Tema

Period nestabilnosti

Prvi mandat gradonačelnikovanja Lazara Mamužića protekao je bez većih trzavica, kako unutar redova njegovih pristaša i suradnika u Subotici tako i pretpostavljenih u Budimpešti. Prevlast Slobodoumne stranke (Szabadelvű Párt) na ugarskoj sceni ostavila je Mamužiću odriješene ruke da se posveti pitanjima od ključne važnosti za razvoj grada. Subotički ogranak ove stranke mađarski tisak je zvao bunjevačkom strankom, što je imalo osnov. Naime, članstvo i vodstvo ove stranke činili su, pored Mamužića, ugledni bunjevački prvaci konzervativnih načela. Naspram njih, na lokalnom subotičkom političkom obzorju stajala je oporba, koja se još nije politički potpuno iskristalizirala. To su bile tek političke struje koje će svoj jasan oblik dobiti tek potkraj 1890-ih, pod dojmom slabljenja vlasti »Cara Lazara«, kako su kritičari nazivali subotičkog gradonačelnika.

Međutim, od 1890. godine nagomilavaju se izazovi i problemi, pod čijom težinom Mamužić postupno gubi komotan manevarski prostor i konce iz svojih ruku. Jamac dominacije liberala (Slobodoumne stranke) Kálmán Tisza je ožujka 1890. podnio ostavku. Nakon njega, na vrhu ugarske političke scene uzdigao se Gyula Szapáry, a nakon njega Sándor Wekerle, koji su nastavili politiku svoga predšasnika, ali s većim intenzitetom. Uslijedilo je vrijeme ispunjeno daljnjim nastojanjima političke vrhuške u Pešti da liberalizira društvene prilike i dovede Ugarsku u red modernih nacija. Međutim, nisu svi čimbenici na političkoj i društvenoj sceni odobravali novotarije kakve su primjerice bili prijedlozi za uvođenje građanskog braka i matičnih knjiga. U prvom redu, suprotstavljala im se crkva, u čiju nadležnost su od najstarijih vremena spadala spomenuta pitanja (sklapanje brakova i vođenje evidencije o krštenim i vjenčanim), ali i neki članovi Slobodoumne stranke konzervativnih načela bliski crkvi.

Osipanje pristaša

Temelj stabilne vlasti Laze Mamužića činili su konzervativni bunjevački krugovi. Oni su doveli Mamužića prvo u ugarski sabor 1881., a zatim na gradonačelničku stolicu 1884. Međutim, početkom 1890-ih pod dojmom narušavanja prava Katoličke crkve, kojoj su tradicionalno bili privrženi, kao i zbog Lazinog odstupanja od programa proklamiranog još u njegovoj brošuri A Bácskai Hiradó és a bunyevác elemi tantigy (1874.), tj. uvođenja hrvatskog jezika u subotičke škole, oni otkazuju daljnju podršku gradonačelniku. Vlast »Cara Lazara« je ozbiljno uzdrmana kada je jedan od stupova vlade Mamužić-Antunović, Josip Antunović, saborski zastupnik, glasao protiv zakona koje je predložila njegova stranka (Slobodoumna stranka). Antunović je na izborima 30. siječnja 1892. velikom većinom glasova izabran u prvom subotičkom izbornom krugu. Ne odobravajući namjeru vlade glede uvođenja građanskog braka, istupio je iz vladine stranke početkom 1894. Upravo će njegovo istupanje iz redova vladine stranke oslabiti Mamužićev utjecaj u konzervativnim bunjevačkim krugovima.

Nakon Antunovićevog povlačenja iz redova Slobodoumne stranke, Mamužić ne samo što gubi postupno svako uporište kod onih snaga koje su ga dovele na vlast nego dolazi u otvoreni sukob s njima, kako iz osobnih tako i iz partijskih (političkih) razloga. Koncem 1894. Mamužić podiže pred Kraljevskim kotarskim sudom tužbu zbog uvrede časti i poštenja i zbog klevete protiv šestorice uglednih Subotičana, od kojih su četvorica bili prvaci Bunjevaca-Hrvata, njegove dojučerašnje pristaše: Matija Antunović, odvjetnik Ago Mamužić, posjednik Luka Kopilović i posjednik Ico Malagurski. Ako je prije toga postojala barem elementarna komunikacija s rodoljubivim Bunjevcima-Hrvatima, poslije ovog slučaja ona je trajno onemogućena. List rodoljubivih Bunjevaca-Hrvata Neven, sumirajući događaje 1896., zaključuje: »U Lazu Mamužića se narod uzdo ali zabadavad! Za hrvatski jezik javno ništa više ne čini neg i Ivan Mukić što je činio«.

Novi suradnici

Mamužić, radi stabilizacije svojih poljuljanih pozicija, makijavelistički (cilj opravdava sredstvo) popunjava svoje redove snagama koje nisu gajile nikakve simpatije prema bunjevačkim interesima. Pokreće list Népszava, koji, ironično, diže glas protiv većinskog naroda Subotice – Hrvata. Urednik ovog lista Vince Terbe naročito se ostrvljuje, dabome po diktatu »Cara Lazara«, na Agu Mamužića, koji je ustao protiv novog kursa gradonačelnikove politike već 1893. godine. Pred jesenske izbore 1896. za kandidate Slobodoumne strane u Subotici su istaknuti u prvom krugu Aleksandar ml. Vojnić, a u drugom Béla Vermes. Obojica su izabrani većinom glasova. Tako se vlast »Cara Lazara«, barem naizgled, stabilizira. Zapravo, ulazak tzv. tatinih sinova u društvene i političke pore Subotice donijet će Mamužiću više medveđu uslugu nego trajnu korist. Obojica zastupnika su se neodgovorno ponašali, kako prema svojim biračima tako i prema cjelokupnom građanstvu Subotice.

Neven je ovako pisao o kandidatima Slobodoumne stranke za Suboticu: »Ako triba kršćanima i Bunjevcima udvoran i gladak neprijatelj, to mogu imat i nadalje u Beli Vermešu! A ko je taj Vojnić Šandor? Jedan mladić, koji umi tirat lipe konje, jer mu je otac bogat; stoji u lipoj kući jer je naslidio sa strane. Mi za nauke njegove, za veleum njegov neznamo. To čujemo, da će se držati liberalne stranke. I njemu triba razuzdanost na polju virskom. Za njegovo prijateljstvo prema Bunjevcima mi neznamo! Sad vi Subačani! Možete li sravniti ovog neznanog mladića sa Jožikom Antunović drom? Sa onim učenim uglednim mužem, koji vas je toliko put posjetio, kao dobročinitelj kao zemaljski angjo; koji je za vašu volju se odreko svoje zvanie, primio poslaničtvo, koji je i kao poslanik ostao viran sin kršćanskoj crkvi, koji se radi vire svoje i naše odreko nade u svitovnim poslovima i reko vladi u oči da on kršćansku viru neda tarmati«.

Vladimir Nimčević