Tema
Prava na očuvanje posebnosti – materinji jezik i pismo
Prije dvadeset godina Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) je usvojila Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Zakon je, nakon odvajanja Crne Gore od SRJ 2006. godine, nastavio važiti na teritoriju Srbije i jedan je od prvih i osnovnih zakona kojima se uređuje status nacionalnih manjina. Zakon je izmijenjen i dopunjen 2018. godine.
Prvi dio Zakona sadrži opće odredbe – predmet zakona i određenje nacionalne manjine. Drugi dio sadrži osnovna načela (zabrana diskriminacije, mjere za osiguranje ravnopravnosti, sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, pravo suradnje sa sunarodnjacima u zemlji i inozemstvu, obvezu poštovanja ustavnog poretka, načela međunarodnog prava i javnog morala i zaštita stečenih prava).
Treći dio se odnosi na prava na očuvanje posebnosti – izbor i uporabu osobnog imena, uporabu materinjeg jezika, službenu uporabu jezika i pisma, objavljivanje zakona na jezicima nacionalnih manjina, pravo na njegovanje kulture i tradicije, školovanje na materinjem jeziku, uporabu nacionalnih simbola i javno obavještavanje na jezicima nacionalnih manjina.
Za ostvarivanje prava na kulturnu autonomiju (uporaba jezika i pisma, kultura, obrazovanje i informiranje na materinjem jeziku) koju je utvrdio ovaj Zakon, a potvrdio Ustav Srbije, osim navedenog, ključan je i Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina kojim su regulirana ovlaštenja nacionalnih vijeća i u pogledu ostvarivanja prava na službenu uporabu manjinskih jezika.
Pravo na uporabu materinjeg jezika
Člankom 9. određeno je da »pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na slobodan izbor i korištenje osobnog imena i imena svoje djece, kao i na upisivanje ovih osobnih imena u sve javne isprave, službene evidencije i zbirke podataka o osobi prema jeziku i pravopisu pripadnika nacionalne manjine«. Zakonom je određeno da pripadnici nacionalnih manjina mogu slobodno upotrebljavati svoj jezik i pismo, privatno i javno.
Regulirana je i službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina. Na teritoriju jedinice lokalne samouprave gdje tradicionalno žive pripadnici nacionalnih manjina, njihov jezik i pismo može biti u ravnopravnoj službenoj uporabi, a kada ih u ukupnom broju stanovnika ima 15%, onda se obvezno uvodi.
Hrvatski jezik i pismo u službenoj su uporabi u Srbiji na cijelom teritoriju Grada Subotice (Subotica s još 18 naseljenih mjesta), u tijelima i organizacijama Autonomne Pokrajine Vojvodina te u 11 vojvođanskih mjesta: Stara Bingula (Grad Srijemska Mitrovica), Batrovci, Sot (Općina Šid), Sonta (Općina Apatin), Monoštor, Bereg, Lemeš (Grad Sombor), Stari Slankamen (Općina Inđija) te Plavna, Vajska i Bođani (Općina Bač).
Službena uporaba jezika nacionalnih manjina podrazumijeva: korištenje jezika u upravnom i sudskom postupku, u komunikaciji tijela s javnim ovlaštenjima s građanima; izdavanje javnih isprava, uporabu jezika na glasačkim listićima i biračkom materijalu kao i u radu predstavničkih tijela.
Ukoliko neke manjine ima 15%, nazivi jedinica lokalne samouprave, naseljenih mjesta, trgova i ulica i drugi toponimi ispisuju se i na njenom jeziku.
Pripadnici nacionalnih manjina čiji broj u ukupnom stanovništvu Srbije dostiže najmanje 2% mogu se obratiti republičkim tijelima na svom jeziku i imaju pravo dobiti odgovor na tom jeziku, a ako ih je manje od 2%, mogu se obratiti republičkim tijelima na svom jeziku i imaju pravo dobiti odgovor na tom jeziku preko jedinice lokalne samouprave u kojoj je jezik te nacionalne manjine u službenoj upotrebi, pri čemu jedinica lokalne samouprave osigurava prevođenje i snosi troškove prevođenja dopisa upućenog republičkom tijelu i odgovora tog tijela.
Narodni zastupnik pripadnik nacionalne manjine ima pravo na sjednici Narodne skupštine govoriti i pisane dokumente podnositi na svom jeziku.
Strategija službene uporabe hrvatskog jezika HNV-a
Hrvatsko nacionalno vijeće je 22. prosinca 2021. godine usvojilo Strategiju uporabe hrvatskog jezika i pisma u Srbiji za razdoblje 2021. – 2026.
Uz detaljan pregled korištenja hrvatskog jezika i pisma u javnoj i službenoj uporabi, strategijom se nastojalo sagledati povijesni, društveni i politički kontekst kao i određene socijalno-psihološke aspekte ostvarivanja ovog prava te na temelju takve analize projektirati strategijske ciljeve i odrediti aktivnosti.
Kao ključni problemi u Strategiji su identificirani nepostojanje mogućnosti za konzumiranje prava, nepostojanje motiviranosti za konzumiranjem prava i nepostojanje strategijskog djelovanja na polju službene uporabe hrvatskog jezika i pisma.
Kao glavni strategijski cilj određeno je »povećanje opsega i kvalitete ostvarivanja prava na službenu uporabu hrvatskog jezika i pisma«. Kako bi se ovaj cilj postigao, određena su i tri posebna cilja – kao prvo, stvaranje preduvjeta za primjenu prava u praksi kroz iniciranje provedbe prava i praćenje provedbe, zatim povećanje konzumiranja prava kroz podizanje svijesti, osnaživanje i motiviranje za korištenje prava, i treći cilj je kadrovsko osnaživanje.
Aktivnosti koje su određene u okviru prvog cilja se odnose na inciranje provedbe prava i praćenje rezultata. Planirane su aktivnosti spram lokalnih samouprava i institucija u mjestima gdje je hrvatski jezik u službenoj uporabi. Inicijative u naseljima tiču se izrade registara postojećih topografskih naziva, ulica, postavljenih ploča te pokretanje različitih inicijativa za utvrđivanje topografskih naziva, slanje dopisa lokalnim samoupravama, iniciranje sastanaka s gradonačelnicima kako bi se tražilo uvođenje službene uporabe hrvatskog jezika po načelu pozitivne diskriminacije...
Od osnutka HNV-a 2002. godine do danas za područje službene uporabe hrvatskog jezika i pisma su bili zaduženi Tomislav Žigmanov (2003.-2005.), Zvonimir Perušić (2005.-2006.), Mato Groznica (2006.-2010.), Ivan Stipić (2010.-2014.), Željko Pakledinac (2014.-2018.) a od 2018. do danas je Zlatko Načev.
Drugi vid aktivnosti odnosi se na institucije koje su osnovane od APV, Grada Subotice i Republike Srbije kako bi se sagledalo primjenjuju li se zakoni u pogledu uporabe hrvatskog jezika i pisma te iniciralo korištenje svugdje gdje je zakonima i pravilnicima to propisano.
Na koncu, planira se intenzivirati komunikacija na hrvatskom jeziku kroz upućivanje dopisa i traženje odgovora na hrvatskom jeziku, pokretanje inicijativa u skupštini i jačanje propagande kroz medije.
Praćenje provedbe se planira kroz organiziranje »jezične kontrole«, obraćanje institucijama i lokalnim samoupravama u slučajevima nepoštivanja propisa, pokretanje postupaka pred pučkim pravobraniteljima i Ustavnim sudom te iniciranje promjene zakona u smislu kaznenih odredbi.
Drugi posebni cilj se odnosi na povećanje konzumiranja prava, prije svega kroz osvješćivanje prava i osnaživanjem i motiviranjem za njihovo korištenje. U tom cilju planira se izrada brošura o pravima, organiziranje Dana hrvatskog jezika i pisma, stručnih tribina, medijske kampanje i susreta i sastanaka na ovu temu u školama i udrugama i drugo.
Treći je cilj kadrovsko osnaživanje u okviru kojeg se planira izrada registra potreba poznavanja hrvatskog jezika, registra jezično stručnog kadra, registra Vijeća za međunacionalne odnose, organiziranje jezično stručnog usavršavanja kadrova, upošljavanje većeg broja prevoditelja, organiziranje stručnih skupova i drugo.
J. D.
