Tema

Labudova pjesma bunjevačkog »Cara Lazara«

Pobjeda Slobodoumne stranke na parlamentarnim izborima u Subotici 1896. bila je, uvjetno rečeno, posljedni krupni politički uspjeh Laze Mamužića. Već tada su prilike bile toliko složene da je postalo jasno da on na njih više neće moći utjecati tradicionalnim sredstvima na koja je navikao u početnim godinama svoje vladavine. Novo vrijeme, napredna faza liberalizacije Ugarske, zahtijevalo je novo prilagođavanje, za koje Mamužić nije bio spreman. Ono biračko tijelo koje ga je jednodušno uzdignulo za saborskog zastupnika 1881. i gradonačelnika 1884., otkazalo mu je svaku podršku i poslušnost već na početku 1890-ih zbog neuvažavanja interesa bunjevačkih Hrvata. U krugovima njegovih bivših pristaša i bliskih suradnika nastalo je gorko uvjerenje da ih je Mamužić obmanuo i da je politički program, kojim je pošao u osvajanje vlasti, služio samo kao paravan iza kojega se krila posljednja namjera, a koja nije bila ništa drugo do nastavak politike njegovog prešasnika: mađarizacija Bunjevaca. S druge strane, Mamužić se nije uopće trudio dokazati suprotno. Naprotiv, davao je materijala i povoda za daljnje optužbe za zlouporabu vlasti i povjerenja svojeg glasačkog tijela.

Hrvatska nastava

Ukidanje posljednjih prava bilo je samo jedan u nizu njegovih ogrešenja o Bunjevce-Hrvate. Naime, u njegovo vrijeme hrvatska nastava je svedena na minimum, a mađarski postao nastavni jezik čak i u tzv. čistim bunjevačkim razredima. Dobar poznavalac društvenih i prosvjetnih prilika Pajo Kujundžić, gimnazijski katehet, upozoravao je na negativne posljedice ove pogubne »školske reforme« i stavio se na čelo pokreta, koji je, slijedeći stope velikog Ivana Antunovića, htio vratiti hrvatski jezik u subotičke škole. Naravno, lokalni mađarski tisak (Szabadság) je njegove prijedloge izvrgnuo ruglu i kritici, a sve u cilju opstrukcije cijelog projekta. Usprkos tome, Kujundžić je istrajao u svojoj misiji i uspio da pitanje hrvatske nastave postavi na dnevni red Školske stolice. Nažalost, ni u ovom gradskom tijelu zaduženom za prosvjetu nije bilo dovoljno razumijevanja za objektivne muke bunjevačke djece. Na sjednici održanoj 26. siječnja 1896. za Kujundžićev prijedlog su glasali sam predlagač, zatim župnik sv. Terezije Avilske Matija Mamužić i Veco Mamužić, pravnici Ago Mamužić i Veco Mamužić, te i zemljoposjednici Grgo Baić, Marko Crnković i Marko Skenderović. Protiv prijedloga su od Bunjevaca glasali Mijo Beniš, Alojzija Gabrić, Antun Malagurski, Lošo Malagurski, Toko Temunović i Ivan Stantić (inače, predsjednik Pučke kasine). Uzdržani su bili Mate Zelić i Albe Prćić (budući predsjednik Pučke kasine). Podršku Paji Kujundžiću i Hrvatima uskratili su Dušan Petrović, Svetozar Dimitrijević, Mladen Ruski i pop Joža Jovanović. Iza ovakvog ishoda glasanja stajao je, naravno, sam Lazo Mamužić, koji je instruirao svoje rođake Malagurske i preostale svoje bunjevačke pristaše kako da se drže na sjednici. Uostalom, takav ishod mu je trebao kako bi pokazao svojim nadređenima u Budimpešti i sudu u Segedinu, u koji je počeo često odlaziti zbog mnogih parnica, kako su mu doista na srcu interesi mađarske prosvjete i nacionalne ideje.

Novi hrvatski pokret

Mamužićeve makinacije zadale su, istina, muke rodoljubivim Hrvatima, ali ih nisu pasivizirale. Naprotiv, samo su ih više učvrstile u namjeri da istraju na svom putu. Vjetar u leđa davala im je »internacionalizacija« bunjevačkog pitanja, čemu je upravo najviše pridonio Kujundžić. Kujundžićevi dugogodišnji napori, koji se mogu pratiti od 1890., oko vraćanja hrvatskog jezika u subotičke škole, dobili su publicitet u Banskoj Hrvatskoj (Obzor, Hrvatska Domovina, Vienac, Hrvatski Branik, Narodna duša, Hrvat i Hrvatski Narod). Mađaronske hrvatske vlasti, istina, ne čine ništa da olakšaju položaj bunjevačko-šokačkih Hrvata, ali zato građanski krugovi, kulturni i prosvjetni radnici ukazuju na nepravde svoje braće u Bačkoj. Zauzvrat, subotički mađarski tisak optužuje Hrvate za megalomanske teritorijalne aspiracije (panslavizam), a prvake Bunjevaca i Šokaca za urotu i nelojalno držanje.

U takvim okolnostima mnogi pojedinci u bačkih Hrvata, ako su i simpatizirali svoje rodoljubive sunarodnjake, potpuno su se distancirali od njih u svakom pogledu. Takav je primjerice bio učitelj Antun Budanović (1848. – 1904.). U vrijeme preporodnog pokreta Ivana Antunovića 1870-ih on je za potrebe svoje nastave a i širih krugova nabavljao popularne knjige iz Hrvatske. Međutim, pod pritiskom okoline a i mađarske tazbine (Sturcz), postao je nijem i gluh za muke svojih sunarodnjaka. Njegova kći Marija (1889. – 1976.) postala je članica Operne kuće u Budimpešti. Međutim, umjesto starih snaga, nastaju nove. Godine 1894. u obiteljskom domu Age Mamužića mladi bunjevački intelektualci osnovali su svoje rodoljubivo društvo – Kolo mladeži. Ono je 12. travnja 1896. priredilo prvo kolo s umjetničkim programom i zabavom s plesom. Društvu nikada nisu odobrena pravila. Štoviše, trpjelo je progon gradonačelnika Mamužića. Konačno je zabranjeno 20. studenoga 1900. godine. Međutim, to ujedno nije bio i kraj rodoljubivog pokreta u subotičkih Hrvata.

Detronizacija

Vladavini »Cara Lazara« otkucavala je posljednja ura. Pred kraj je zaređao nekoliko optužbi i kazni. U proljeće 1900. je osuđen na tri dana zatvora zbog sudjelovanja u dvoboju s novinarem Vincem Terbeom. Početkom svibnja 1901. izdržavao je kaznu od pet dana zatvora u Vacu, također zbog dvoboja. U međuvremenu, dok je gubio snagu s nenaklonjenim mu novinarima i u razračunavanju s Bunjevcima, njegovi oponenti su ojačali. Na političkom spektru Subotice nikle su dvije respektabilne stranke: Nacionalna stranka, na čelu s Károlyem Bíróom i Lazarom Lipozenčićem Matakom (tzv. Bíró-Matakova stranka) i Neodvisna stranka, na čelu sa Šimunom Mukićem. Prvaci ovih stranaka su sklopili dogovor o rušenju Mamužića s vlasti. U taj dogovor su htjeli uključiti i rodoljubive Hrvate okupljene oko Paje Kujundžića, koji također nisu bili naklonjeni Lazi. Međutim, Kujundžić je Bíróu i Lipozenčiću uvjetovao podršku na lokalnim izborima – priznanjem hrvatskog jezika, što su ova dvojica međutim, odbila.

Početak Lazinog kraja označili su rezultati parlamentarnih izbora u Subotici listopada 1901. godine. U prvom izbornom okrugu pobijedio je tijesnom većinom Lazin favorit Aleksandar Vojnić svog protivnika Károlya Bíróa. Međutim, u drugom izbornom okrugu, drugi Lazin favorit Béla Vermes je izgubio od Šimuna Mukića. Bez prevlasti u skupštini, bez jakih suradnika, suočen s jakom oporbom, Lazo je mogao pjevati samo svoju labudovu pjesmu. Bíró i Lipozenčić su optuživali Lazu pred peštanskim vlastima za brojne stvari. Posljedično, 17. prosinca 1901. u Suboticu su po zapovijedi ministra Kálmána Széla, stigla dvojica ministarskih komesara: Károly Buth i Döme Szaploncai radi inspekcije financijskog poslovanja gradske uprave. Omča se stezala oko vrata. Lipozenčić je siječnja 1902. Lazu čak optužio za panslavizam. Konačno, Lazo je lipnja 1902. suspendiran s položaja gradonačelnika. Umjesto njega, kao prijelazna vlast izabran je drugi puta u svojoj karijeri predsjednik siročadskog stola Miško Prćić (brat predsjednika Pučke Kasine Albe Prćića), uz kojega su na lokalnim izborima stali rodoljubivi Hrvati. Međutim, u borbi za vlast u gradu pobijedila je prosinca 1902. Bíró-Matakova stranka, koja je dobila podršku i Srba. Dolaskom Károlya Bíróa na vlast označen je kraj jedne i početak druge epohe u povijesti Subotice, a i bunjevačkih Hrvata.

Vladimir Nimčević