Širom Vojvodine

Svaki dan nova mogućnost, novi izazov

Taksiste često doživljavamo kao vozače koji »vladaju« cestom. Bilo to u pozitivnom ili negativnom kontekstu, bilo zimi ili ljeti, po kiši ili snijegu, oni su tu i od toga žive. Proteklih tjedana ovo zanimanje bilo je dodatno prisutno na društvenim mrežama (u negativnom kontekstu) zbog povećanja cijene usluge prijevoza.

Iako to nije bio povod za razgovor, zanimljivo je čuti i drugu stranu medalje. Ovoga puta razgovarali smo s poduzetnikom, taksistom Borisom Devićem, koji će uskoro biti punih jedanaest godina u ovome poslu.

Taksist – sam svoj gazda

Kada je u pitanju prijevoz, Dević je karijeru započeo kao vozač putničkog kombija, a ljubav prema autima i vožnji javila se još u dječačkoj dobi.

»Po struci sam mehaničar za termičke i rashladne uređaje i u struci sam radio tri godine. Kod prve vožnje kombijem oduševio sam se poslom i ljubav prema volanu, vožnji je samo bila potvrđena. Postupno sam se uključivao sve više u vožnju, a zahvaljujući njoj sam proputovao Europu. Tek 2011., uz pomoć oca Franje, dolazim do prvog automobila za obavljanje taksi prijevoza i eto, još malo pa punih 11 godina sam u ovoj priči«, kaže Dević i pojašnjava kako je za deset godina taksiranja promijenio četiri taksi udruge, a trenutno je aktivan u Ekonomik taksiju.

»Kako sam učio ovaj posao i rastao u njemu, te mijenjao aute, tako sam dobivao i ponude i imao želju prijeći u bolju taksi udrugu gdje ima više posla i gdje se mogu više iskazati. Prvenstveno mislim na svoj pristup poslu i kvaliteti«, kaže Dević.

Po riječima sugovornika, taksi prijevoz funkcionira tako da vozač koji ispunjava uvjete za obavljanje djelatnosti pristupa određenoj taksi udruzi. Svaki vozač je poduzetnik sam za sebe. Sam sebi plaća poreze, zdravstveno osiguranje, popravlja auto i sve drugo. Zapravo, vozač može biti i samostalni taksist, točnije ne biti član neke taksi udruge, ali to zahtijeva dodatnu angažiranost.

»U proteklih deset godina puno toga se promijenilo. Od samog grada u kojemu živimo do klijenata, iako postoji veliki broj mušterija koje svoju vjernost prema taksi udrugama održavaju dugi niz godina. Kad sam počinjao, taksista je mogao biti skoro pa svatko. Upravo radi toga se dolazilo do zasićenja tržišta, do velikog broja taksista na ulicama grada koji tada nije imao uredbu kojom se određuje broj taksi dozvola procentualno po broju stanovnika i potreba grada«, kaže Dević.

Propisi i želje

Danas sve taksi udruge imaju istu cijenu i mušterije imaju pravo birati s kim će se voziti.

»To smatram dobrim, jer svi imamo iste šanse. Tko se dodatno potrudi i dokaže, bilo kada je riječ o kulturi vozača, o higijeni vozila ima veće mogućnosti. Danas je već drugačije, vjerujem da ima manje taksi vozača na ulicama jer je tajništvo gradske uprave promijenilo zakon za taksi prijevoznike. Tako danas taksist mora imati završen neki smjer srednje škole vezan za promet ili C kategoriju s određenim brojem godina radnog iskustva. Promijenio se i zakon o vozilima, te vozilo mora pružati određenu vrstu luksuza i komfora za putnike. Mislim da bi trebalo zakon korigirati, jer vjerujem da ima dosta mladih vozača koji bi bili dobri u ovome poslu, ali ih škola sprječava u tome, a stariji taksisti polako odlaze u mirovinu. Činjenica je da se i sam grad promijenio, noćni život u Subotici donosi i manje posla noću, firme gase noćne smjene, kafići i klubovi rade kraće zbog kovid situacije koja nas je sve pogodila«, priča sugovornik i pojašnjava kako je pandemija zahvatila i taksi udruge.

U protekle dvije godine posao su otežale, odnosno umanjile, mjere oko pandemije, te kada su bile pojačane mjere na snazi, posao je po riječima sugovornika vidno opao, a neki taksisti su se u ovom teškom periodu prestali baviti ovim poslom.

Rad s ljudima je uvijek specifičan i težak na svoj način, ali Dević to promatra kao dio ovoga posla. »Istina, zna biti težak, ali ako se vozač na vrijeme nije izmirio s činjenicom da je rad s ljudima ponekad nezgodan, možda bi bilo bolje da razmisli o nekom drugom poslu. I mi sami taksisti smo ljudi, zna i nama biti loš dan, znaju i mušterije ući u vozilo s određenom dozom briga, privatnih problema ali kad se sve to stavi na stranu vjerujem da lijepa riječ, osmjeh i mirna komunikacija mogu popraviti dan«.

Dinamičan posao

Radno vrijeme taksista ovisi od udruge u kojoj vozač radi, a destinacije od korisnika i njihovih potreba. Od vožnje: do škole i doma, kave, do poslovnih sastanaka i daljih destinacija, te putovanja koja znaju potrajati i cijeli ili čak i nekoliko dana, a svaki korisnik će dobiti istu kvalitetu usluge i zagarantiranu privatnost, bez obzira na duljinu puta.

Osim u taksi udruženju, Dević se od ove školske godine uključio i u organizirani prijevoz učenika koji organizira Hrvatsko nacionalno vijeće, te tako uz druge prijevoznike svakodnevno prevozi učenike od kuće do škole i nazad. Ovaj korak HNV-a kao prijevoznik, ali i roditelj je ocijenio izuzetno pozitivnim, budući da je svima na prvome mjestu sigurnost djece, a roditeljima ovakva podrška puno znači.

Dotakli smo se i teme o poskupljenju, pa je sugovornik pojasnio kako je cijena taksi usluga, kao i sve u proteklih nekoliko mjeseci, otišla gore. Za primjer je naveo da je cijena prijevoza po kilometru do sada bila 70 dinara, a sada je 75 dinara, dok je start bio 95, a sada je 125. Primjerice, tako će vožnja na relaciji od tri kilometra stajati više za 45 dinara.

»Svjesni smo svi da je puno toga poskupjelo, a samim time je i porez otišao gore, a o benzinu da ne govorimo, koji svakih dva-tri dana ide gore. Istina, po malo, pa se kao ni ne primijeti. Svakakvih smo komentara dobivali u proteklom periodu zbog poskupljenja, ali ono što malo ljudi zna, ili o tome ni ne razmišlja, jest da mi kada smo bolesni ili planiramo godišnji odmor ne dobijamo plaću na račun. Ako ne voziš, nema nikakvog priljeva, a moraš platiti porez, režije, ratu za kredit, popraviti auto, kao i brojne druge troškove«, pojašnjava Dević i dodaje kako velika većina taksista automobile kupuje na kredit kako bi mogli raditi ovaj postao, a da ujedno ispoštuju zakon o starosti i kubikaži vozila.

Boris Dević je i otac troje djece, pa smo se dotaknuli i teme o obitelji i poslovnim obvezama.

»Posao je nepredvidiv i moja obitelj, prvenstveno supruga Antonija, je to prihvatila. Imam dobre kolege i upravo ovaj posao mi pruža mogućnost, jasno kada je to moguće i kada nemam vožnju, da mogu odnijeti djecu u vrtić ili školu ili ih pokupiti«, kaže Dević i ističe: »Posao kojim se bavim istinski jako volim. Nailazio sam na osudu da to nije za mene, da je to ispod mojih mogućnosti. No, ja sebe ne vidim kao direktora u nekoj tvrtki, kao profesora ili slično. U svom poslu, iako ima i dobrih i loših strana, uživam. Posao je dinamičan, svaki dan drugačiji i to je ono što me dodatno ispunjava. Nikada se ne zna kamo će me moj četverokotač odvesti. Novi dan, nove mušterije, nova iskustva.«

Ž. V.