Tema
Na putu vjere u sebe i svoje snove
Da neke životne neprilike nisu razlog za tugu, razočaranje ili odustajanje, već naprotiv, bude snagu i volju i dodatna su motivacija za borbu i napredovanje, dokaz je Somborčanka Dragana Prosinger (1988.), koja je unatoč cerebralnoj paralizi s kojom je rođena, završila u roku Pravni fakultet u Beogradu, pri kraju je studija psihologije, te pred izradom doktorske teze. Puna je planova, a sebe u budućnosti vidi u inozemstvu, i to za početak u Hrvatskoj, domovini njezinog djeda. Ovo je priča o jednom velikom borcu, pred kojim je treća operacija, a budući da bi nakon nje mogla prohodati, ovo je ujedno i poziv našim čitateljima da joj pomognemo na tom putu i pružimo ruku za prve njene korake.
Bolest kao motivacija za razvoj
Unatoč činjenici da Dragana zbog cerebralne paralize ne može hodati, ona na ovu neurološku bolest ne gleda kao na svoju slabost, već naprotiv...
»Na cerebralnu paralizu ne gledam kao na svoju slabost, već kao na dio mog šarma. Navikla sam živjeti s njom i kao da ne postoje bilo kakve prepreke. Ona je jednostavno dio mene, dio moje osobnosti, ali ne mislim da se razlikujem od drugih zbog toga što ne mogu hodati. Svakome se može dogoditi da zbog nečega ne može hodati, ali ja sam svoje neke druge potencijale jako dobro iskoristila. Ova bolest me je zapravo motivirala da na drugi način pokažem svoje vrijednosti«, krajnje pozitivno i uistinu nadahnjujuće započinje nam svoju priču Dragana.
A te njene vrijednosti, osim kao osobe vrijedne divljenja zbog svoje snage i pozitivnosti, ogledaju se i u činjenici da je upisala Pravni fakultet u Beogradu, završila ga u roku, u okviru njega završila master za međunarodno pravo, upisala je i Fakulet za psihologiju na kojem joj je ostalo svega nekoliko ispita, a trenutno je na trećoj godini doktorskih studija na Fakultetu za rehabilitaciju i specijalnu edukaciju u Beogradu i ostala je još izrada doktorske teze. Kaže kako je od početka srednje škole znala da će upisati fakultet.
»Od početka srednje škole znala sam da ću upisati fakultet, i to je zapravo negdje bio i moj cilj: da ga upišem i završim iako nitko nije vjerovao u mene da ću ga upisati, a kamoli završiti. Obitelj mi je, naravno, davala podršku, ali je bilo pitanje – kako ćeš ti to? No, neovisno o tome, uspjela sam. Odlučila sam upisati Pravni fakultet, za koji puno treba učiti, i nitko nije vjerovao da ću to moći. Naime, prvobitno sam planirala upisati psihologiju, no dva tjedna prije početka prijemnog, rekla sam – idem na pravo«, kaže Dragana, a na pitanje zbog čega se odlučila za pravo budući da se ono dosta razlikuje od psihologije, ona odgovara:
»Shvatila sam da mi pravo, za razliku od psihologije, pruža širinu, kao i mogućnost odlaska u inozemstvo, što mi je negdje i cilj i želja. Zato sam na masteru upisala smjer međunarodno pravo, jer sam znala da želim raditi u međunarodnim organizacijama. Pravni fakultet sam završila u roku, a psihologija se malo odužila, što zbog doktorskih studija koje sam upisala 2016., što zbog korone. Ona je dosta sve usporila i jako čekam da prođe kako bih mogla, kao i prije, redovito slušati predavanja na fakultetu, budući da sam smještena u Studentskom domu«.
Osim što svakodnevnom učenju posveti tri do četiri sata, Dragana radi i na usavršavanju jezika, čemu se posebno posvetila za vrijeme pandemije, kada je usavršila engleski i njemački, a ističe da voli učiti i skandinavske jezike.
Čitanja nikad dosta, pa tako ni Dragani, koja u slobodno vrijeme voli proučavati i knjige s temama pozitivne psihologije. One joj ujedno često daju odgovore na pitanja koja ju muče, te je motiviraju za nastaviti dalje i što pozitivnije gledati na sve.
Iako smo mogli zaključiti da je Dragana sama sebi najveća podrška i da iz sebe izvlači najveću snagu, pitali smo je što je to što ju motivira i inspirira u životu?
»Svaki put kada mi treba odgovor na pitanje zašto se nešto događa, otvorim određenu knjigu i pokušavam ga pronaći, što uglavnom i uspijevam. Ako ne odmah, ali nađe se u nekom trenutku, i da mi poticaj, snagu i volju za nastaviti hrabro i s osmijehom na licu.«
Učinimo korak za Draganine prve korake
Dragana Prosinger je do sada imala dvije operacije – 2018. i 2010. godine, koje su, kako kaže, bile uspješne i zdravstveno stanje joj se popravilo. Međutim, još uvijek nije stigla do svog samostalnog koraka, za što se nada da će treća operacija, koja uskoro slijedi, to i donijeti.
Za prikupljen novac za prethodne, kao i za predstojeću, Dragana izražava ogromnu zahvalnost svom Pravnom fakultetu u Beogradu.
»I za prvi i za drugi put izuzetno sam zahvalna mom Pravnom fakultetu u Beogradu koji je stao iza mene i koji je organizirao akcije, a novac prikupljen preko njih uplatio Humanitarnoj fondaciji 'Budi human' – Aleksandar Šapić, čiji sam član i koja stoji iza svih nas u smislu jamstva da nam je novac stvarno potreban odnosno da nismo 'lažni'. Znam da je čitav tim Pravnog fakulteta uvijek tu za mene, za bilo što mi treba, uvijek su me cijenili kao studenta i kao jednu vrijednu osobu i to mi jako puno znači. Prije svega, znači mi podrška mog mentora za master rad Branka Rakića, koga obožavam. U Somboru je nedavno trebao biti održan humanitarni bazar, ali je zbog bolesti organizatorica otkazan«, kaže Dragana, a na pitanje smatra li da bi se u ovakvim slučajevima i država trebala uključiti u smislu pružanja novčane pomoći, odgovara:
»Država da se hoće uključiti u takvu vrstu pomoći, ne samo za mene već za sve, uključila bi se. Očigledno nemaju niti volju niti želju za to«.
Treća operacija trebala bi biti obavljena početkom ožujka u Specijalnoj kirurškoj bolinici Medikus u Ćupriji, no iako su za nju prikupljena novčana sredstava, ona su i dalje više nego dobrodošla, i to za Draganinu neurorobotsku rehabilitaciju u Zagrebu u klinici Aritera, kao i za mehanička kolica koja su napravljena po njenoj mjeri, a koja koštaju dvije tisuće eura.
Želje i planovi
Draganinu energiju i entuzijazam prate velike želje i snovi. Jedna od njih je da postane državljanka Hrvatske, za što je i podnijela dokumente. Za to ima dvije motivacije – jedna potječe iz srca, budući da joj je djed rodom iz te zemlje, iz Donjeg Miholjca, a druga iz želje da opet ode u Hrvatsku, u kojoj je do sada bila samo jednom, te, ako se ukaže prilika, »skrasi« u njoj i započne profesionalnu karijeru. Prvenstveni cilj joj je, naravno, da završi školovanje odnosno doktorat.
»Planovi vezani za Hrvatsku tiču se raznoraznih projekata na kojima bih mogla raditi i u koje čekam da budem uključena. Lakše mi je raditi na projektima za Hrvatsku, jer je ona u Europskoj uniji. Imam neke ideje koje bih željela pokušati ostvariti, ali za to još nisam dobila priliku. Moj plan prvenstveno je da radim u nekim velikim međunarodnim humanitarnim organizacijama, da se smanji glad u svijetu i da se obrazovanje učini dostupnim svakom djetetu. Imam viziju kako bi to izgledalo, samo mi treba dati priliku za to«, kaže na koncu ovog motivirajućeg i inspirirajućeg razgovora Dragana, koja za kraj s nama dijeli ništa manje poučnu i mudru poruku:
»Ako vjerujemo u svoje snove i ako znamo što hoćemo, onda ih možemo i ostvariti!«
I. Petrekanić Sič
