Širom Vojvodine
Svjedok stoljeća, ljudi i događaja
Jedna od interesantnih priča Radovana Sremca, šidskog povjesničara i višeg kustosa Muzeja naivne umjetnosti Ilijanum, odnosi se na čuveni šidski brijest. Od njegovog rušenja prošlo je više od 87 godina. O tome je, prema njegovim riječima, izvijestila Pravda od 22. srpnja 1934. godine: »Dan ranije, 21. srpnja, je nedaleko od Šida izgorio poznati šidski brijest, koji je bio star preko tisuću godina, a njegovo deblo tako debelo da je trebalo šest ljudi da ga obuhvate. Ovaj brijest je veoma popularan u Srijemu i uz velike daljine dolazili su ljudi potražiti kraj njega sreću. Praznovjerni su se tu čak molili Bogu i ljubili drvo. O požaru je bila izvještena i požarna četa u Šidu, koja je odmah krenula na mjesto požara u namjeri da spase brijest. Međutim, brijest je bio već izgorio do polovine i za nekoliko trenutaka srušio se. Izgleda da su ovo drvo zapalili neki neoprezni prolaznici, koji su, vjerojatno, ložili vatru nad njim...«.
Ostatak fruškogorskih šuma
»Šidski brijest je vjerojatno ostatak prastarih fruškogorskih šuma koje su u cilju oslobađanja obradivih površina krčene nakon odlaska Turaka iz Srijema. Brijest se nalazio na nadmorskoj visini od 170 metara, što je je jedna od najviših točaka u okolini. Usporedbe radi, možemo navesti kako se Šid nalazi na visini od oko 90 do 110 metara, Gibarac 80 do 90 metara. Prema sačuvanim, ali i neprovjerenim podacima stablo ovog brijesta je imalo prečnik 3,2 metra i opseg nešto preko 10 metara. Kolika je bila visina stabla nije poznato, ali se zna da ova vrsta dostiže visinu do 35 do 40 metara«, kaže Sremac.
Jedna autrijska šumarska komisija je 1872. godine obilazila trigonometrijske piramide postavljene na strateškim točkama. Tom prilikom su obišli i piramidu na šidskom brijestu. Ono što je izuzetno zanimljivo jest podatak da je komisija konstatirala da je u stablu brijesta pomoću jednog željeznog klina pričvršćena ogromna zahrđala karika debljine 8 do 10 centimetara. Članovi komisije su zabilježili lokalnu priču da su se za tu kariku u prošlosti vezivali čamci i lađe, u prilog čemu je išla i priča da su tijekom šestog desetljeća XVIII. stoljeća u blizini brijesta pronađeni ostaci čamaca i kljun lađe. Ove nevjerojatne podatke komisija je objasnila pretpostavkom da je u prošlosti korito Save teklo uz ove padine Fruške gore.
Ucrtan i na kartama
Zbog svojih karakteristika i značaja ovaj drevni orijaš je rano ušao u službene dokumente i postao redovan reper na kartama. Prvi put je ucrtan na austrijskim vojnim kartama pravljenim u razdoblju od 1865. do 1869. godine.
»Lokalna legenda da se oko ovog brijesta sakupljaju vile, a koju je zabilježila i šumarska komisija 1872. godine, spominje se još na dva mjesta. O samom brijestu i legendi o njegovom magijskom kontekstu pisao je Iso Velikanović u pripovijetki o obiteljskom vinciliru dada Teji: ‘Odmah iznad Šida, nad Gibarcem, koči se na Fruškoj gori prastari čuveni šidski brijest. Koči se još i danas navrh planine, ma da je gotovo samo badrljica preostala od nekadašnjeg gorskog diva, koji je tu zaostao još iz truskih vremena, a možda se još i prije turskih vremena zgledavao odande s visine s berkasovačkim Despotovcem, gdje su nekad stolovali srpski Brankovići i hrvatski Berislavići. Ispinje se brijest i danas na vrh šidske Fruške gore i ponosito upire u nebo svoju badrljicu, kao vojvoda junačku sablju, vazda još za mnogo glava viši od drugog drveća. A kakav je tek bio za moga djetinjstva, kad sam ga od proljeća sve do kasne jeseni gledao iz dana u dan! Ispinjao se nebu pod oblake, visok, ponosit, najviši i najponositiji na vidiku. Na visini, nekoliko stotina koračaja od šidskoga brijesta bio je naš vinograd, a u tom djedovskom vinogradu proveo sam najljepše dane rane mladosti... Jer otkad sam znao za sebe, znao sam dobro, da to nije obično drvo, nego drvo kakvog nigdje više nema. I zato sam, koliko sam ga za dana gledao, radoznalo pred veče uzimao da zazirem od njega. Sjećam se, kako sam jedanput, kad se je već bio stao hvatati mračak, prolazio s ocem kraj brijesta i svom silom htio da zaobiđem drugim putem. A i kako ne bih: ta tko ne zna, da oko šidskoga brijesta vile vode kolo! Stari vincilir naš, deda Teja, klimao je samo glavom i govorio mi tiho: Mali, ne šali se čuvaj se bresta!. Badava mu je otac branio da me ne smije plašiti. Starac se je bojao i sam, pa kako ne bi onda upozoravao dijete! Starac je znao i to da su i sam brijest zasadile vile. Zato su ga i zasadile na takvom mjestu, svima na vidiku da im bude zborište, kud lako dolaze. A i ne može da bude takvo zborište ma gdje u šumskoj guštari, nego mora da bude na čistini, gdje može da ga obasja mjesečina. Ta tko je vidio i čuo, da bi se vile okupljale po pomrčini!’. Pripovjedač dalje navodi i djed Tejino svjedočenje: ‘Vidio sam ja dosta tih vilovnjaka. Najviše sam vidio da sa njima igra pokojni otac Partenije iz Privine Glave. Igra i pjeva onako, svašta. A igrao je i pokojni stari popa gibarački, samo nije onako živo kao kaluđer. To je, znaš, onaj popa, što je bio čuven, kako je znao da tjera oblake. Jedanput je pobio sve spahinske pustare kod Erdevika. A drugi put, kad se je svadio s morovićkim popom, potukao Morović tako, da su zaglavile i sve ribe u Bosutu i Studvi’«.
Ova legenda je tokođer zabilježena i u slikarskom radu čuvenog šidskog naivca Ilije Bašićevića Bosilja.
»Prema obiteljskoj priči, Ilija je kao mladić bio pastir zbog čega je po nekoliko tjedana boravio u bosutskim šumama. Jednom prilikom je od drugih pastira čuo priču o brijestu. Po toj priči se jedan vojnik tijekom Prvog svjetskog rata vraćao s fronte. Kada je došao blizu Šida, umoran od pješačenja, legao je da se odmori ispod starog brijesta. Kad je zaspao, ukazala mu se grupa djevojaka, u dugim bijelim haljinama, koje su igrale oko njega. Jedna mu je prišla i zamolila da im svira, dala mu je gajde i tako je, u pjesmi i svirci, protekla noć. Kad su se začuli prvi pijevci, vile su nestale, vojnik se probudio, a u ustima mu je bila nožica od jareta od gajdi. Ova priča će kasnije isnpirirati Bosilja da naslika svoju čuvenu sliku Bačinački brijest. Prirodna ljepota brijestovog drveta privukla je pažnju i najpoznatijeg Šiđanina akademskog slikara Save Šumanovića. Koliko je poznato, Šumanović nije naslikao konkretno ovaj šidski brijest, ali je naslikao nekoliko manjih brijestova u okolini šidske Branjevine«, ističe Radovan Sremac.
S. D.
