Intervju
Krediti po nepoznatim uvjetima
Srbija koja ubrzano gradi autoceste, brze pruge, Srbija zemlja stabilnih financija, čvrstog dinara, Srbija koja 102 milijuna eura izdvaja za pomoć mladima i još 300 milijuna eura za pomoć umirovljenicima, Srbija koja ima stopu gospodarskog rasta veću od europskih zemalja, zemlja u koju dolaze investitori, zemlja u kojoj će za nekoliko godina prosječna plaća dostići 1.000 eura, a mirovine 500. Tako izgleda ekonomska slika Srbije iz vizure onih koji vode državu. S druge strane, kritičari poteza koje povlače predsjednik države i Vlada, ističu da se Srbija zadužuje kako bi isplaćivala državnu pomoć, pod kojim uvjetima nije poznato, a zamrzavanje cijena tumači kao pogrešan potez. Ta mišljenja dijeli dr. sc. Danica Popović, profesorica Ekonomskog fakulteta u Beogradu.
Proteklih mjeseci bili smo svjedoci raznih davanja koje je država iz proračuna izdvajala kao direktnu pomoć stanovništvu. Posljednja u nizu bila je pomoć od 100 eura za mlade i 20.000 dinara za umirovljenike. Može li takvu vrstu davanja trpjeti proračun ili se ova sredstva osiguravaju novim zaduživanjima?
Budući da je proračun u deficitu, ovo zadovoljstvo se financira iz kredita, a pod kojim uvjetima – ne zna se. U srpskom parlamentu nema oporbe, niti o ovakvim pitanjima ima javne rasprave, a zastupnici bez ikakve muke izglasaju ono što je u Vučićevom kabinetu dogovoreno. Stoga vjerojatno nećemo ni saznati iz kojih sredstava i pod kojim uvjetima će predsjednik Aleksandar Vučić financirati ovu predizbornu kampanju. A netransparentnost proračunskih rashoda skoro da je poslovična primjedba Fiskalnog savjeta, tako da nema izgleda da javnost o tim podacima nešto više dozna. No, predizborna kampanja time nije završena. Predsjednik Vučić je prije mjesec dana najavio kako će, ukoliko ne izgubi na izborima, mladi od njega dobiti još po 100 eura. Sve to smo saznali u intervjuu koji je davao u vlaku koji stoji, mada taj vlak, kako nam je suznih očiju objasnio, dostiže brzinu od 200 kilometara na sat. A to sve potvrđuje da je još aktualna stara srpska izreka, još iz doba socijalizma, koja kaže: »Ana Karenjina bi na pruzi Beograd – Bar umrla prirodnom smrću«.
I da se još zadržimo kod davanja koja su najavljena određenim kategorijama stanovništva. U cilju poticanja nataliteta od početka godine izdvaja se 300.000 dinara, najavljeno je po 20.000 eura za kupovinu stanova za mlade bračne parove. Jesu li to dobre mjere?
Kako se u nekoj zemlji povećava natalitet? Tako što se povećava broj dobro plaćenih radnih mjesta! To je praksa koja garantirano daje dobre rezultate, ali se to u diktaturama slabo primjenjuje. To su ljudi koji misle svojom glavom i takvima ovakvoj državi nisu potrebni. Zašto bi se onda takve mjere primjenjivale? A mjere tog tipa su, prije svega, pospješivanje stranih direktnih investicija u granama poput farmaceutske, ili IT industrije… Više je nego jasno da će ovaj novac od po 20.000 eura dobiti »zaslužni mladi«, kao što je jasno i to da se time pitanje nataliteta neće riješiti. A u čitavom tom brzopletu pogrešnih poteza svi zaboravljaju da Srbija ima veći problem od pada nataliteta – a to je ogromna i sve veća smrtnost stanovništva, koje umire od izlječivih bolesti. Ukoliko bi netko htio zaista obnoviti Srbiju, to bi bio prvi potez – posvetiti se smanjenju mortaliteta u Srbiji: razvojem preventive, podizanjem standarda liječnika, razvojem primarne zdravstvene zaštite... A rast liječničkih plaća svakako bi odmah smanjio odljev liječnika i sigurno povećao natalitet. Ali pametni i dobro plaćeni liječnici nisu prioritet ove vlasti.
Neki ekonomisti smatraju da će ovih 20.000 eura samo potaknuti rast cijena na tržištu nekretnina. Dijelite li to mišjenje?
Cijene nekretnina rastu svuda u svijetu, te će se njihov rast nastaviti i s Vučićem i bez njega. Osnovni razlog za rast cijena su niske kamatne stope, pa novac uložen u nekretninu zadržava prinos od 5 do 6 posto, dok je kamatna stopa skoro ravna nuli. A od spomenute mjere će biti koristi za one koji dobiju taj kredit, dok su koristi za Srbiju na veoma dugom štapu.
Kako bi ograničila rast cijena, Vlada je prvo zamrznula cijene osnovnih živežnih namirnica: ulja, šećera i brašna, a zatim i goriva. Kako komentirate te mjere?
To je samo još jedna u nizu mjera koje su možda priličile dobu Prve petoljetke, dakle pedesetim godinama prošlog stoljeća. A te mjere su i tada i oduvijek bile potpuno pogrešne. Dovoljno je samo da najavite da ćete zamrznuti cijene, stanovništvo će odmah početi stvarati zalihe. Cijene će u dućanima ostati iste – ali robe ubrzo više neće biti! Preselit će se na sivo tržište, gdje će cijene rasti onoliko koliko tražnja bude porasla. A da bi se ova spirala prekinula, potrebno je udariti na uzrok – na štampanje novca. Ako štampate novac za mlade, za njihove stanove da biste povećali natalitet, pa podižete penzije za 5 posto, umirovljenicima dijelite još po 20.000 dinara, a mladima još po sto eura – dobit ćete inflaciju! A te farse sa zamrzavanjem cijena zaista više nikome nisu potrebne, mada, kako vidim, iste mjere počinju primjenjivati i Hrvatska, Mađarska i Poljska. Srbija se tome naravno rado pridružila, a taj ekonomski populizam sasvim je u skladu s osjetnim pogoršanjem stanja demokracije, mjerenim indeksom demokracije. Uvijek se treba prisjetiti da mladi iz ovih zemalja ubrzano odlaze i to baš u zemlje u kojima vlastima ne pada na pamet da zamrzavaju cijene goriva ili osnovnih namirnica – a tamo će ipak živjeti bolje i sigurnije.
Je li to onda pred nama razdoblje krize?
Da krenemo od toga šta se događalo u pandemiji – gospodarska aktivnost je prilično brzo zamrla, mnoge tvrtke su bile na rubu opstanka, pa su usprkos mnogim emisijama »helikopterskog novca« cijene u svim zemljama ostale stabilne. To se nije moglo zadržati zauvijek. Kad je privredni rast ojačao, svakako se mogla očekivati inflacija, koja predstavlja odlično upozorenje vlastima da je potrebno smanjiti emisiju novca i koncentrirati se na nemonetarne mjere za poticanje rasta. Međutim, da stvari budu još gore, uz taj očekivani rast cijena došlo je i do rasta cijena nafte, izazvanog prvenstveno rusko-ukrajinskom krizom, na što nijedna lokalna mjera ekonomske politike ne može utjecati.
Koliko smo mi danas zadužena zemlja i jesmo li prešli crvenu liniju?
Zaduženost je za sada na povoljnoj putanji. Stupanj zaduženosti iznosi oko 58 posto, predviđeni fiskalni deficit je oko 3% BDP-a, što je svakako korak u dobrom smjeru. Tako da smo se trenutačno zaista udaljili od crvene linije, ali se odmah moramo podsjetiti da se do nje stiže preko noći kada se samo par lampica upali – u nečijem tuđem dvorištu, na koje ne možemo utjecati. Ako Europska centralna banka, kao što očekujemo, poveća kamatnu stopu, to će istog trenutka izmijeniti sliku naših dugova i otplata u budućnosti. Ali apetiti naših političara ne jenjavaju. Tako se Goran Vesić pohvalio kako se Beograd zadužio po kamatnoj stopi od oko 10 posto – i još pokazivao znake velikog zadovoljstva tim svojim činom, u uvjetima kada kamatne stope ne prelaze 1 ili 2 posto. Kad svi računi isplivaju na površinu, vjerojatno slika neće biti nimalo ružičasta. Za sada, neće biti ni katastrofe, ali na nju uvijek valja misliti!
Čuli smo najavu o prosečnoj plaći od 1.000 eura do 2026. godine. Koliko to ima uporišta u našoj realnoj ekonomskoj situaciji?
Ne zaboravite, izbori su tek u travnju, tko zna koliko će predsjednik još povećati te plaće iz 2026. ili neke još kasnije godine… Samo neće ove sada, ali, koga to zanima? Evo, nema par mjeseci kako se predsjednik hvalio kako će 2025. godine prosječna plaća biti 900 eura, aludirajući svojim biračima da upravo toliko danas ima Hrvatska – pa ćemo je mi tako, je li, stići. Nitko mu neće ni reći da Hrvatska, niti bilo koja druga zemlja neće odlučiti stagnirati narednih nekoliko godina samo da bismo ih prestigli po plaćama. A tek što će biti 2026. godine! To zaista liči na onu priču o vlaku koji ide 200 kilometara na sat, ali stoji. Ja bih da se ta priča već jednom promijeni.
U svojim javnim istupima kritičarka ste ekonomskih poteza aktualne vlasti, ali ste se nakon jedne televizijske emisije našli čak i u medijina naklonjenim vlastima, a sve zbog izjave da je odluka o povećanju mirovina 2008. godine u vrijeme premijera Mirka Cvetkovića bila pogubna. Onda ispada da je predsjednik Vučić bio u pravu kada je govorio da je SNS preuzeo državu pred bankrotom?
Da, Srbija jeste bila nekoliko koraka pred bankrotom, a uz to, Vučić je uradio nešto o čemu bivša vlast nije ni sanjala: bez ikakvog gubitka vlasti uspio je osloboditi se PUPS-a, partije umirovljenika, i onda uraditi ono što je bilo neophodno – svesti mirovine na razinu koju proračun može trpjeti. U tom zanosu, a uz zdušnu pomoć Angele Merkel, Vučić je napravio fiskalnu konsolidaciju i usput uništio sve druge partije u zemlji. Inače, to što me spominju režimski mediji, to nije ni vrijedno spomena. Ti mediji su u stanju nekoga optužiti za najveću gadost, a sutra ga citirati i dizati u zvijezde, evo, baš kao sada mene. Kažu: »vidite što cijenjena profesorica kaže«. Moj vam je savjet: ako ne morate, nemojte te njihove medije ni čitati. Ako već morate – ignorirajte sve što napišu. Manje će se kuge prosuti medijskim prostorom, a još manje širiti dalje kroz etar.
Što biste izdvojili kao dobre ekonomske poteze povučene posljednjih godina?
Mogu svakako izdvojiti dva poteza. Prvi je fiskalna konsolidacija, koja je Srbiju zaista spasila velike financijske krize. Drugi je bilo donošenje Zakona o radu, gdje smo izbjegli da neki ljudi svakih par godina dobijaju velike otpremnine za cio radni staž – pa se presele u drugu firmu! Oba poteza su zaista bila dobro zamišljena i provedena, ali svakog normalnog bi odmah zainteresiralo zašto nakon toga nije bilo reformi? Moje je mišljenje, koje nije usamljeno, da je sve to što je u Srbiji uspješno urađeno zapravo napravljeno na veliki pritisak njemačke vlade, kojoj nije odgovaralo da Srbija postane druga Grčka. Naravno, Njemačkoj nije bilo stalo baviti se daljim reformama, pa do toga, evo, ni do danas nije došlo.
Kakva su Vaša očekivanja u susret ovim izborima? Očekujete li značajniji ulazak oporbe u parlament?
U Srbiji se politčki život prilično zahuktao. Oporbene stranke i pokreti sada svakako pokazuju interes ući u parlamentarnu političku borbu. S dominacijom koju Vučić ima u medijima i uz nedostatak financijske podrške oporbenim partijama – svi izgledi su mogući. Ali, da: oporba bi htjela u parlament, ali je pitanje hoće li do njega i doći. Sve će se razriješiti na beogradskim izborima: tko dobije Beograd, imat će veliku političku prednost.
Intervju vodila: Zlata Vasiljević
