Širom Vojvodine
»Sloga kuću gradi« – ponudu širi
Ovotjedna priča o gospodarstvenicima vodi nas među redove crvene paprike. Među Đukićeve. Josipa i Josip Đukić prije tri godine su prvi puta odlučili okušati se u proizvodnji paprike.
Sve je počelo s 1.000 probnih sadnica paprike (za pečenje) da bi danas preraslo na jutro zemlje pod paprikom i 90.000 sadnica. Nije kod njih aktualna samo paprika, nego i stočarstvo, ratarstvo, živinarstvo, pa i proizvodnja... Svega ima kod Đukićevih, a ako što nema, ima u susjedstvu.
Ima kod Đukićevih...
Ideja je zapravo krenula od tri brata koja u istom »Franciškovom šoru« (s desne strane na putu od Male Bosne prema Bajmaku i Somboru) žive i proizvode, a želja im je jednoga dana imati kompletnu ponudu, zaokružiti proizvodnju domaćih proizvoda za zimnicu.
»Brat od strica Dragan Đukić je počeo raditi rajčicu i on nas je potaknuo da i mi krenemo u ovaj posao. Tražili smo što raditi i čime se baviti, a da ako se ne uspije rasprodati, može ići u industrijsku proizvodnju. To nam je bila smjernica i nakon promišljanja i raspitivanja odlučili smo se za papriku. I paprika i rajčica se rade u slično vrijeme i nekako su povezane, pa smo se na to bazirali. Uz nas dvojicu tu je i treći brat, također od strica, Antuš Đukić, koji također ima papriku«, priča nam Josip Đukić i pojašnjava kako ih je na ovo promišljanje potaknula činjenica da je ratarstvo u sve težem stanju.
Zapravo, kako je rekao, ili si veliki proizvođač pa ostaješ na tržištu ili si mali koji ne može preživjeti.
»Ne znam kako će to izgledati u budućnosti i hoće li istim putem krenuti i povrtlarstvo, ali trenutno je u ratarstvu tako«, priča Josip.
Zanimljivo je da su tri brata u istom šoru, a za naš svijet je zanimljivo i to da se slažu, a potom i ispomažu. Tako je i kod prodaje, pa kada jedan prodaje svoju robu, ponudi i bratovljevu.
»Želja nam je proširiti asortiman i ponudu, pa ako nemamo mi, ima brat, jedan ili drugi, odnosno imaju Đukićevi«, priča Josip i dodaje: »I supruga i ja smo uposleni i često joj znam reći kako naše kolege rade to što rade i ništa drugo, i žive, a nama je ušlo u krv da i nakon posla radimo još jedan posao«, priča Josip.
Slično kaže i supruga Josipa:
»Ne samo da se suprug i ja ispomažemo nego se i oni kao braća ispomažu. Kada smo ove godine palantovali papriku, sve smo odradili na bazi mobe. To je veliki posao, a radilo ga je 15 ljudi na dobrovoljnoj bazi. Danas je to prava rijetkost, no mi se još držimo toga«, priča Josipa.
Loša godina za papriku
Za razliku od ove godine, koja je podbacila u svemu kada je u pitanju ratarstvo i povrtlarstvo, prošla je bila iznimno dobra.
»Prošle godine smo imali zasađenu papriku na pola jutra zemlje. Savršeno je rodila, jer su se smjenjivali kiša i sunce, a zemlja je bila odmorena. Tada smo na pola jutra imali 16,5 tona paprike, a od toga 10 tona prvoklasne. Ove godine ako na cijelom jutru budemo imali 10 tona, bit ćemo zadovoljni. Puno je trulih i od sunca sprženih paprika. Nije bilo kiše, a sunce je peklo... Iako imamo sistem za navodnjavanje, njoj ipak fali vlaga i od gore. Nažalost, ove godine nam je led dva puta potukao sadnice paprike«, priča Josipa koja je svjesna neizvjesnosti pod vedrim nebom.
Sve ono što je bilo do njih su uradili, ali navodnjavanje i stajsko gnojivo nisu bili u potpunosti dovoljni. S korovom među paprikom se bore pluženjem (uz pomoć traktora) i ručnim čupanjem trave, a špricali su samo insekticide koji su bili potrebni, ali uz veliku pažnju zbog karence.
»Odlučili smo se da ćemo što manje tretirati s kemijskim sredstvima, a to zahtijeva dodatno nadgledanje i rad. Doslovno, svakoga dana je potrebno proći kroz papriku i pregledati kakvo je stanje, a isto tako je potrebno i sagnuti se i počupati travu. Ono što je bilo ove godine dodatno 'zanimanje' jest da smo, osim na papriku, morali paziti i na cijevi za navodnjavanje, jer kada pustimo da se zemlja navodnjava, odmah dolaze svrake, srne i zečevi, koji zbog suše nisu imali vodu, pa su znali pregristi cijevi i onda spojnice u džepove, pa u obilazak«, priča Josipa, koja je imala »čast« svaki dan obilaziti papriku.
Đukićevi su prošle godine dio paprike posadili na zemlji, a dio je bio nad folijom. Njihovo iskustvo je da je paprika bolje i više rodila na zemlji, pa su ove godine izbjegli foliju.
Berba paprike počinje od kraja kolovoza i traje sve do studenoga, odnosno prvog mraza, koji je, kako kažu Đukićevi, prošle godine bio već 24. listopada.
Red paprike, red mesa
U periodu berbe u pomoć im dolaze berači, njih oko pet-šest koji beru uz domaćine. Dva puta tjedno se prođe cijela njiva i obere se sve što je za berbu, a potom se paprika klasira. Prva i druga klasa su za prodaju kupcima, a ostalo je za industriju i preradu. Uz sve navedeno Josipa od paprike proizvodi i zimnicu, koju također prodaje: filete paprike u medu i ajvar, a radi i uslužno pečenje paprike. Kako su oboje rekli, najbolja reklama za sve je zadovoljan kupac, a sada već imaju stalne mušterije, te tako i ove godine prodaju vrše putem poziva i narudžbi do kućnog praga. Kad ima potrebe Josipa se oglašava i putem društvenih mreža, što se također pokazalo dobrim.
Uz papriku Josipa kupcima nudi još i meso (junetinu, piletinu i svinjetinu), te gotove proizvode poput pekmeza, kojega je ove godine skuhala više od 100 kilograma i dunca (kompot od bresaka, krušaka...). No, sve to, kako je rekla, nakon bolnice i teških dana doživljava kao odmor.
Pitali smo ih je li moguće od paprike živjeti, na što su odgovorili da je svaka godina kao prošla, možda bi i mogli, ali ove godine nije takva situacija.
»Ono što nas spašava, da tako kažem, jest činjenica da imamo širok asortiman u ponudi. Nešto je bilo lošije, a nešto bolje, pa smo na kraju na nuli. Ono što nam je bitno jest kupcima ponuditi što kvalitetniju robu«, kaže Josipa.
Sve ovo, odnosno sve što ovi ljudi rade, bilo bi lako shvatiti da Josipa i Josip nisu uposleni i da nemaju troje djece. Josipa radi u bolnici kao anestetičar, dok je Josip konobar u restoranu Majur, a djeca putuju u grad u školu i na brojne druge aktivnosti.
Poručili su da je dobra organizacija najbitnija. I pored svega, teških momenata i malo vremena, na kraju se sve stigne uraditi. Kako je Josip ispričao, stočarstvo su zahvaljujući mehanizaciji ubrzali i olakšali, a povrtlarstvo zahtijeva pažnju i veliki rad, ali se isplati. Jasno, ne uvijek. Jedino je neizvjesnost prisutna uvijek.
Ž. V.
