Tema

Duh i dah novog vremena

U utorak, 1. ožujka, navršilo se 175 godina od rođenja Lazara (Laze) Mamužića, dugogodišnjeg gradonačelnika Subotice (od 1884. do 1902.), kojega su mlađi suvremenici nazivali sinom stare Subotice, a osnivačem nove.

Rođen je 1. ožujka 1847. u Subotici u uglednoj obitelji. Oba roditelja, i Pajo Mamužić i Koleta, rođ. Malagurski, pripadali su višim slojevima. Mamužići i Malagurski su bili na glasu kao stare i čestite obitelji. Malagurski se javljaju kao govedari, a Mamužići su dali Subotici gradonačelnika – Josipa Mamužića (1772. – 1779.), od kojega su zapravo potekli svi ugledni Mamužići na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće: odvjetnici Ago, Joso i Lazo, te svećenici Veco i Matija. Preciznije govoreći, Lazo je vodio podrijetlo od Josipovog sina Matije.

Nakon završene osnovne i srednje škole u Subotici, upisao je Pravni fakultet u Budimpešti. Prije završetka studija služio je godinu dana kao dobrovoljac u 69. zagrebačkoj pukovniji. Fakultet je konačno završio 1876., a već veljače iste godine započeo je odvjetničku praksu u Subotici. Rad u uredu čini se da nije zadovoljavao njegov temperamentni duh. Tražio je nove načine za kanaliziranje svoje energije. Prilika mu se ukazala 1878., kada je Austro-Ugarska provela aneksiju Bosne i Hercegovine. U ovoj akciji sudjelovao je kao časnik 87. gospićke bojne (bataljona). Za svoje zasluge odlikovan je vojnom medaljom.

Atrakcija Subotice

Još prije završetka studija i otvaranja ureda Mamužić je privukao pozornost subotičke javnosti, koja je upravo izlazila iz epoha feudalizma. Ugarska provincija je polako ali sigurno ulazila u epohu liberalizma. A jedan od prvih koji je donio u staru Suboticu dah i svjetlost novog vremena bio je upravo njen sin – Lazo Mamužić. Kao član gradske općine (općinar) ostrvio se na gradonačelnika Ivana Mukića i njegove doglavnike. Mukiće (Aurela, Ivana i Ernesta) je proslavilo sudjelovanje u mađarskoj revoluciji 1848./49., te energično držanje prema nasrtajima neoapsolutističkih komesara na suverenitet Ugarske tijekom 1850-ih i 1860-ih. Upravo su to uspjesi koji su ih uzdignuli na vrh subotičke scene: Ivana na gradonačelničku stolicu (1872. – 1884.), a Ernesta u saborsku klupu. Oni su pripadali Četrdesetosmaškoj stranci.

Nasuprot Mukićima i njihovoj gustoj mreži suradnika, stajao je mladi i energični student prava Lazo Mamužić. Svojim bespoštednim govorima, glasnije i odlučnije nego glasnici preporoditelja Ivana Antunovića (Bunjevačke i šokačke novine i Bunjevačko i šokačka vila), budio je palanku iz dubokog sna i letargije ispunjenu feudalnim shvaćanjima. Suprotno kodovima vremena, Mukiće nije doživljavao kao gospodare, čija vlast je neupitna nego kao sluge koje treba stalno podsjećati na dužnost i obveze prema poreznim obveznicima. Stisnutom pesnicom tražio je od gradonačelnika neka položi račune svog gospodarenja. Idejnu podršku je imao u Antunovićevom suradniku, dobro poznatom u krugovima subotičkih Hrvata Ambroziju Šarčeviću, koji je oko narodne ideje okupio čitavu plejadu mladih hrvatskih intelektualaca i usadio im borbeni duh. Šarčević nije podnosio Ivana Mukića, na čiju izjavu: »Ja nisam gradonačelnik zbog novca, nego zbog časti« je jednom prilikom dovitljivo dobacio: »Tako je! Svatko radi za ono što nema«.

Nek se znade…

Zora je zazorila. Antunovićeva misao se obistinila. Bunjevačke gazde su progledale, oslobodile se stega feudalnih kodova. Mukići, feudalci, promatrali su s nevjericom neočekivana zbivanja. Tlo im je polako ali sigurno izmicalo pod nogama. Njihovo društvo Narodni krug (Népkör), osnovano 1872., gubilo je bunjevačko članstvo, koje je sada odlazilo novim narodnim tribunima, koji su mu obećavali zaslužene pravice. Mukići su dobro razumjeli što znači to osipanje članstva i grupiranje oko mladog odvjetnika Mamužića i zato su opstruirali osnivanje Bunjevačke kasine, koja je osnovana na valu ovog gibanja. Međutim, to je samo potaknulo njihove protivnike na energičnije djelovanje. Na Šarčevićev nagovor Lazin rođak Ago Mamužić otišao je u Budimpeštu i razgovarao s predsjednikom vlade i šefom Slobodoumne stranke Kálmánom Tiszom. Utanačen je dogovor: Kasina se osniva, ali pod imenom Pučka, a u zamjenu za to Bunjevci podržavaju vladinog kandidata (Imrea Ivánku) na predstojećim izborima.

Konačno, 2. studenoga 1878. odobrena su pravila Pučke kasine. Kasina je velikim oduševljenjem otvorena pred Oce iste godine (u Vermesovoj kući). Tom prigodom održana je u Franjevačkoj crkvi svečana misa na kojoj su prisustvovali svi članovi Kasine. Misu je služio o. Jesse Kujundžić, član otmjene obitelji Mišakove. Istoga dana navečer bila je zajednička svečana večera u svim prostorijama gostione kod Zlatnog jelena. Na večeri se skupilo preko 300 članova. Među intelektualcima su bili odvjetnici Ago i Lazo Mamužić, Ambrozije Šarčević, franjevci Vinko Ježević Kandžijaš i Jesse Kujundžić te učitelji Antun Budanović, Gere Rajčić i Roko Šimoković. Ostali su svi bili zemljovlasnici i poljodjelci. Početkom sljedeće godine, 2. veljače 1879., u hotelu K varoši Pešti održano je Prvo bunjevačko prelo.

Manifestaciju je otvorio predsjednik udruženja, ugledni gazda Đeno Dulić. Zatim je uslijedio program, koji u izvorniku glasi ovako: »A) Otvor. 1 Otvor Préla po g. Gjeni Duliću, 2 Kraljevka pivana uz tamburu po tamburašima; 3. Pozdrav divojkama po g. Agi Mamužiću i kitnja njihova po redušam Prela, uz to pivanje pisme kasinske. B) Igre. 1. Kolo (Ketuša). 2. Kolo veliko. 3. Madžarac, 4. Kiselvoda. 5. Ćira. Odmor: Madžarac. 7. Kolo (Ketuše.) 8. Hajd na livo. 9. Jastuktanac. 10. Kolo do zore«. Za tu prigodu svećenik Nikola Kujundžić je sastavio (preljsku) pjesmu Nek se znade da Bunjevac živi, koja je zapravo bila koračnica Mamužićevih pristaša protiv Mukića. Prve ishode nije trebalo čekati dugo. Na parlamentarnim izborima 1881. Lazo i Ivánka su izabrani, uz zalaganje kasindžija, i do 1. lipnja 1884. bili su članovi ugarskog Sabora.

Vladimir Nimčević