Tema

Dvadeset godina od donošenja osnovnog Zakona

Prije dvadeset godina, 21. veljače 2002., Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) usvojila je Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Zakon je na snagu stupio 27. veljače, kada je objavljen u Službenom listu SRJ. Nakon odvajanja Crne Gore od SRJ 2006. godine nastavio je važiti na teritoriju Srbije i jedan je od prvih i osnovnih zakona kojima se uređuje status nacionalnih manjina. Nakon usvajanja zakona, osnovana su prva nacionalna vijeća nacionalnih manjina.

Zakon je donesen nakon više od desetljeća od uspostavljanja višestranačja, ali prema ocjeni stručnjaka ni tada nije uspio urediti u svim segmentima položaj nacionalnih manjina. Izmijenjen je i dopunjen 20. lipnja 2018. godine. Razlozi za donošenje izmjena i dopuna bili su utvrđeni Akcijskim planom za ostvarivanje prava nacionalnih manjina radi unaprjeđenja institucionalnog i zakonodavnog okvira i kako bi se uskladio s izmjenama pravnog sustava i prilagodio stvarnim potrebama unaprjeđenja položaja nacionalnih manjina.

Društveno-politički kontekst usvajanja Zakona

Sustav zaštite manjina u Srbiji postojao je i za vrijeme Socijalističke Republike Srbije i odnosio se na tadašnje »narodnosti«, pa je tako Ustav iz 1974. godine definirao položaj nacionalnih manjina i njihova kolektivna prava. Postojala je i institucija »ključa« koja je imala za cilj proporcionalnu zastupljenost »naroda i narodnosti« na svim razinama vlasti. Manjinske grupe su imale pravo na službenu uporabu jezika, autonomiju u kulturi u smislu osnivanja kulturnih udruga i institucija kulture kao i obrazovanje na svom materinjem jeziku.

Rat i raspad SFRJ doveli su do pojave tzv. novih manjina koje su u prethodnom sustavu imali status konstitutivnih naroda (Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Muslimani, Slovenci i Srbi), ali zbog ratova, sankcija, osiromašenja i etničkih netrpeljivosti prava manjina koja su bila garantirana ustavom iz 1990. godine nisu bila poštovana.

»Tijekom devetog desetljeća XX. stoljeća razorene su osnove financiranja manjinskih matica i udruga, kao i institucija koje su u sustavu javne uprave bile nadležne za ostvarivanje njihovih prava. Istodobno, etnifikacije politike i populizam koji je tadašnja vlast koristila kao tehniku mobilizacije birača, te sukobi sa susjedima, uvjetovali su uz osjećanja opće nesigurnosti građana i sve veću distancu, animozitete i nepovjerenje između etničkih zajednica u zemlji«, navode Katarina Crnjanski i Goran Bašić u svojoj knjizi Politička participacija i kulturna autonomija nacionalnih manjina u Srbiji.

U radu u povodu desete obljetnice »nove manjinske politike«, 2011. godine, profesor Ilija Vujačić je precizno opisao povijesni kontekst deset godina prije i u vrijeme u kojem je oblikovana nova manjinska politika i donesen Zakon: »Opća etnifikacija politike, etnocentrizam i nacionalistička mobilizacija, populizam, politika ratnog stanja, najprije u drugoj polovini 80-ih sporovi, a potom prvom polovinom 90-ih i sukobi, s drugim članicama bivše zajedničke države, međunarodna izolacija i NATO intervencija. Sve je to činilo da su prava nacionalnih manjina bila prvo reducirana, potom zanemarivana, a zatim i ozbiljno narušavana. A to se posebno odnosi na novonastale, tzv. nove manjine. Tijekom tih deset godina zemlja je živjela u permanentnom ratnom stanju, pa i onda kada su službeno ratovi na prostoru bivše Jugoslavije prestali...«.

Cijelo je desetljeće tako prošlo »u stalnim političkim napetostima, koje su imale znatne reperkusije po odnos etničke većine i etničkih manjina. Sve to je činilo vrlo nepovoljnom klimu za rješavanje statusa manjina, a i ono malo manjinskih prava što je zaostalo iz prethodne manjinske politike u Jugoslaviji u novoj situaciji sukoba nacionalnih većina i manjina nije se poštovalo. Etničke netrpeljivosti su učinile da usprkos garantiranju prava manjina prema Ustavu iz 1990. godine, ne samo da prava manjina nisu bila poštovana nego je dolazilo i do otvorenih prijetnji, nasilja i prisilnog iseljavanja. Tako su manjine bile stalno ugrožene, etnička distanca izuzetno velika, a u općoj pauperizaciji stanovništva (zbog svjetski rekordne inflacije 1993. godine, a potom uspostavljenih ekonomskih sankcija) i nacionalističkoj mobilizaciji, i ono što je postojalo kao preostali oblici ostvarivanja prava manjina, nije se realiziralo. To važi, kako za mrežu institucija za provođenje manjinskih prava tako i za financiranje udruga manjina, što je sve uvjetovalo radikalno nepoštovanje prava manjina, jednako kao i uopće ljudskih prava«.

Nakon petolistopadskih promjena 2000. nova vlast u Srbiji je poduzimala mjere kako bi se pridružila Ujedinjenim narodima, Vijeću Europe i drugim međunarodnim organizacijama i preuzimala obveze u vezi s međunarodnim standardima zaštite nacionalnih manjina. Država se obvezala razvijati demokratske institucije i procedure i donositi posebne mjere usmjerene ka zaštiti nacionalnih manjina preporučene kroz dokumente Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Vijeća Europe, Europske komisije i druge. Država je potpisala Okvirnu konvenciju za zaštitu prava nacionalnih manjina (2001.) i Europsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima (2005.) kojima se definira minimum zaštite manjinskih grupa.

Prema Iliji Vujačiću, Demokratska opozicija Srbije je nakon rušenja autoritarnog režima Slobodana Miloševića inaugurirala novu manjinsku politiku, ne samo zbog pukog političkog opredjeljenja (sadržanog u obećanjima DOS-a) već i zato što su manjine aktivno sudjelovale u obaranju tog režima.

»Dakle, važna činjenica, koja je nezavisno od drugih faktora – kao što su razlozi demokracije i ljudskih prava, međunarodnih obaveza i regionalne sigurnosne politike – govorila u prilog promjene politike prema manjinama, jest to da su svojim sudjelovanjem u raskidanju s politikom etničke diskriminacije i netolerancije, etničke manjine dale odlučujući doprinos sudjelujući u kreiranju novog legitimiteta i novog legitimacijskog osnova.«

»Nova manjinska politika« je, ocijenio je tada Vujačić, bila jedna od programskih obećanja DOS-a koja je imala za cilj da se »obnovi ideja etničke suradnje u višeetničkom društvu i poradi ne samo na zaštiti i unaprjeđenju prava pripadnika nacionalnih manjina i zajednica nego i da se ostvari reintegracija nacionalnih i etničkih zajednica i promovira integrirana multinacionalna i multikulturna zajednica«.

Sadržaj Zakona

Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina donesen 2002. godine, i izmijenjen i dopunjen 2018., je dakle jedan od osnovnih zakona kojim se uređuje način ostvarivanja individualnih i kolektivnih prava koja su Ustavom Srbije i potvrđenim međunarodnim ugovorima zajamčena pripadnicima nacionalnih manjina. Njime su preuzeti standardi ustanovljeni kroz dokumente Vijeća Europe – Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina i Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima.

Njime se uređuje i »zaštita nacionalnih manjina od svakog oblika diskriminacije« i »osigurava ostvarivanje kolektivnih prava na samoupravu u kulturi, obrazovanju, obavještavanju i službenoj upotrebi jezika i pisma«.

Ovaj Zakon daje i određenje nacionalne manjine:

»Nacionalna manjina u smislu ovog zakona je svaka grupa državljana Republike Srbije koja je po brojnosti dovoljno reprezentativna, iako predstavlja manjinu na teritoriju Republike Srbije, pripada nekoj od grupa stanovništva koje su u dugotrajnoj i čvrstoj vezi s teritorijem Republike Srbije i posjeduje obilježja kao što su jezik, kultura, nacionalna ili etnička pripadnost, porijeklo ili vjeroispovijest, po kojima se razlikuje od većine stanovništva, i čiji se pripadnici odlikuju brigom da zajedno održavaju svoj zajednički identitet, uključujući kulturu, tradiciju, jezik ili religiju«.

Ovim se Zakonom zabranjuje »svaki oblik diskriminacije, na nacionalnoj, etničkoj, rasnoj, jezičnoj, vjerskoj i svakoj drugoj osnovi, prema nacionalnim manjinama i osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama«.

Zakon je podijeljen u sedam dijelova: Opće odredbe, Osnovna načela, Prava na očuvanje posebnosti, Djelotvorno sudjelovanje u odlučivanju o pitanjima posebnosti, u vlasti i u upravi, Zaštita prava i sloboda manjina, Kaznene, Prijelazne i završne odredbe.

U odnosu na prvobitnu verziju, izmjenama i dopunama dodan je novi dio – Kaznene odredbe Zakona, kao i određeni broj novih članova.

Nakon dvadeset godina

Nakon dvadeset godina od donošenja ovog Zakona i dalje su prisutne određene nedoumice i pitanja, iako daleko od očiju i interesa javnosti i medija. Tako je na okruglom stolu, održanom 2019. godine Eva Vukašinović, na temelju analize Zakona i njegovih izmjena i dopuna, predložila da se uz uključivanje predstavnika nacionalnih vijeća nacionalnih manjina, državnih tijela, nezavisnih kontrolnih tijela i predstavnika civilnog društva razmotre sljedeća pitanja/nedoumice iz Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina: Određenje nacionalne manjine; Zabrana diskriminacije pripadnika nacionalnih manjina; Mjere za osiguranje ravnopravnosti; Sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti; Dostignuta razina ljudskih i manjinskih prava; Pravo na izbor i uporabu osobnog imena; Uvođenje u ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisama nacionalnih manjina; Obljavljivanje propisa na jezicima nacionalnih manjina; Financiranje društava i udruga nacionalnih manjina; Nastava na jezicima nacionalnih manjina; Upotreba nacionalnih simbola; Rad Savjeta za nacionalne manjine i Proračunskog fonda za nacionalne manjine.

J. D.