Širom Vojvodine

Šest desetljeća s češljem u ruci

O frizurama i izboru frizera i danas, ali i nekad, brigu su vodile uglavnom žene. Nakon razgovora s ovotjednom sugovornicom, frizerkom Cilom Radakov stječem dojam da mi danas zapravo ni ne znamo koliko i kako su nekada žene vodile računa o svojim frizurama.

Kada se poslom počnete baviti na vrijeme, onda se sa 74 godine života možete pohvaliti da imate 60 godina radnog staža.

»Bilo mi je tek 14«

Naša sugovornica majka Cila, kako je mnogi zovu, i oni kojima je stvarno majka, ali i oni kojima nije, 1962. godine je krenula u školu za frizera i to tako da je prijepodne pohađala nastavu, a popodne išla raditi. Dakle, sa svega četrnaest godina počela je raditi. Jasno, prvo je prala kose, pomagala i učila posao.

»Zanat sam završila 1964. godine i odmah sam se zaposlila u elitnom salonu Terri Jozsá, koji je bio na Korzou. Nije tada bilo puno salona u gradu, ali najelitniji su bili Terri Jozsá, Tereg, Kikić, nakon toga Stipić i salon koji je držao Béla Szábo. Mene je vlasnik salona zaposlio i s namjerom da će od mene kolegice naučiti srpskohrvatski jezik, ali od svog njihovog učenja, jedino sam ja naučila mađarski jezik. U tom salonu sam radila do 1968., a onda sam otišla raditi u Tavankut. Iako sam tamo voljela raditi, bila sam svega dvije godine. Suprug je bio terenski radnik i kad je on otišao, meni se nije ostajalo samoj u Tavankutu, pa sam se vratila u grad«, priča nam sugovornica i pojašnjava kako je 1969. godine u Subotici otvoren još jedan elitni frizerski salon, Univerzal, i u njemu je počela raditi 1970. godine, gdje je bila punih 18 godina. Nakon toga su je poslali da postavi posao u novootvorenom frizerskom salonu na Prozivki (dio Subotice).

»Plaća frizera je tada bila jako mala, i jednostavno sam riješila i dala otkaz. Kasnije sam radila od kuće, ali sam neke mušterije zadržala. Tako i danas friziram mušteriju na kojoj sam radila diplomski rad. No, sada je mislim dosta. Kralježnica je stradala, koljena isto i jednostavno ne mogu više«, priča majka Cila koja je zaista zaslužila nakon toliko godina rada odmarati i uživati u svojoj unučadi Vedranu, Davorinu i Luciji.

Zanimljivosti koje se pamte

Šest desetljeća rada je jednostavno nemoguće opisati, niti prepričati, ali da se tijekom svog rada naslušala i nagledala svega to je jasno svima. No, kako bi to bilo da se ipak nismo dotakli bar poneke zanimljivosti. »Prvo smo učili praviti valove, i to na jastučićima koje smo sami pravili od prirodne kose, a tek kad smo svladali zadatak na jastuku, smo mogli raditi nekome na glavi. Sami smo pravili od prirodne kose, dlaku po dlaku i umetke za kosu, farbali ih i pripremali. Jako puno se radilo. Bilo je puno mušterija, a malo salona. Imali smo mušterije koje su dolazile dva puta tjedno redovito u salon. Subota je bila određena za pranje kose i frizuru, a srijeda za češljanje. Raščešljali bismo kosu, bez pranja, i ponovno napravili frizuru, punđu ili tko je što nosio. Ali sve žene su bile sređene i dotjerane. U salonu Terri Jozsá je na sredini bio tepih, a mi smo tada, šezdesetih godina, imali kragne za šišanje koje su pozadi imale džep u koji bi padala kosa prilikom šišanja. Također, uz friziranje smo radili i manikir i mislim da smo bili prvi u gradu koji smo imali lak za nokte u boji. To je bilo nešto posebno. Gazda je u to vrijeme posjećivao frizerske sajmove u Parizu. U salon je dolazila elita grada, a gazda se doslovno mušterijama klanjao do zemlje i pozdravljao ih s ‘ljubim ruke’. Odnos prema mušterijama je bio na najvišem mogućem nivou«, priča nam Cila Radakov i pojašnjava kako su u to vrijeme trgovkinje bile pretplaćene na frizuru u njihovom salonu.

U to vrijeme modnom scenom su vladale punđe, tapiranje i frizure koje su bile, rekli bismo, »nesalomive«. Znalo se što je frizura za cijeli tjedan – »radna«, a kakve su se frizure pravile za svatove ili neka bitna slavlja.

»Radila sam u jeku tapiranja i punđa, čak sam imala zarez na zubu od šnalica, koje sam kao i većina otvarala zubima, a prsti na rukama su imali zadebljanja od šnala. Bilo je onih mušterija koje su htjele prihvatiti savjet, a i onih koje su primjerice donijele fotografiju i rekle da to žele. Pa sad iako smo im savjetovali da to njima neće stajati, one su to poželjele i gotovo. Važilo je pravilo da je mušterija uvijek u pravu«, priča majka Cila.

Po riječima sugovornice, u njenim počecima nisu postojale krem farbe, nego farbe u prahu urzol koje su se kuhale. Imali su osnovne boje: crnu, plavu, smeđu i crvenu (mahagoni) i od toga su se miješale boje. U bilježnici su imali zapisanu boju za svaku mušteriju koja se farbala, koliko mililitara koje boje je potrebno pomiješati s puderom da bi se dobila odgovarajuća nijansa. Blanš je i tada postojao, kao i hidrogen koji se morao razblaživati s vodom. Tek sedamdesetih godina su se pojavile krem farbe za kosu.

Novogodišnja euforija

Gotovo nezamisliva priča sugovornice je priprema za doček Nove godine, koja nas je do suza nasmijala. Naime, kako je sugovornica rekla, tijekom cijele godine je bilo posla preko glave, ali najveća euforija i ludilo je bilo za doček.

»Uh, tad smo znali počinjati raditi u dva sata tijekom noći – na Silvestrovo. Dobro se sjećam, kako ne bih išla sama po noći, tata me je vodio i kad sam došla na Korzo pred radnju i vidjela da njih već deset stoji u redu... To je bila opća euforija. Zlata, srebra u kosi, šljokica, crvenih i zelenih, kako je ruho bilo takve su bile i šljokice. Mi smo sve šljaštile. Bilo je takvih situacija da smo morali zaključati vrata kako nitko više ne bi mogao ući«, priča nam majka Cila i dodaje »Bilo je situacija da nam je nestalo viklera. Sedam-osam bura radi, nije se onda feniralo, ali nema viklera. I onda žena ode kući, donese svoje viklere, mi uvijemo, a onda one sjede i suše se. I tako cijeli dan. Nismo mogli disati od žena. I onda i mi same idemo na doček na koji sam dolazila oko 10 sati uveče. Redovno radno vrijeme je tada bilo od 5.30 do 20.30 sati, a kad odete na posao, a žene već stoje u redu...«

Kurđup i konđa

U svoj euforiji oko punđi i raznih prohtjeva Cila Radakov je uvijek našla i vremena za češljanje i pravljenje konđi i kurđupa. Tako je u svom radnom vijeku često češljala bandašice, djevojke obučene u nošnji za Dužijancu, Prelo, Bršančevo... Svoje umijeće je prikazala i u sklopu Seminara bunjevačkog stvaralaštva u Tavankutu, kao i na Vinkovačkim jesenima gdje je sudjelovala u revijalnom dijelu Etno frizura Hrvatske.

U razgovoru s majka Cilom naučili smo i što je punđa, što je konđa, a što kurđup. Kada je u pitanju bunjevačka nošnja, uz nju se uglavnom nosila konđa ili kurđup, a obvezno je pravljena što niže, na potiljku glave. Konđa je svečanija i nosila se uglavnom uz svečanija ruva (svilu, šling), a kurđup je kada se uplete pletenica od kose i zamota. To se uglavnom nosilo ispod marame i za poslen dan uz sefir, piker i randa ruva.

Ono što nas je kroz ovaj razgovor zabrinulo jest pitanje tko će to sad praviti?

»Ne znam što bih rekla. Nema kandidata koji to žele naučiti. Sada se radi na brzini i jednostavnosti, kako i živimo, a za ove frizure je trebalo vrimena«, kaže sugovornica i dodaje: »Jako puno svijeta sam upoznala uz ovaj posao. Cijeli život sam posvetila tom poslu i jako sam ga voljela. I sad bih radila da mogu. To me ispunjavalo i zahvalna sam Bogu i na svemu ovome, a sada ću dok god mogu češljati samo moju unuku.«

Ž. V.