Tema

Osnutak HKUD-a »Bunjevačko kolo«

Povijest Bunjevaca poznaje brojne pojedince, koji su se iskazivali za zagovornike autentičnih interesa ovog ogranka hrvatskog naroda. Recimo, u vrijeme ugarske epohe, jedan od takvih je bio Zoltan Temunović (1878. – 1926.). On je 1918. emigrirao u Peštu, gdje se priključio revizionističkim snagama. Međutim, on, koji je pokazivao velike aspiracije, nije imao nikakav utjecaj na prilike u vlastitoj obitelji. Njegova supruga Magdolna Ruža, rođena Suknović, ostala je živjeti u Subotici, a kći Regina zvana Rexi (1905. – 2005.) odala se mondenskom životu. Još prije svoje dvadesete godine postala je medijska senzacija i tako otjerala svoga oca prije vremena u grob. Srećom, udala se za uglednog engleskog intelektualca Johna Culpina, koji ju je uveo u visoko društvo i povezao s čuvenim pjesnikom Thomasom Stearnsom Eliotom.

Međutim, Temunović je barem bio dosljedan zagovornik jedne propale ideje u Bunjevaca. Nakon 1918., javnu scenu su preplavili oportunisti, koji su za vlastito dobro bili spremni prodati interese svoga roda. Narodni zastupnik i radikalski prvak iz Subotice Marko Jurić je za ljubav svojih partijskih kolega i šefova uzdizao Srbe do nebesa. Zauzvrat, obasut je častima, položajima i povoljnim kreditima. Kada su pak mađarske postrojbe ušle u Suboticu travnja 1941., okrenuo je ploču. Pokušao je koketirati čak i s komunistima, ali su mu oni na temelju izjava svjedoka eksproprirali svu zemlju (oko 133 jutara).

Subotička djeca komunizma

U prva dva desetljeća komunizma među bačkim Hrvatima stasala je generacija javnih djelatnika (društveno-političkih radnika), koji su dugovali svoje postojanje Partiji. Ovi svojevrsni »janjičari« dijelili su izvjesne sličnosti s ranijim generacijama hrvatskih renegata, ali su se razlikovali od njih po svojoj ideološkoj zaslijepljenosti i beskompromisnosti. Građanski političari su, istina, imali izvjestan utjecaj na prilike u Bunjevaca, ali su nailazili također i na njihovu osudu i otpor. S druge strane, njihovi komunistički pandani, subotička djeca komunizma (kako su se komunisti u Subotici sami nazivali), nisu imala nikakvu, ni simboličnu oporbu. Oni su imali svu moć u svojim rukama. Bilo kakvo odstupanje od partijskog učenja za njih je bilo nezamislivo, nedopustivo i heretičko. Na svaku disonantnu pojavu su se fanatično obarali i gušili je nemilosrdno, u korijenu.

Kada je 17. ožujka 1967. zagrebački tisak objavio Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika, iza koje su stajali vodeći hrvatski intelektualci, uslijedile su burne reakcije komunista. U spremnosti na osudu se tada u Vojvodini izdvajao Stipan Marušić (1926. – 1974.), Subotičanin, koji je od tajnika Rajonskog narodnog odbora u Bikovu (1947.) uznapredovao do 1967. u predsjednika Izvršnog vijeća SAP Vojvodine. Njegovom vrtoglavnom usponu na partijskoj i administrativnoj ljestvici pomogli su umnogome njegovi javni govori protiv hrvatskog svećenstva u Subotici, prije svega protiv biskupa Ljudevita Budanovića. Paradoksalno, čovjek, koji je govorio u ime naroda, pao je u potpuni zaborav.

Matica hrvatska i bački Hrvati

Veze Matice hrvatske i bačkih Hrvata su duge i bogate. Takoreći još od svojih ilirskih početaka, kada je nosila naziv Matice ilirske (1830-ih), Matica je imala poklonike među bačkim Hrvatima. S Ivanom Antunovićem ovi odnosi se intenziviraju i formaliziraju. Njegovi učenici (Evetovići, Mandić, Kujundžić itd.) također pune svoje knjižnice Matičinim izdanjima. Koncem 1890-ih se u Subotici javljaju povjerenici MH. Mađarskim vlastima to nije bilo po volji. Zbog toga proganja mladog subotičkog gimnazijalca povjerenika Matice hrvatske Vranju Sudarevića.

Paradoksalno, u Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ nastavlja se praksa iz mađarskih vremena. Matičina izdanja bivaju označena kao nepoželjna, bilo da su u pitanju djela domaćih (Petar Pekić, Balint Vujkov, Geza Kikić) ili drugih autora. Predsjednik Josip Broz Tito, štoviše, javno osuđuje Maticu 11. svibnja 1969. u Titogradu »da ide u Vojvodinu, pa da tamo Bunjevce, Hrvate razdvaja od Srba«.

Kao alternativa – HKUD

U takvom ozračju napetosti i paranoje predsjednika Okružnog komiteta Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije za Suboticu Antuna Kopilovića Šogora zateklo je početkom 1969. pismo predsjedništva Matice hrvatske, koje ga izvještava da su se povjerenici ove ustanove u Subotici odlučili sakupiti 10. ožujka i osnovati ogranak. Vjeran partiji, Šogor je spriječio osnivačku skupštinu i pozvao članove Inicijativnog odbora na razgovor. Po prvotnom planu, razgovor se trebao odvijati javno, u prisustvu novinara. Međutim, na inzistiranje članova IO, koji su izjavili da se ne žele osjećati kao okrivljenici, obavljen je ipak iza zatvorenih vrata. Postignuto je kompromisno rješenje. Umjesto ogranka Matice hrvatske osnovat će se kulturno društvo koje će okupiti hrvatske intelektualce u Subotici.

Na temelju toga, 14. prosinca 1969. u Plavoj vijećnici Gradske kuće održana je osnivačka skupština Inicijativnog odbora. Donesena je odluka o osnivanju Hrvatskog kulturno umjetničkog društva Bunjevac. Na drugom sastanku IO, održanom 29. prosinca 1969. također u Plavoj vijećnici, na prijedlog profesora Učiteljske škole Josipa Buljovčića naziv Društva je promijenjen u HKUD Bunjevačko kolo. Konačno, 18. siječnja 1970. održana je osnivačka skupština HKUD-a Bunjevačko kolo u Velikoj vijećnici Gradske kuće, kojoj je prisustvovalo 354 člana osnivača i nekoliko desetaka gostiju. Osnivači su bili elita hrvatske zajednice: liječnici, pravnici, profesori, kulturni radnici (književnici, glumci...).

Pro i contra

Uvodni govor na osnivačkoj skupštini održao je književnik Balint Vujkov. On je biranim riječima i u kratkim crtama razložio razloge za osnivanje hrvatskog Društva i njegovu namjenu. Pozivao se na ustav, zasluge bačkih Hrvata u Drugom svjetskom ratu i obnavljanju Jugoslavije, osnovna ljudska prava i zaključak društveno-političkih organizacija u Subotici 27. studenog 1969. (Izvršnog odbora OK SSRNS, Predsjedništva Općinske konferencije Saveza omladine, Predsjedništva Općinskog sindikalnog vijeća, Komisije Općinske konferencije SK za idejna pitanja u području obrazovanja i kulture i za razvoj međunacionalnih odnosa, Izvršnog odbora Općinske zajednice kulture).

Iako je Bunjevačko kolo osnovano privolom vrhuške SKS-a u Subotici, ipak nije bilo pošteđeno napada. Već prvih dana po njegovom osnutku javili su se disonantni glasovi unutar samih partijskih struktura. Inženjer agronomije Josip Stipić Braca čak je za Subotičke novine sastavio članak protiv Društva. Međutim, glavni i odgovorni urednik novina Matija Sedlak (1928. – 2019.) nije pustio ovaj članak u tisak. Naravno, to nije bio izraz naklonosti prema novom društvu i njegovim članovima nego samo poštovanje postignute suglasnosti između SKS-a i društvenih osnivača.

Vladimir Nimčević