Širom Vojvodine

Ima li nade za mliječne govedare?

Porodica Mačković iz Mirgeša, koja se unatrag četiri desetljeća bavi govedarstvom, danas vodi jednu od najuspješnijih farmi krava u Srbiji, kako po količini mlijeka koju proizvedu, tako i po najsuvremenijim uvjetima u kojima uzgajaju ove životinje. Za to je posebno zaslužan Josip Mačković, koji se s ogromnom posvećenošću, ali i odricanjima posvetio poslu kojim su se bavili i njegov otac i djed. Uz svu tu ljubav i predanost, on, kao i ostali vlasnici farmi u zemlji, zbog visoke cijene gotove stočne hrane i niske otkupne cijene mlijeka već godinama, pa čak i desetljećima, posluju s gubitkom, unatoč činjenici da država za mliječno govedarstvo izdvaja jako puno novca. Međutim, oni od kojih ovaj lanac u koji se toliko ulaže zapravo sve počinje, a to su primarni proizvođači, jedini su koji se ne pitaju ni za što i sve moraju platiti toliko koliko se od njih traži.

Roboti za mužu, vodeni kreveti, pedikir za papke...

Josip je 1993. godine od svog oca dobio devet ženskih grla kako bi se nastavio baviti poslom uz koji je odrastao. Iz godine u godinu njihov se broj povećavao, a 2007., kada su napravili prvu štalu i izmuzište, brat Marinko dao mu je i svoja ženska grla i tako je do danas napravljeno jedno lijepo stado oko čije brige ima veliku pomoć svoje supruge Tanje.

Do novih muznih grla uglavnom dolaze reprodukcijom na svojoj farmi, veoma rijetko kupovinom, jer, kako ističe, ona znači i »kupovinu problema« s aspekta zdravlja krava.

»Svaka farma ima svoju mikro klimu, neke mikro bolesti na koje je imuna, a ako se donesu grla sa strane, te bolesti se ukrštaju i tada kod pomlatka zna biti problema. Tu bih istaknuo da je reprodukcija osnova opstanka farme. Za uspješnu reprodukciju (umjetnu oplodnju), među ostalim je važno koristiti seksirano sjeme. Znači, sjeme od bikova se stavlja pod mikroskop i kad se ustanove spermatozoidi koji nose muško tele, a koji su inače brži od onih koji nose žensko, uništavaju se strujom. Tako dobivamo sjeme sa spermatozoidima koji u 95-99 posto slučajeva donose ženske potomke. Na taj način dobiva se veći broj ženskih teladi, čime se može uraditi i remont stada, a dolazi se i do viška junica koje se potom mogu prodati.«

Nekada se na ovoj farmi proizvodilo milijun litara mlijeka godišnje, ali zbog visokih cijena žitarica, odnosno stočne hrane, kao i niske otkupne cijene mlijeka, trenutno se ne radi u punom kapacitetu.

»Trenutno smo smanjili proizvodnju. Ne isplati se hraniti krave 'u fulu' pa ih hranimo 'na pola gasa', tek da zadrže kondiciju, što je najvažnije – reprodukcijsku kondiciju, jer najgore što se može dogoditi kod krava je tzv. gladni sterilitet (ako se ne hrane dovoljno, ne mogu ostati steone). U tom smislu nastojimo održati stado, ne vijamo proizvodnju. Tako sada dnevno imamo 3 tisuće, a mogli bismo imati 4,5 do 5 tisuća litara mlijeka da su redovno nahranjene, odnosno da bi nam se isplatilo. Ovako, nikako ne mogu napraviti matematiku da im dam sve što treba i da bi one to vratile«, razočarano ističe Josip.

Što se tiče otkupljivača, nakon što su radili s Mljekarom Subotica, te s nekadašnjim somborskim Somboledom, od kraja prošle godine posluju s Mljekarom Šabac, a »vidjet ćemo dokle, jer ide po principu – tko plati više«.

Na količinu mlijeka koju će dati krave uvelike utječu uvjeti u kojima se drže, a na obiteljskoj farmi Mačković, one s njima mogu biti više nego zadovoljne. Njihova je štala 2018. godine maksimalno modernizirana, a prema riječima Tanje Mačković, svaki dodatak znači i veću produktivnost.

»Što su krave zadovoljnije, daju veću količinu mlijeka. Uzeli smo robote za mužu, u boksove smo postavili tzv. vodene krevete (ležišta/gume ispunjene vodom) koji se prilagođavaju njihovom tijelu, što njima godi. Imamo i gumene podloge koje u sebi sadrže materijal sličan turpiji za nokte i kako one hodaju, tako im se donekle turpijaju papci, iako o njima i mi moramo voditi računa. Sve to utječe i na njihovo zdravlje. Za robote smo se odlučili prije svega zbog nedostatka radne snage. Robot je kravama na raspolaganju 24 sata, u dio za muženje mogu ući kad god žele, tj. kada osjećaju da im je vrijeme za to. One stoje u redu i jednostavno se guraju koja će prije, s jedne strane zbog koncentrata koji dodatno tamo dobivaju, a s druge zbog fizičke potrebe da budu izmužene. On ima 3D kameru, snimi vime i sam ga zakači. Ručnu mužu obavljamo jedino na tek oteljenim kravama. Robot, osim za mužu, služi i za kompletan monitoring stada i svaku promjenu registrira. Muze četvrt mlijeka posebno i za svaku četvrt nam pokaže temperaturu, provodljivost itd., a to su pokazatelji koji nam na vrijeme mogu ukazati na neki problem. Za to što on radi trebala bi nam vojska ljudi. Jako sam zadovoljna ovom investicijom i nadam se da će se jednom isplatiti, jer smo trenutno na gubitku«, kaže Tanja.

S obzirom na spominjanje nedostatka radne snage, dâ se zaključiti da ovaj posao ne može funkcionirati isključivo kao obiteljski biznis.

»Što se tiče posla u štali, uz nas dvoje koji smo tu stalno i vodimo računa o svemu, imamo šest zaposlenih. Ne rade svi sa životinjama, svatko ima svoj dio zaduženja. To je jedna vrijedna ekipa mlađih ljudi koji hoće raditi, što je danas stvarno rijetkost. Trebala bi nam dodatna pomoć u smislu da se oni mogu nekad i odmoriti, a ne znamo kako to organizirati jer nedostaje radna snaga. Imamo jednog tehničara (trebao bi nam još jedan), koji se bavi liječenjem, osjemenjavanjem, potom veterinara koji je skoro svaki dan ovdje, i tu je ekipa koja se bavi čišćenjem, hranjenjem. Ne nedostaju nam fizikalci u smislu da se treba lopatati, jer je sve mehanizirano već nam treba netko za nadzor i da bude prisutan tu. Preko dana su oni tu, a suprug i ja dežuramo (nadgledamo) navečer do oko 3 sata. Inače, već pet godina pokušavam u Poljoprivrednoj školi u Bačkoj Topoli naći nekog. Oni imaju dualno obrazovanje, pa sam i to nudila da dođu djeca na praksu u nadi da će se netko zainteresirati i ostati ovdje, ali ništa od toga. U ovoj se školi za ovih pet godina iškolovalo sigurno preko 300 tehničara, ali se nitko od njih ne želi baviti ovim poslom već školu završavaju samo zbog diplome, a onaj tko želi, odlazi na fakultet. Nema kome se nisam obratila. Na kraju krajeva, više ne mora ni biti tehničar, za početak je dovoljno samo da voli velike životinje i da želi raditi«, ističe ona.

Što se tiče hrane za krave, Josip navodi kako kabastu proizvode sami u okviru obiteljskog gospodarstva.

»Pripremaju je i smještaju u silose moj brat Marinko i nećak Marko, koji se inače bave ratarstvom. Kupujemo proteinski dio (nusproizvodi industrije ulja – suncokretova sačma, pogača uljane repice, sojina pogača...) i mikro i makro elemente, tj. premikse.«

Za litru mlijeka kila i pol kukuruza

Mačkovići se mogu pohvaliti i količinom mlijeka koju proizvedu (ili bi mogli proizvesti) i suvremenim uvjetima u kojima drže krave, ali što vrijedi kada to nije dovoljno cijenjeno, tj. pravim riječima – plaćeno.

»Visoka cijena žitarica ozbiljno utječe na proizvodnju mlijeka. Ako uzmemo u obzir da je danas kukuruz 33 dinara, a nama mlijeko plate 43 dinara plus 10 dinara premije, u situaciji smo da ne možemo za litru mlijeka kupiti ni kilu i pol kukuruza. S druge strane, u Europi, pa i u svijetu, smanjena je proizvodnja mlijeka baš zbog poskupljenja stočne hrane i nepraćenja cijene mlijeka. Čak i živa stoka ne prati cijenu stočne hrane«, ističe Josip i dodaje koja bi to bila realna cijena mlijeka:

»Realna cijena bi bila 60 dinara od mljekare i 10 dinara premije. Nas trenutno mlijeko košta 70 dinara da pokrijemo troškove, a o zaradi tu nema riječi. Prvenstveni cilj nas koji se bavimo ovom proizvodnjom jest da prestanemo biti u gubitku, potom da počnemo vraćati izgubljeno, a jednog dana možda i da zaradimo nešto«.

Na pitanje o poticajima koje dobivaju od države, Josip odgovara, ali i dodaje gdje je tu zapravo najveći problem:

»Uglavnom se redovno isplaćuje 10 dinara premije po litri koju dobijamo tromjesečno, odnosno kada se npr. završi prvi, dobijamo je na kraju drugog kvartala. To nama ne znači puno u ovoj turbulenciji cijena. Također, dobijamo bruto 25 tisuća po grlu za kvalitetnu priplodnu životinju. To je jako puno novca koji se od poreznih obveznika izdvaja iz državnog proračuna, a tragedija je što nema rezultata. Pitanje je dana kada će netko podvući crtu i pitati zašto se financira nešto što propada. Tu je problem prerađivačka industrija i problem su trgovci, jer mi kao primarni proizvođači imamo inpute koje imamo i sve moramo platiti toliko koliko se traži. Mi proizvedemo što proizvedemo i onda imamo kupce koji kažu – to toliko vrijedi, neovisno o tome koliko je nas to koštalo. Svatko može reći svoju cijenu, samo mi ne možemo i to je stvarno nakaradno, a ovdje se to tako radi već desetljećima. To bi se trebalo sasvim drukčije organizirati jer će mljekarama, ako nemaju mlijeka, ostati hale, sistemi cijevi, gomila starog željeza i trebaju biti svjesni da će to i dočekati ako se budu ponašali kako se sada ponašaju. Što se tiče trgovaca, oni će već nešto prodati (uvozno ili kakvo god mlijeko), budući da se u Srbiji i inače uvozi mlijeko. Naime, po službenim podacima, kad se stavi u odnos uvoz i izvoz, prošlih godina nam je falilo 5 posto mlijeka, mliječnih proizvoda, računajući suho mlijeko za konditore itd., odnosno toliko smo morali uvesti jer nismo dovoljno proizveli. Ono što se godinama unazad nije uspjelo dogovoriti jest da se od proizvedene litre mlijeka dogovori što je čije i, ako zarađujemo, da zarađujemo svi u lancu; ako gubimo, da gubimo svi. U uređenijim društvima proizvođači su se uspjeli nametnuti da ta raspodjela bude drukčija«.

Nakon svega navedenog postavlja se pitanje je li bi bilo isplativije u ovom slučaju baviti se primjerice proizvodnjom sireva i drugih mliječnih proizvoda.

»Već godinama razmišljamo o tome, upravo zbog te neadekvatne cijene mlijeka, da ga preradimo i dobijemo odgovarajuću cijenu za to. Ideja i želja postoje, vjerojatno će to tako i biti, ali ono što je trenutno problem jest što smo u velikim investicijama vezanim za štalu i za sve što smo nabrojali, a to bi sad bila nova investicija, što sad nismo u mogućnosti realizirati. Međutim, to izgleda jedino rješenje jer po nekim podacima, i za vrijeme korone, svih kriza koje su je pratile i poremećaja na tržištu, ispostavilo se da mljekare uopće nisu imale gubitka, naprotiv, poslovale su s dobiti«, odgovara Tanja Mačković.

A na pitanje upućeno Josipu Mačkoviću bi li sutra, da mu se ukaže prilika, prodao svoju farmu, on 'na prvu loptu', pomalo uznemireno, odgovara:

»Kad bi se ukazala prilika da mogu zatvoriti priču, prodao bih sve ih jer mi je dosta neuvažavanja nas proizvođača, što traje već jako puno godina i nikako se ne možemo s tim izboriti«, a potom blažim i smirenijim tonom nastavlja:

»Ali, nada umire posljednja pa se još uvijek nadamo da će biti bolje. Ovo radim od malih nogu, ne bih volio nakon toliko vremena i toliko ulaganja započinjati bilo što drugo, a i ovaj posao volim. Njega, bez obzira na sve teškoće, ne može raditi onaj tko ga ne voli i nije najvažniji interes već da voliš ono što radiš i da se osjećaš dobro, a kad sam među kravama, ja se osjećam dobro«.

I. Petrekanić Sič

Podijeli

Tweet