevačkih i šokačkih Hrvata ostala je, i pored promjena, koje je donosilo svako »novo vrijeme«, u suštini ista kao na početku. Na vrhu piramide nalazili su se krupni posjednici i visoki činovnici, koji su vukli podrijetlo od seoskih knezova, časnika (martoloza, krajišnika) i drugih narodnih starješina i prvaka iz najdavnijih vremena. Taj sloj je prvi napustio svoje izvorne narodne odlike i prihvatio mađarski nacionalni duh i identitet. U nekim obiteljima metamorfoza je imala drastične razmjere. Primjerice, muški članovi obitelji Vojnići od Bajše, koji su bili uzoriti katolici na početku epohe, koncem 19. stoljeća potpuno su se priklonili novotarijama. Tako je Jakov Vojnić primljen 12. veljače 1872. u organizaciju slobodnih zidara u Pešti, a 14. prosinca je uznapredovao u slobodonozidarskog majstora. Saborski zastupnik Šandor Vojnić osuđen je 1903. na tri dana zatvora zbog dvoboja. O Latinovićima od Boršoda suvremenici su ostavili tako potresne zapise da se može napisati roman u stilu Gospoda Glembajevi.

Očuvanje autentičnosti

Međutim, srednji i niži sloj su i pored prodora mađarske prosvjete i kulture, sačuvali etničku autentičnost. Od asimilacije ih je spasio autarkičan (samodržeći) način života. Živjeli su u većim zajednicama, rodovima ili zadrugama, koje su brojale i po nekoliko obitelji. Ove zadruge su praktički bile status in statu, odnosno nacija u naciji. Imale su obiteljsku ideologiju. Najpoznatiji rodovi u Bunjevaca-Hrvata su bili Prćići, Dulići, Kujundžići, Vukovići i drugi. Upravo su oni predstavljali jezgru seljačkog pokreta 1920-ih i 1930-ih i ujedno stup svih kulturnih procesa koji su se odvijali među bunjevačko-šokačkim Hrvatima. Najbolji primjer krupnog posjednika, koji je dao doprinos kulturi, jest Ive Prćić. On je uživao preko 175 jutara zemlje i kuću u centru Subotice (Somborska cesta 10). Zbog bolesti nije mogao izravno sudjelovati u obradi zemlje kao svaki drugi gazda. Međutim, na kulturnom i političkom polju pokazao je takvu živost koja nema premca. Prkoseći zakonitostima vremena, otrgnuo je od zaborava izvorne bunjevačke pjesme i sačuvao ih za sva vremena.

Preobražaj klasne strukture

Socijalistička revolucija je, međutim, suštinski preobrazila klasnu strukturu bunjevačkih Hrvata. Krupne posjednike je razbaštinila, oduzima im posjede i nekretnine u gradu. Bezemljaše je pak pretvorila u sitne posjednike. Inteligenciju i radništvo stavila je u službu nove ideologije – titoizma. Na sam vrh javnog života, koji je ranije bio rezerviran za džentrije, izbijaju nova imena: Geza Tikvicki (1917.), Grgo Lulić, Bela Kričković (1907.), Matija Poljaković (1909.), Antun Kopilović (1905), Balint Vujkov (1912.), Ivan Milanković, Marko Bačlija (1914.), Blaško Vojnić Hajduk (1911.), Marko Horvacki (1913.), Grgo Skenderović (1913.), Stipan Marušić i Lazar Merković (obojica 1926.).

Ovaj popis je, naravno, nepotpun. Međutim, upadljivo je da su uglavnom u pitanju generacije rođene 1910-ih i 1920-ih. Tek su stupili u život i potragu za stalnim kruhom i krovom. Neki od njih su se istaknuli u predratnim političkim strankama. Skenderović i Horvatski su, primjerice, bili aktivni članovi Hrvatske seljačke stranke. Neki su bili članovi Komunističke partije Jugoslavije (Tikvicki, Kopilović, Merković). Neki, štoviše, potekli iz crkveno-tradicionalističkih krugova: Milanković je bio član Bunjevačkog momačkog kola, ali je istupio iz njega 1937. zbog neslaganja s vodstvom na čelu s katehetom Ivanicom Kujundžićem. Neki su bili povezani s režimskom Jugoslavenskom radikalnom zajednicom (Vujkov, Vojnić Hajduk).

Skrb za rod

Dok su se na društvenu pozornicu uzdizale nove zvijezde, stare su bljedile i nestajale, najčešće nezapaženo i neregistrirano. Tijekom 1950-ih pomrle su stare generacije prvaka bunjevačko-šokačkih Hrvata. Marko Jurić je umro 1949., Joso Vuković Đido 1950., Blaško Rajić 1951., Lajčo Budanović 1958. Braća Ivan i Mirko Ivković Ivandekić, koji su se 1930-ih nalazili na čelu Subotice kao gradonačelnik odnosno zastupnik, doživljeli su dublju starost (9. desetljeće života), ali na marginama društvenih tokova. Matija Evetović, koji je sredinom 20-ih praktički bio gradonačelnik Subotice, umro je na pragu 9. desetljeća, ostavivši u rukopisu svoje kapitalno djelo Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata.

U novom društvenom poretku uloga glasnogovornika i zaštitnika interesa Hrvata pripala je mlađim snagama, koje su se razlikovale po političko-ideološkoj pozadini i sudbini. Trebalo je proći čitava dva desetljeća prije nego su izgladili razlike i stupili u suradnju, koja će se najbolje očitovati u osnutku HKUD-a Bunjevačko kolo. Od njih se po gorljivosti najviše ističe pravnik i književnik Balint Vujkov, koji se 1953. praktički našao usamljen u borbi za vraćanje hrvatskog jezika u subotičke osnovne i srednje škole. Međutim, prilike za ostvarivanje većih prava nastaju mnogo kasnije. Dana 25. lipnja 1966. potpisan je Protokol između SFRJ i Svete Stolice (Vatikana), čime je olakšan položaj Katoličke crkve u zemlji. Na Brijunskom plenumu 1. srpnja 1966. smijenjen je s položaja dopredsjednika SFRJ i tajnika Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije Aleksandar Ranković, čime je uklonjena represivna birokracija.

Vraćanje korijenima

Posljedice političkih promjena postaju vidljive i u Subotici. Na vlast dolazi liberalnija uprava na čelu s tajnikom Okružnog komiteta SK Vojvodine Antunom Milodanovićem Delom, koja je ostavila prostor za njegovanje kulturnih i nacionalnih osobenosti. Hrvatski intelektualci usklađuju ciljeve i koordiniraju rad. Najprije se okupljaju u Organizacijskom odboru za Dužijancu Turističkog saveza Općine Subotica, koji priređuje proslavu tog tradicionalnog žetvenog običaja Hrvata-Bunjevaca 1968. i 1969. godine. Uspjesi su izvan svakog očekivanja. Proslava prve gradske Dužijance okuplja oko 60.000 ljudi.

Od dijela članova odbora za priredbu Dužijanca vrlo brzo obrazuje se grupica pojedinaca koji čine korak dalje. Obrazuju Inicijativni odbor za osnivanje ogranka Matice hrvatske u Subotici, u koji ulaze sudac Okružnog suda Ivan Tikvicki, sudac Okružnog suda u Subotici i književnik Balint Vujkov, sudac Okružnog privrednog suda Ivo Stantić, profesor Bela Gabrić i sudac Okružnog privrednog suda Grgo Prćić. Odbor je za kratko vrijeme prikupio preko stotinu potpisa podrške, a Središnjica Matice hrvatske je pismom od 3. veljače 1969. obavijestila gradske vlasti (Općinsku konferenciju Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije) o svojim planovima da osnuje ogranak u Subotici i najavila osnivačku skupštinu za početak ožujka.

Vladimir Nimčević