Tema

Između dva valjka

Suspenzija »Cara Lazara« u ljeto 1902. razbila je koheziju njegove stranke. Jedan dio njegovih ljudi okupio se oko Miška Prćića, kandidata za gradonačelnika na izborima prosinca 1902. godine. Drugi pak su prešli u Neodvisnu stranku Šimuna Mukića, a treći (poput brijača i pučkog pjesnika Staniše Neorčića) u Gazdački krug Károlya Bíróa. Eliminiran iz političkog života i stavljen pod istragom, Lazo Mamužić nije imao mnogo izbora. Objavio je koncem 1902. brošuru Védelem (Moja obrana), u kojoj tvrdi da je on, nasuprot onima koji tvrde kako je davao Hrvatima vjetar u leđa, gušio svaki njihov pokret u Subotici.

Ukratko rečeno, Lazina vlada nalazila se između dva valjka. Hrvati su zahtijevali pobjedu svoje nacionalne politike (hrvatsku nastavu i postavljanje Hrvata u Gradsku kuću), a Mađari bržu asimilaciju Hrvata. Iako je praktično iskorijenio hrvatsku riječ u školama, Mamužić je donekle usporio asimilaciju postavljanjem većeg broja hrvatskih sinova u gradsku administraciju. Njihov broj će se smanjiti po dolasku na vlast Károlya Bíróa. Ako su pod Mamužićem Hrvati barem mogli postaviti pitanje hrvatske nastave pred školskim odborom, pod Bíróom nisu uživali čak ni privid demokratskih prava.

Mamužić i Bíró

Lazina vladavina imala je odlike autokratizma. Međutim, Lazo, i pored svih svojih mana, nije bio ni približno tako grub i netaktičan kao nasljednik Bíró, posljednji predratni načelnik Subotice, pod čijom upravom su međunacionalni odnosi u gradu postali toliko narušeni da je separatizam postao neizbježan. Mamužić je primjenjivao silu koliko je to bilo nužno. Bio je sklon nagodbama. Davao je prostora drugima, čak i svojim neistomišljenicima. U javnom nastupu je bio teatralan, originalan, pomalo i urnebesan. Primjerice, kada je opravdavao podizanje vojarne, pozivao je na politiku njemačkog kancelara Bismarcka. To je dalo povoda šali jednog vijećnika, koji je zamijetio da je Bismarck zapravo Bunjevac, čije pravo ime glasi Bizsi Markó (igra riječi, »biži, Marko!«). Bíró, recimo, nije trpio ni najmanje disonantni ton. Lazo je bio okružen suradnicima koji su mu praktički radili o glavi. Takav je, primjerice, bio nadžupan Endre Schmausz, koji je kasnio na posao. I u takvim uvjetima Lazo je maestralno plivao.

Bíró je, s druge strane, bio alergičan na neposluh. Nije mogao podnijeti u svojoj sredini ni jednog takvog čovjeka koji nije 100% uz njega. Tako je sa zadovoljstvom primio ostavku na gradsku službu od Josipa Vojnića Hajduka, člana društva Kolo mladeži. Protivnicima nije davao nimalo prostora. Suprotno Lazi, snagu je pokazivao na slabima. Gazio je osnovna ljudska prava, što se u konačnici pokazalo kobno po sudbinu Subotice. Zabranjivao je hrvatske predstave, kolportažu Nevena itd. Kerskog župnika Blaška Rajića javno je žigosao kao judaša (izdajnika) 1914. godine. Naime, Rajića je gradska skupština izglasala za župnika sv. Roka 1911. godine. Međutim, Blaško nije smatrao nužnim da se odužuje Bíróu, kako je ovaj očekivao, nego je radio po svome. Razvio je rodoljubivi rad među svojim sunarodnjacima, što je Bíró vidio kao izdaju.

Zaklada za siromašne Hrvate

Posljednja dva desetljeća svog života Lazo je proveo uglavnom povučeno. Pred parlamentarne izbore siječnja 1905. izmirio se sa svojim protivnicima, članovima bivšeg Kola mladeži (Stipan Matijević), te zajedno s njima i još nekim prvacima (Miškom Prćićem i Lukom Pleskovićem) osnovao Demokratičnu općinsku stranku (listopada 1904.). Početkom 1906. osnovao je dioničarsko društvo za tvornicu salame. U odbor su pored ostalih ušli Luka Plesković i subotički nadžupan Sándor Purgly. Plesković je bio čovjek rijetkih džentlmenskih manira, koji ni pod jednim režimom nije izgubio ljudsko lice nego potpuno uvažavao želje i napore rodoljubivih Hrvata, iako se od njih distancirao i prihvatio mađarski identitet. Upravo zato je bio izabran 1918. za državnog povjerenika za Suboticu. Lazo je 1907. oslobođen svih optužbi za loše vođenje gradskih financija, što je velebno proslavio.

Ostavio je veliku fondaciju za bunjevačke studente i Katoličku crkvu. Taj fond imao je između ostaloga 150 lanaca prvoklasne subotičke zemlje. Koncem 1940. na sjednici odbora koji je upravljao zakladom razdijeljeno je 130.000 dinara kao božićnica subotičkoj sirotinji, u prvom redu njegovoj najbližoj rodbini, koja je onda bila siromašna. Umro je u ljeto 1916. godine. Poslije Prvog svjetskog rata odlukom gradske uprave (magistrata) u sklopu mijenjanja starih naziva u jugoslavenskom duhu jedna ulica u V. kvartu (Péter utca) preimenovana je u Laze Mamužića (rujna 1920.).

Tvorac nove Subotice

Lazo je ostavio neizbrisiv trag u graditeljstvu Subotice, koji mu nije priznavan iz mnogih razloga. Njegovi sunarodnjaci su možda bili najžešći kritičari. Zamjerali su mu što je nove zgrade podizao gotovo isključivo iz zajma: »Zidao je bolnicu (iz zajma), gimnaziju, pučke škole, zemljodilsku školu, kasarnu, preparandiju – sve iz zajma«. Također su dovodili u pitanje probitačnost tih zgrada: »Mi smo nazidali mnoge, krasne pučke škule, mi smo proširili veliku crkvu, mi smo postavili kamenom drumove, mi smo zidali ciduljarnicu, carinare, dernicu; uz privolu Bunjevaca zigja Lazo Mamužić veliki špitalj, ubožnicu, praeparandiu, gymnaziu. I sve ovo za kratkih desetak godina, sve ovo sa bunjevačkim voškovima. Ali ne na njevu želju. Bunjevcima je po volji jedino zidanje crkve u Keru i Senti«. Peštanski časopis Otthon donio je u srpanjskom broju od 1901. članak o Subotici (29 strana s 21 slikom), koji prikazuje Suboticu u svjetlu modernog grada. Istina, s puno osnova se može tvrditi da je članak plaćena promocija, ali i kao takav pruža zanimljiv uvid u to vrijeme.

Povjesničar Mirko Grlica je pobrojao Lazina građevinska postignuća: kapela sv. Roke, crkva i plebanija u župi sv. Terezije, dvije osnovne škole u centru grada, zatim u II., III. i IV. kvartu, popravak školskih zgrada u III., V. i VIII. kvartu, sedam vrtića, nove crkve sv. Jurja i sv. Roka, kao i sedam trošarina, kompleks bolničkih objekata i zgrada sirotišta, domobranska i domobranska-husarska vojarna, gradska gimnazija i Učiteljska škola i zgrada Sudbenog stola. Osim zgrada, izgrađeno je tri trga (dva u Subotici, jedan na Paliću), posađeni drvoredi po ulicama, probušena 24 arteska bunara. U centru je napravljen trotoar od asfalta, a u ulicama na periferiji od cigala. Izgrađen je park na Paliću. Bagremom je zasađeno 3.000 kj pješčare, a vinogradi su podignuti na 2.200 kj. Grad je dobio električni tramvaj i električnu struju, vatrogasnu kasarnu, mrtvačnice u grobljima sv. Roke i sv. Jurja i tvornicu putera. (kraj)

Vladimir Nimčević