Tema

Postoje, ne postoje, ne funkcioniraju

Vijest nakon posljednje sjednice Skupštine Grada Subotice bila je najava formiranja Vijeća za međunacionalne odnose. Iako su lokalne samouprave u kojima žive i pripadnici nacionalnih manjina po zakonu obvezne formirati ova vijeća, Grad Subotica proteklih 15 godina bio je bez Vijeća za međunacionalne odnose. Nisu tu obvezu ispoštovale ni neke druge lokalne samouprave, a u nekim sredinama vijeća postoje samo formalno.

Kreatori multikulturalnih politika

Da je Subotica 15 godina bila bez Vijeća za međunacionalne odnose potvrdio je predsjednik Skupštine grada Bálint Pásztor, najavljujući na konferenciji za novinare sjednicu lokalnog parlamenta na kojoj je točka dnevnog reda bila upravo formiranje Vijeća za medjunacionalne odnose.

»Vijeće za međunacionalne odnose osniva se na temelju Zakona o lokalnoj samouravi i na temelju Statuta Grada Subotice. Prethodnih 15 godina Vijeće nije radilo, zato smo trpjeli opravdane kritike od strane republičke vlasti i međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom manjinskih i ljudskih prava. Zaista mi nije jasno kako je moguće da 15 godina nijedna gradska vlast ovu temu nije smatrala bitnom. Vrlo brzo imenovat ćemo i članove tog Vijeća. Ova tema je bitna jer na osnovu određenih zakona Republike Srbije neke nadležnosti grad ne može izvršavati bez postojanja mišljenja i stava Vijeća za međunacionalne odnose i određene procese možemo odblokirati poslije njegovog formiranja«, kazao je Pásztor.

Subotica tako tek treba dobiti Vijeće za međunacionalne odnose, neke lokalne samouprave tu zakonsku obvezu provode godinama, a neke su i dalje bez Vijeća za međunacionalne odnose iako je Zakon o lokalnoj samoupravi precizan. U članku 98. navedeno je da se »u nacionalno mješovitim jedinicama lokalne samouprave osniva vijeće za međunacionalne odnose, koji čine predstavnici srpskog naroda i nacionalnih manjina«. Nacionalno mješovite jedinice lokalne samouprave su lokalne samouprave u kojima pripadnici jedne nacionalne manjine čine pet posto stanovništva ili sve nacionalne manjine zajedno više od 10 posto. Djelokrug rada vijeća određuje se općinskim i gradskim odlukama. Vijeće za međunacionalne odnose odluke donosi konsenzusom. Skupština i sva izvršna tijela jedinica lokalne samouprave dužna su prijedloge svojih odluka koji se tiču nacionalne ravnopravnosti prethodno dostaviti na mišljenje Vijeću za međunacionalne odnose.

»Vijeća za međunacionalne odnose sigurno predstavljaju jedan od bolje osmišljenih mehanizama unaprjeđenja međuetničkih odnosa na lokalnoj razini. Kada kažemo međuetničkih, ne mislimo samo na riješavanje međunacionalnih sukoba nego ona trebaju biti kreatori multikulturalnih politika na lokalu. Ono što je svakako problem jest to što je, nažalost, Zakonom o lokalnoj samoupravi napravljen čitav niz propusta u samome izboru članova vijeća, njihovoj nadležnosti pa sve do načina njihovoga rada. Ovo se čak nije promijenilo niti nakon izmjena Zakona o lokalnoj samoupravi, jer je čitav članak Zakona prepisan iz stare inačice i nisu napravljena nova unaprjeđenja. Kada je u pitanju hrvatska zajednica, postoje brojne manjkavosti jer u mjestima kao što je Ruma, gdje je broj Hrvata u ukupnome pučanstvu zadovoljavajući, Vijeće čak nije ni osnovano, ili pak Vijeće u Beočinu, gdje sam i osobno član: od posljednjih izbora 2020. godine niti jedna sjednica nije održana niti se članovi Vijeća uvažavaju kao nositelji manjinskoga života i procesa na lokalnoj razini«, kaže međunarodni tajnik HNV-a Darko Baštovanović.

Hrvatsko nacionalno vijeće uradilo je popis svih hrvatskih članova u Vijećima koja su formirana, konstatirano je gdje se moraju formirati i započelo se s izradom priručnika za kvalitetniji rad hrvatskih članova Vijeća za međunacionalne odnose.

Prava, ali kako ih koristiti?

Da posla za vijeća za međunacionalne odnose ima potvrđuje i izvješće o posjetima okruzima u Srbiji Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog koji je načinjen nakon što je ministrica Gordana Čomić u prvoj polovini prošle godine obišla sve okruge i nacionalna vijeća.

Kako se navodi u izvješću, u koje je Hrvatska riječ imala uvid, područja koja su se izdvojila kao zajednička za većinu lokalnih samouprava odnose se na ostvarivanje prava na službenu uporabu jezika i pisma, nedostatak sveobuhvatnih informacija o zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u javnoj upravi u skladu sa zakonom, ostvarivanje prava na informiranje na jezicima nacionalnih manjina, funkcioniranje vijeća za međunacionalne odnose, suradnju lokalnih samouprava s nacionalnim vijećima, uključujući i financiranje rada nacionalnih vijeća u skladu sa zakonom.

Ove ocjene u nastavku izvješća ilustrirane su primjerima:

»U pojedinim lokalnim samoupravama u kojima je u službenoj uporabi jezik i pismo nacionalnih manjina ne postoje prevodioci za jezike nacionalnih manjina, službene internetske stranice lokalnih samouprava i ustanova nisu izrađene na jezicima nacionalnih manjina. Statuti i opći akti lokalne samouprave, statuti i pravilnici ustanova ne prevode se na jezike nacionalnih manjina. Uočene su pogrešno ispisane dvojezične ploče s nazivima naseljenih mjesta. Nazivi službi na šalterima u prostorijama općinskih i gradskih uprava i ustanova nisu ispisana na jezicima nacionalnih manjina. Na inzistiranje nacionalnih vijeća da se uočeni nedostaci isprave, lokalne samouprave i ustanove sporo reagiraju. Nedovoljan broj uposlenih prevoditelja za jezike nacionalnih manjina dodatno je uvećan ograničenjem zapošljavanja u javnom sektoru. Uočeno je da se u jedinicama lokalne samouprave u kojima postoje ova radna mjesta, a koja su ostala upražnjena odlaskom zaposlenog u mirovinu ili iz drugih razloga, popunjavaju zaposlenima koji ne posjeduju znanje jezika nacionalne manjine. Ova primjedba se odnosi i na matičare u matičnom području u kojima pripadnici nacionalne manjine imaju pravo na upis prema jeziku i pismu pripadnika nacionalne manjine«, navodi se u izvješću Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog.

Ovo Ministarstvo ukazuje da ne postoje precizne kadrovske evidencije o broju uposlenih pripadnika nacionalnih manjina u jedinicama lokalne samouprave. Podaci o (su)financiranju manjinskih medijskih sadržaja na lokalnom nivou nisu precizni, uključujući i sredstva koja se izdvajaju kroz natječaje, čak ni u općinama na čijim teritorijima živi značajan broj manjinskih zajednica.

»Potrebno je pojačati inspekcijski nadzor nad primjenom Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma, organizirati učenje jezika nacionalnih manjina za uposlene u tijelima i institucijama lokalnih samouprava, kao jezika sredine u kojoj rade, kao i obuku službenika koji bi građane informirali o primjeni njihovog prava. U pojedinim sredinama potrebno je organizirati obuke učenja srpskog jezika i pisma. Potrebno je poduzeti aktivnosti u cilju funkcioniranja Vijeća za međunacionalne odnose«, ukazuju u resornom Ministarstvu.

Z. V.