Tema

Poslije kratkog proljeća – nagla jesen

Društveni život bunjevačko-šokačkih Hrvata odvijao se od pamtivjeka otežano. Tome su uzrok ne samo vanjski pritisci, nego, nažalost, izvjesni bunjevački sinovi, koji su, svjesno ili nesvjesno, stajali na put općem razvoju svojega roda. Tragična povijest bačkih Hrvata puna je imena, čije izgovaranje odmah asocira na odmetništvo. Kada su se ugledne starješine subotičkih Hrvata odlučile na osnivanje Bunjevačke pučke kasine 1878., gradonačelnik Ivan Mukić, iako i sam Hrvat, ne samo što višim vlastima nije preporučio da odobre pravila novoosnovanog društva nego ih je štovišo nagovarao da to ne nikako urade.

U vrijeme međuraća po takvoj aktivnosti istaknuo se Mijo Mandić. Kada je početkom 1931. pokrenuta akcija za podizanje spomenika Anti Miroljubu Evetoviću, ostarjeli Mijo Mandić nije štedio napore da spriječi njenu realizaciju. Išao je čak u Beograd i iznio slučaj pred predsjednikom vlade Petrom Živkovićem. Posljedično, odbor za podizanje spomenika riješio je da odgodi podizanje spomenika na neizvjesno vrijeme. Nadalje, koncem 1933. na sjednici Gradskog predstavništva Mandić je napao hrvatske prvake. Biskupa Ljudevita Budanovića je optužio da vrši hrvatsku propagandu, a za Blaška Rajića je rekao da je on u vrijeme mađarske ere »trčao oko peći«. Posljedično, Hrvati su se distancirali od njega, te je pedesetogodišnjicu od pokretanja Nevena 1934. morao proslaviti sa svojim nesunarodnjacima. Ono što je bio Mandić 30-ih, to su 70-ih bili Hrvati komunisti tvrdolinijaši, koji su u vrijeme »progona vještica« 1971.-1972. ustali protiv svojih sunarodnjaka.

Magnum crimen

Preostali dokumenti HKUD-a Bunjevačko kolo pokazuju da je Društvo imalo velike planove za 1972. godinu. Predviđena su predavanja, istraživanja i izdavački pothvati. Međutim, u međuvremenu su se dogodile krupne promjene na političkoj sceni. Za tajnika Saveza komunista u Subotici došao je Stipan Kopilović, koji se pokazao kao neumoljivi provodilac odluka Predsjedništva SKJ donesenih na 21. sjednici u Karađorđevu 30. studenoga i 1. prosinca 1971. Nije prošlo dugo i na udaru Partije našla se uprava Bunjevačkog kola: predsjednik Ivo Stantić, Naco Zelić, Grgo Bačlija i Milivoj Prćić. Oni su optuženi za uzurpiranje Kola, narušavanje samoupravnih odnosa i povezivanje s Maticom hrvatskom, te su smaknuti s položaja. Naravno, komunisti se nisu zadovoljili obezglavljivanjem formalne uprave. Htjeli su iz Društva očistiti najagilnije članove, koji su mu zapravo davali kurs. Tako su na red čistke došli i Jakov Kopilović, Geza Kikić, Lazar Merković, Matija Poljaković, Balint Vujkov i drugi. Ostali članovi Kola su proganjani samo zato što su se njihova imena javila u popisu od 100 članova Matice hrvatske iz Subotice iz 1969. godine.

Naravno, komunisti su uložili sva raspoloživa sredstva (uključujući i Upravu državne bezbednosti) da slučaj svakog inkriminiranog dodatno otežaju. Bačlija je tako optužen i zbog nastupa na osnivačkoj skupštini ogranka Matice hrvatske u Iloku (25. travnja 1971.), kada je rekao da mu škola nije pružila mogućnost da nauči hrvatski jezik. Kopilović je optužen što je za Hrvatski tjednik dao izjavu da ne želi »Hrvatsku koja se može pretrčati za jedan dan«. Kikić je optužen što je dao tiskati svoja djela u nakladi Matice hrvatske, što kao komunist na vrijeme nije prijavio »negativne pojave« u Kolu (tj. »otkucao« drugove), što je pisao povijesne radnje o preporodnom pokretu bačkih Hrvata 1870-ih, koje se kose s komunističkim učenjem o naciji. Vujkov je optužen što je svoja djela dao tiskati u nakladi Matice hrvatske, ali i zbog toga što se zalagao da se mladim Hrvaticama i Hrvatima iz Subotice osiguraju stipendije Matice hrvatske radi studiranja u Zagrebu. Poljaković je optužen zbog svojih napisa u Subotičkoj Danici i Hrvatskom tjedniku. Merković je optužen što je pustio u Rukovet Kikićeve tekstove, koje je stručna komisija (na čijem čelu je bio Geza Gulka) ocijenila kao nacionalističke.

Stipendije

U inkriminiranju članova Kola sudjelovali su nerijetko i Hrvati tvrdolinijaši. Međutim, oni nisu bili jedini. Kao najglasniji zagovornici obračuna s »proljećarima« se javljaju Nedeljko Milošev, Geza Gulka, Lajos Tóth, Radovan Ždrale, Aleksandar Simeunović i drugi. Članovima Kola su natovarili silne optužbe na vrat. U neke su čvrsto vjerovali, u neke pak su i sami sumnjali.

Međutim, za njih je bilo najneoprostivije što su, kako je istraga UDB-e pokazala, neki članovi Kola (Ivo Stipić i Balint Vujkov) tražili od Matice hrvatske stipendije za hrvatske studente iz Bačke, koji studiraju ili bi studirali u Zagrebu. U tome su vidjeli negativnu selekciju mladeži. Smatrali su da te stipendije zaslužuju i djeca srpske i mađarske nacionalnosti.

Kazne

Prijelaz iz 1971. u 1972. je prošao u znaku utvrđivanja zločina pojedinih članova Kola. Uprava državne bezbednosti je tijesno surađivala sa Savezom komunista. Dok je SKJ glumio humanost, čestitost, ispravnost, dotle je UDB izvan očiju javnosti iznuđivala od osumnjičenih nedostajuće dokaze. Već početkom 1972. prikupljeno je dovoljno dokaza protiv nekih pojedinaca, pa su uslijedile prve kazne. Najlakši slučajevi su bili članovi Kola, koji su bili učlanjeni u SKJ. Geza Kikić i Jakov Kopilović su siječnja 1971. isljučeni iz SKJ. Negdje u isto doba je isključen i Grgo Bačlija, koji se praktički nije skidao s teme sastanaka svoje organizacije (Osnovne organizacije SK Severtrans) od siječnja 1972. do travnja 1972. Merković je na osnovnoj organizaciji SK novinara 12. lipnja 1972. isključen iz SKJ. S članovima Kola, koji nisu bili učlanjeni u SKJ, razračunale su se njihove radne organizacije, izglasavši im nepovjerenje (praktički suspenziju).

Odluke organizacija SK bile su osnov za otpuštanja, policijska isljeđivanja i sudske peripetije. Godine 1972. i 1973. su prošle u znaku progona članova Kola. Čistka, međutim, nije bila ograničena samo na vrh i najagilnije članstvo Društva nego je proširena i na širi krug članova i simpatizera, čiji magnum crimen se sastojao u tome što su se njihova imena zatekla na popisu članova Matice hrvatske u Subotici s kraja 60-ih.

»Samo u Subotici više od 110 sudaca, pravnika, profesora, liječnika, inženjera, pisaca, novinara, bibliotekara, slikara, glumaca, glazbenika – bili su prisiljeni na iseljavanje ili na ponižavajući status društvenih izopćenika«, piše u svojoj knjizi Hrvatsko proljeće i Hrvati (2009.) Naco Zelić, jedan od sudionika događaja. Nakon temeljite kadrovske čistke, u Bunjevačko kolo je dovedena nova uprava, koja je ekavizirala naziv društva i izbacila pridjevak »hrvatsko« 1973. Napisana su nova pravila, koja su rad Društva svela na folklor. Tako je među Hrvatima u Subotici uslijedilo još jedno razdoblje šutnje, koje je bilo jezivije utoliko što je bilo obilježeno odsustvom autentičnih sadržaja. (kraj)

Vladimir Nimčević