Tema

Ima potencijala, ali nema ljudi

Uz samu desnu obalu rijeke Bosut, u zagrljaju srijemskih šuma, smješteno je selo Batrovci. Kroz Batrovce se s južne strane proteže autocesta Beograd – Zagreb, a granični prijelaz s Hrvatskom udaljen je tri kilometra. Prema posljednjem popisu stanovništva na teritoriju tog mjesta živi skoro 28,5 posto pripadnika hrvatske nacionalne zajednice. Prije ratnih previranja 1991. godine u ovom mjestu živjelo ih je više od 38 posto. Danas u 30-ak kuća ima oko 350 punoljetnih osoba. Većina mještana se bavi poljoprivredom i svinjogojstvom. Ali unatoč svim pogodnostima, selo je gotovo prazno. U osnovnoj školi nastavu pohađaju četiri učenika, a u vrtiću ih je samo dvoje. Svake je godine sve manje ljudi, a mladi se nakon školovanja uglavnom odlučuju ostati u većem gradu.

Mještani Batrovaca kažu da mnogo koristi od graničnog prijelaza nemaju, jer u pograničnim službama nitko od njih nije uposlen. Većina stanovnika bavi se poljoprivredom, a oni koji su uposleni uglavnom rade u vojnom lovištu i šumariji u Moroviću. Najbliže veće mjesto im je Šid, od koga su Batrovci udaljeni dvadesetak kilometara.

Naseljavanja Hrvata

Šest arheoloških iskopina u blizini ovog sela (arheološto nalazište Gradina) svjedoče o starosti i bogatoj povijesti ovog mjesta. Prema svjedočenju mještana, prvi Hrvati su se naselili u Batrovce 1800. godine.

»Moj šukundjed je imao sedam godina kada je došao iz Like u Batrovce. To je bilo 1814. godine. Ovdje je živio moj pradjed Mata, zatim djed Marijan i otac Marko. Odlučio sam ostati ovdje sa svojom obitelji. Moj djed je držao svinje u šumi dvadeset kilometara udaljenoj od sela, a otac se bavio poljoprivredom. Kada je selo osnovano, naša kuća je bila trinaesta u selu. Godinama smo živjeli složno i u miru sa susjedima, a tako je ostalo i nakon ratnih devedesetih godina. Većina Hrvata se odlučila ostati živjeti u selu«, ističe župljanin Željko Pupić i dodaje:

»U mojoj obitelji većina brakova je nacionalno mješovita. Moja teta se udala za Srbina, moj brat od strica se oženio za Srpkinju, moja sestra se također udala za Srbina. Ja sam oženio moju Dušu, koja je također pravoslavne vjere, ali je prihvatila sve naše običaje i s radošću ide u našu crkvu.« No, kako navodi, nekada ih je u selu bilo puno više.

»Prije Drugog svjetskog rata bilo je oko 1.000 stanovnika. Sada nas ima oko 250. Ima puno praznih kuća. Stariji mještani su umrli, a djeca koja su otišla na školovanje ostala su u većim gradovima. Batrovci su na lijepom mjestu, ima puno pogodnosti. Blizu je autocesta, granični prijelaz, rijeka Bosut. Selo ima puno pogodnosti i turističkih potencijala, ali smo usprkos tome dosta siromašno mjesto.«

Jedino mjesto okupljanja za hrvatsku zajednicu je katolička crkva Uzvišenje Svetog križa. Prije nekoliko godina je u crkvenom dvorištu, na mjestu stare oronule zgrade, izgrađen pastoralni centar na radost svih župljana, prvenstveno za potrebe mladih, kojih je danas nažalost malo u selu.

Željkova supruga Dušanka je također rodom iz Batrovaca. Iako je pravoslavne vjere, prihvatila je sve običaje svog supruga i s radošću odlazi u katoličku crkvu.

»Udala sam se za Željka iz ljubavi. U selu postoji zajedništvo između pripadnika svih nacija i to je nešto što nas krasi. Nema podjela, niti ih je ikada bilo. Sjećam se kada mi je baka govorila da su oduvijek u selu svi poštivali jedni druge, ali se Hrvati i Srbi nisu ženili. Poslije se i to promijenilo. Ja sam se udala za Hrvata, moj brat je također oženio Hrvaticu. Odlazimo jedni kod drugih na vjerske blagdane i poštivamo se. Osim u crkvi, družim se sa ženama iz sela u sklopu udruge žena Batrovčanke. Vezem ručnike i pripremam torte za razne događaje. To me ispunjava. Dobri smo sa svima«, kaže Dušanka.

Ostalo samo 30-ak obitelji

Obitelj Colner također desetljećima živi u Batrovcima. U zajedničkom kućasntvu živi tri generacije: otac Marko, majka Ljubica, sin Danijel, snaha Violeta i njihova djeca Tihana i Ivica. Majka Ljubica je kućanica i osim kućanskih poslova uređuje crkvu i pastoralni centar.

»U Batrovcima sam rođena, tu sam se udala i ostala živjeti ovdje. Volim ovo selo. Život u Batrovcima je lijep, ali nas malo ima. Moja obitelj se bavi poljoprivredom. U posjedu imamo 120 jutara zemlje. Suprug obrađuje zemlju, sin Danijel radi kao lovočuvar u šumariji ali pomaže i ocu. Snaha je također zaposlena, ali i pomaže mi u kućanstvu. Svi smo zajedno u kući i to me čini sretnom«, kaže Ljubica, te dodaje da joj je žao što je ostao mali broj ljudi u selu.

»U selu ima 30-ak kuća hrvatskih obitelji, ali ima mnogo i praznih kuća. Volim našu crkvu i naš pastoralni centar. Naše selo nekada nije imalo crkvu. Bombardirana je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Do izgradnje nove crkve 1990-ih imali smo malu crkvu na mjestu današnjeg pastoralnog centra. U to vrijeme u nju je dolazilo toliko ljudi da mnogi nisu mogli ući. Danas ljudi rijetko dolaze u crkvu. Većina ih dolazi samo na crkveni god 14. rujna. Puno je starih, bolesnih, a ono malo mladih, koliko ima u selu, rijetko dolazi u crkvu. I to je tužno.«

Obitelj Pupić također potječe iz Batrovaca. Odlučili su se ostati u svom selu. Bave se poljoprivredom i proizvodnjom peleta.

»Odlučili smo se ostati na selu budući da su tu oduvijek živjeli naši preci. Obje kćeri žive u Novom Sadu, a mi smo s mlađim sinom ostali živjeti i raditi ovdje. Pripadnici naše zajednice se okupljaju jedino u crkvi. No, posljednjih nekoliko godina se osjeti praznina. Nije kao što je bilo nekada. Sada nas bude samo sedam-osam ljudi u crkvi. Nema ljudi, ostali su samo stariji, a mladi su otišli u veće gradove, jer ovdje nemaju perspektivu.«

Njihova mlađa kći Snežana završava Prometni fakultet u Novom Sadu. Svojevremeno je bila jedna od aktivnijih članica HKD-a Šid. No, zbog obaveza na fakultetu nije bila u mogućnosti redovito dolaziti na probe.

»Voljela bih živjeti ovdje samo iz razloga što je mirno, što je lijepa priroda i što nema svađe u selu. Ali ovdje nema izvora života. Jedina mogućnost je da se bavim poljoprivredom i povrtlarstvom, ali nema uvjeta za društveni život. Batrovci su trenutno nama mladima pogodni kao vikend naselje, za odmor, ali za život jako teško«, navodi Snežana i kaže da joj je puno značio rad na očuvanju tradicije hrvatske zajednice u sklopu rada HKD-a Šid.

S. D.