Tema
Razdoblje stabilne vlasti
Na izborima 28. lipnja 1881. u Subotici na listi vladine (Slobodoumne) stranke natjecali su se Lazar Mamužić i Mór Horváth (1844. – 1896.), a ljevice (oporbe) Károly Varga (1838. – 1908.) i Ernest (Nesto) Mukić (1826. – 1905.). Mamužić je u svom krugu pobijedio svog protukandidata Vargu, ali je njegov kolega Horváth izgubio od Mukića. U svakom slučaju, dominaciji ljevice je došao kraj. U ugarski sabor Mamužić je ušao kao pristaša režima. Mandat mu je istekao 1. lipnja 1884. godine.
U Saboru je pokrenuo ideju o realizaciji poštanske štedionice. Među njegovim govorima izdvaja se po značenju odgovor na izjavu zastupnika Mihaila Polita Desančića o Bosni i Hercegovini. Polit je, naime, rekao da će Austro-Ugarska naći svoju smrt u Bosni i Hercegovini (24. svibnja 1882.) i da bi bolje bilo kada bi predala ovu zemlju Srbiji. U tom slučaju, po njemu, Srbija bi zauzela neutralan položaj prema Austro-Ugarskoj u eventualnom sukobu Rusije i Austro-Ugarske. Mamužić je na to rekao: »Ja, međutim, ne vjerujem u tu neutralnost, iako je to g. Polit obećao. On je bacio prašinu u oči sljepih da ne vide (...) To su samo fraze«.
Prvi čovjek grada
Početkom siječnja 1884. subotički gradonačelnik Ivan (János) Mukić (1814. – 1887.) podnio je ostavku na svoj položaj, iscrpljen godinama, životnim tegobama, političkim napadima. Trpio je kritike zbog uskraćivanja obrazovanja na materinskom jeziku i rasipništva gradske uprave. Dok nije izabrana nova uprava vlast (interregnum) je vršio Miško Prćić (1840. – 1906.), dugogodišnji šef gradske policije. Na izborima za gradonačelnika natjecali su se Lazo Mamužić, Károly Varga i Sándor Konrád. Mamužić je pobijedio ogromnom većinom sa 155 glasova naspram 87 Varginih.
Nakon izbora prvoga čovjeka, izabrana je i nova uprava (30. i 31. listopada 1884.), u kojoj su bili zastupljeni Mađari, Srbi i Hrvati. Predsjednik Sirotinjskog stola postao je Miško Prćić, veliki kapetan István Nagy Varga, senatori Nándor Kertes, Sredoje Đorđević, Simon Lévay i Géza Hevér. Veliki bilježnik je postao Josip Kujundžić, glavni tužitelj István Lénárd, glavni računovođa György Mucsi, glavni ljekar Josip Antunović, glavni inženjer Titus Mačković. Pobjeda je proslavljena u gradskom hotelu K Pešti. Na proslavi je prisustvovalo oko 500 uzvanika. U međuvremenu su održani parlamentarni izbori na kojima je učvršćena vlast vladine stranke (19. lipnja 1884). U ugarski sabor su ušli Imre Ivánka (1818. – 1896.) i Mór Horváth, obojica članovi Slobodoumne stranke.
Bezbrižna vlast
Dobar poznavatelj života i karijere Laze Mamužića, pokojni kustos Gradskog muzeja Subotica Mirko Grlica ovako ukratko opisuje prve godine novog gradonačelnika: »Lagodno doba Mamužićevog upravljanja gradom za nekoliko godina nadmašuje period koji je u Mađarskoj poznat kao sretno vrijeme mira i poklapa se s koncem vlade Kálmána Tisze. Komotna većina u gradskoj skupštini, vlada stranačkih kolega u Budimpešti dozvolili su Mamužiću da se dobar dio njegovih aktivnosti može svrstati u protokolarna, poluprivatna i privatna putovanja, koja su prekidana efektnim izbornim pobjedama, kako osobnim, tako i stranačkim«.
Drugim riječima, Mamužićev dolazak na vlast pada u pravo vrijeme. Budući da je bio dionik vlasti, koja je bila snažna, nije morao ulagati mnogo napora za održavanje prevlasti u gradu. Zato mu je ostalo mnogo vremena i energije za putovanja. S njih će se vraćati nadahnut, unoseći u Suboticu svjež duh kozmopolitizma i modernizma, koji joj je nedostajao. Na njegovim odsustvima zamjenjivao ga je tim sposobnih ljudi, od kojih vrijedi izdvojiti Sredoja Đorđevića i Miška Prćića, člana razgranate i ugledne obitelji Prćić, koja je dala Hrvatima nekoliko rodoljuba, a Bunjevačkoj kasini nekoliko predsjednika.
Kraj prevlasti
Mamužić se doista nije morao brinuti za sudbinu. Poslije djelomičnog poraza 1881., oporba u Subotici dugo vremena nije mogla stati na noge. To su potvrdili ishodi parlamentarnih izbora 1884., 1887. i 1892, kada su u oba subotička izborna kruga pobijedili kandidati vladine stranke. Godine 1887. u ugarski sabor su ušli Imre Ivánka i Josip Antunović, a 1892. Josip Antunović i Béla Vermes. Na gradskim izborima 3. i 4. prosinca 1890. Mamužić je pobijedio svog protivnika Károlya Vargu i drugi je puta izabran za gradonačelnika. Nakon reizbora gradonačelnika, obnovljena je gradska uprava. Predsjednik Sirotinjskog stola ostao je Miško Prčić, a senatori su postali Sredoje Đorđević, József Szigeti, Mátyás Szalai i György Vince. Veliki bilježnik je postao Veco Vojnić Zelić, a veliki fiškal (tužitelj, gradski pravobranitelj) Mate Vojnić mlađi od Bajše. I ovoga puta poštovan je princip zastupljenosti svih nacionalnosti u Subotici (Mađara, Srba i Hrvata).
Iako su ove pobjede stranke Mamužić-Antunović bile velike, ipak ih je zasijenila neizvjesnost koja se spustila na obzorje ugarske političke scene. Naime, još ožujka 1890. predsjednik vlade Kálmán Tisza podnio je ostavku na to mjesto. Tako je nestao stup prevlasti liberala u političkom životu Ugarske. Problemi su se počeli nizati od 1893. i postali su takoreći atrakcija za mjesni tisak. Mađarski listovi gotovo svih orijentacija osjetili su početak kraja Mamužić-Antunovićeve stranke i pojačali su svoje uobičajene napade i optužbe na račun Laze Mamužića. Napadima se priključio i bunjevački Neven, sve više nezadovoljan Mamužićevim doprinosima na polju narodnih pravica. Međutim, ništa tako tragično i kobno nije bilo koliko Lazino razilaženje s njegovim rođakom Agom, koje je očitovao na sjednici gradske skupštine 14. listopada 1893. Tada je Ago na hrvatskom doviknuo gradonačelniku: »Lazo, Lazo! Gdi su naše hiljade?«, aludirajući tako na neke nepravilnosti i netransparentnosti u poslovanju gradske uprave.
Vladimir Nimčević
