Intervju
Svatko mora praviti svoju strategiju, strategiju opreza
Pandemija koronavirusa, pa rat u Ukrajini napravili su tektonske poremećaje u svjetskom gospodarstvu. Prema ocjeni generalne direktorice Međunarodnog monetarnog fonda Kristaline Georgijeve rat u Ukrajini je »jedan od najvažnijih negativnih faktora« za svjetsko gospodarstvo u ovoj godini, a najvjerojatnije i u 2023. Svjetska ekonomija, sputana visokim kamatnim stopama, inflacijom i ruskim ratom protiv Ukrajine ove godine će ostvariti skroman rast, a 2023. još slabiji, objavila je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj.
Prema novoj prognozi OECD-a, svjetsko gospodarstvo će ove godine porasti svega 3,1 posto, što je nagli pad u usporedbi sa 2021. godinom kada je gospodarski rast bio 5,9 posto. Sljedeće godine, predviđa OECD, rast svjetskog gospodarstva bit će još slabiji i iznosit će 2,2 posto. OECD predviđa da će Sjedinjene Američke Države, najveća svetska ekonomija, ove godine zabilježiti rast od svega 1,8 posto, što je veliki pad s prošlogodišnjih 5,9 posto. Američka ekonomija će 2023. porasti svega 0,5 posto, a u 2024. godini jedan posto, procjene su OECD-a. Slična prognoza je i za eurozonu, pogođenu energetskom krizom usljed rata u Ukrajini. OECD predviđa da će gospodarski rast u eurozoni biti 0,5 posto u 2023., a 1,4 posto u 2024. godini. Kad je riječ o inflaciji, OECD predviđa da će ona i dalje znatno utjecati na europsku ekonomiju. U ovoj godini se očekuje inflacija od 8,3 posto, što je nagli skok u odnosu na prošlu godinu kada je inflacija bila 2,6 posto. U narednoj godini, prema OECD-u, inflacija će iznositi 6,8 posto. Kinesko gospodarstvo, koje je ne tako davno imalo dvocifren godišnji rast, ove godine će se proširiti za svega 3,3 posto, a 2023. za 4,6 posto.
Je li ova kriza očekivana, nastaju li novi polovi gospodarskog i političkog utjecaja u svijetu, gdje je Srbija, a gdje smo mi kao pojedinici, koliko je danas opasno kreditno se zadužiti i kako pametno sačuvati novac? Na ta pitanja u intervjuu za Hrvatsku riječ odgovara profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu dr. sc. Ljubodrag Savić.
Globalna pandemija koronavirusa uzdrmala je svjetsko gospodarstvo. I još se svijet nije oporavio od toga počeo je rat u Ukrajini. Iz jedne krize ušli smo u drugu. Može li to svjetska ekonomija izdržati?
Podsjetit ću vas na krizu 2008. godine, koja je svladana uglavnom 2009., kod nekih se produljila još nekoliko godina, ali možemo reći da je od 2010., 2011. godine, pa sve do početaka pandemije svijet u cjelini bilježio jedan visok gospodarski rast. Nije to samo u ekonomskom smislu bilo dobro već je to bilo jedno relativno mirno razdoblje u svijetu. Onda je došla pandemija, koje bila uvod u cijelu ovu priču, koja je ostavila ogromne posljedice. Nas je ukrajinska kriza samo odvojila od toga, ali pandemija još nije završena, još ćemo osjećati njene posljedice. Može se ponovo dogoditi, ne baš pandemija, ali epidemija koronavirusa u pojedinim zemljama je moguća. U pandemiji smo vidjeli da nema solidarnisti, ima samo interesa. Pokazalo se svo licemerje prije svega razvijenih zemalja. To je samo potvrdilo da se svijet nalazi na jednoj krhkoj granici, da su egoizam, interesi, spletke na svjetskoj razini dostigli takve razmjere da generalno idemo u jednom pogrešnom pravcu. Ovo što se dogodilo u Ukrajini, bez obzira na koju se stranu svrstavali, moralo se dogoditi prije ili kasnije. Pozicija onih koji su desetljećima bili vrlo moćni, bogati, neprikosnoveni počela se mijenjati. Počeli su izrastati neki novi polovi u ekonomiji, prije svega Kina, Rusija koja ima neke svoje interese. I kada pogledamo malo unazad ovo što se događa u Ukrajini uopće nije izneneđenje. To se moralo dogoditi, jer najgori je ranjeni lav. Zapad je, prije svega Sjedinjene Američka Države, i dalje su ekonomski najjači i neće još desetljećima izgubiti svoje pozicije, ali će se ta pozicija krnjiti sa svih strana. To je u svjetskim razmjerama najbolja osnova za izbijanje sukoba koji se danas događaju. Tako da je ova situacija u kojoj se nalazimo danas posljedica toga. Kina neće više da prihvati poziciju koju ima. Nije ona trenutačno najjača, ali je najperspektivnija i traži svoje mjesto. Zapad, s druge strane, hoće po svaku cijenu sačuvati svoju poziciju. I kada analiziramo uzroke krize, sve do sada su bili »prizemni uzroci« vezani za ekonomske probleme; ovo je rekao bih jedan civilizacijski poremećaj – zauzimanje mjesta za naredno stoljeće. Ova kriza lomi svijet po svim šavovima i sada se pravi, ne ekonomski drugačija podjela već civilizacijski drugačija podjela u kojoj se jedni bore za pozicije koje imaju, a drugi žele prigrabiti svoj dio kolača. Ne treba biti naivan pa vjerovati da će one koji će, ili sići s povijesne scene, ili više neće biti toliko moćni, smijenjati neki pravedniji od njih. Ne. Logika velike sile je ambijent u kome živimo i koji će u sljedećih nekoliko desetljaća opterećivati svijet i pitanje je kud plovi ovaj brod.
Što će onda biti posljedice svih velikih lomova koje najavljujete?
Jedna afrička izreka kaže: »Kada se slonovi tuku, tu strada trava«. Veći dio svijeta je trava. Što će biti globalne posljedice? Neće više biti Europske unije onakve kakva je bila, neće biti Europe kakva je bila. Ideja stvaranja EU bila je možda najhumanija ideja u prošlom stoljeću. Pokušalo se riješiti problem dva vijekovna neprijatelja: Francuske i Njemačke i Europu koliko-toliko osloboditi američkog utjecaja. Ni jedno ni drugo nije uspjelo. Europa je potpuno inferiona, ona slijedi politiku Sjedinjenih Američkih Država, jer nema izbora. Mislim da bi Europa, pa i svijet, danas bili savim drugačiji da je u Njemačkoj ostala Angela Markel i Donald Trump u Americi. Sada vidimo da je Merkelova bila velika državnica, razumjela je što dolazi. Druga posljedica je da će Kina iz ovoga izaći kao pobjednik. Neće se to dogoditi za pet ili deset godina, ali to je tendencija za naredna desetljeća. Uloga Europe će se smanjivati, Sjedinjene Američke Države će zadržati manje-više svoju poziciju, Rusija će s velikim štetama i problemima ostati na ovim pozicijama, Latinska Amerka i Afrika ostat će tamo gdje su i danas.
Gdje smo u tim trendovima, novom preslagivanju gospodarskog i političkog utjecaja, mi?
Produljit ćemo samo poziciju koju imamo danas, što znači da nas neće ostaviti na miru. Samo jedno kratko razdoblju u vrijeme Josipa Broza bili smo kratko ostavljeni da se bavimo sami sobom.Već 70-ih godina mi ne razmišljamo svojom glavom već pokušavamo glavu držati izvan vode. Srbija je mala zemlja koja ima nesrazmjerno više problema u odnosu na značaj koji ima, na bruto društveni proizvod, broj stanovnika i veličinu zemlje, ali stalno smo na nekim povijesnim raskrižjima. U ovom trenutku naša pozicija je praktički neodrživa. Bilo što da uradimo nećemo povući dobar potez. Ako ostane ovako kako jest, imat ćemo ekonomski i politički pritisak sa Zapada. Da se opredijelimo prema Rusiji, tek smo onda u problemu. Za Srbiju bi, možda najviše za Srbiju, najbolje bilo kada bi se ova situacija sutra završila. Ne znači da bi se kriza završila sutra, ali bi pritisak na Srbiju bio smanjen, jer preko naših glava se prelamaju interesi nekih drugih zemalja. Možda bismo mi problem s Albancima na Kosovu riješili, ali u suštini pitanje Kosova nitko neće da rješava, jer je to jedan globalno mali problem koji se koristi za međusobni obračun velikih zemalja.
Koliko će sve ovo što ste kazali utjecati na gospodarsku situaciju u Srbiji i na nas kao pojedince?
Nekoliko je razloga zašto imamo ovakav rast bruto društvenog proizvoda. Prvo iz Rusije dobijemo jeftine energente, možda s najnižom cijenom u Europi. Mislim da smo od 10 milijuna kubičnih metara plina za 6 milijuna imali cijenu od 270 dolara, a ostalo smo nabavljali na slobodnom tržištu. Sada imamo cijenu od oko 400 dolara za 1.000 kubičnih metara, znači za onih 6 milijuna kubičnih metara plina. Ako nam treba još plina, a treba nam naročito zimi, moramo ga kupovati na slobodnom tržištu, a znamo kakvo je ludilo tamo bilo.
Nekada smo proizvodili dovoljno energije za vlastite potrebe. Godišnje smo 10 do 15 milujuna eura trošili na uvoz, ali smo isto toliko zarađivali od izvoza. Zbog naše nebrige i ludila koje vlada na ovim prostorima mi smo od nekoga tko je imao dovoljno energije za sebe postali zemlja koja je u prvih devet mjeseci potrošila više od 450 milijuna eura za uvoz nedostajuće eketrične enegrije. Građanima se ta uvezena električna energija prodaje za 45-50 eura za 1.000 kilovata, gospodarstvu za 80-85 eura, a kupujemo po 450 eura. I to ne može dugo trajati iako su jeftini energenti omogućavali pozitivan gospodarski rast. Također imamo dobru ekonomsku suradnju s Kinom i prvi puta u poslijeratnoj povijesti dolazak kapitala iz Kine bio je veći od priljeva kapitala iz Europske unije. I nema dvojbe da je drugačija situacija, da nam kao zemlji kandidatu za EU ne bi pravili određene smicalice Kinezi bi bili prisutni i mnogo više. Treća stvar: mi imamo situaciju da se dvije trećine vanjskotrgovinske razmjene događa s Europskom unijom. Četvrto, najveći dinamizam stopi rasta dale su strane kompanije, a najveći dio njih je iz EU. Peta stvar je »Otvoreni Balkan«. Sve ovo što sam pobrojao je dovedeno u pitanje. Još držimo glavu iznad vode, još nam je stopa rasta BDP-a pozitivna, još uvijek su nam drugi ekonomski pokazatelji prilično dobri. Tako je sada, ali vidimo da to polako puca. Ostali smo na Turskom toku za opskrbu plinom, a pitanje je neće li se s njim isto dogoditi kao sa Sjevernim. Do 1. prosinca odgođene su sankcije na uvoz ruske nafte Janafom, znači morat ćemo koristiti iračku naftu. Tehnički ćemo relativno lako prijeći s ruske na korištenje iračke nafte, ali ekonomski teže. Iračka nafta je skuplja i teško je danas napraviti neke dugoročne ugovore, naročito ne na veće količine.
Srbija je izdašno iz proračuna poticala strane investicije. Može li sada jedan u nizu problema koje ste pobrojali biti i odlazak tih istih stranih investitora i otpuštanje radnika?
Sve se to može dovesti u pitanje i zato Srbija apsolutno ovisi od situacije u svijetu.
Što će sve ovo značiti za nas kao pojedince? Čeka li nas ozbiljnija inflacija, teži život?
Nemam nikakvu dilemu da će iz dana u dan većini ljudi u Srbiji biti sve teže. Inflacija nije samo srpski problem, nije izazvana ovdje, ali mi smo uključeni u svjetsko gospodarstvo i sve loše posljedice nažalost trpimo i mi i cijene će neminovno ići gore. Inflacija je opasna iz dva razloga. Opasna je zbog rasta cijena, što ugrožava životni standard, ali i poslovanje države. Situacija se još više komplicira i inflacija će na svjetskoj razini rasti. Tome moramo dodati i domaću inflaciju. Uvozimo naftu, gnojiva, kemijska sredstva, a njihove cijene rastu, pa će i domaća proizvodnja hrane biti skuplja. Još pogubnije može biti djelovanje takozvane psihološke inflacije, a to znači da problem u inflaciji pokušavate riješiti povećanjem cijena. Stvaranjem zaliha nesvjesno povećavamo tražnju, trgovci razmišljaju o većoj zaradi, pa povećavaju cijene i to je gore od realnih kretanja. Mi se inflaciji ne možemo oduprijeti, tu ćemo biti dio ostalog svijeta i položaj pojedinca bit će sve lošiji.
Meni je potpuno jasno da i prije ove gospodarske krize mi s politikom javnog duga ulazimo u sve veće probleme. Prije nekoliko dana pročitao sam kako je ministar financija Siniša Mali kazao kako smo sretni jer smo ove godine uspjeli servisirati deficit kreditnim zaduživanjem pod razmjerno povoljnim uvjetima. Ali sljedeće godine čeka nas 4,6 milijadri obveza koje treba vratiti. To nije mala brojka, a to vraćamo tako što se zadužujemo na svjetskom tržištu ili emitiramo domaće dinarske obveznice. Srbija je posljednjih godina premrežena novim autocestama, što je bila posljedica stabilnih javnih financija, mogućnosti da imamo visoke javne investicije. S 2 ili 3 posto javne investicije otišle su na 6 ili 7 posto. Sada je pitanje što se od započetog može završiti i po kojoj cijeni. Vjerojatno će se završiti te investicihe, ali pitanje je cijene, a to će se odraziti na životni standard. Veliki broj naših radnika radi u stranim kompanijama, a većina njih nema svoj krajnji proizvod s kojim ide na tržište već rade naručene poslove.
Kada u ekonomske problem ulaze zemlje Europske unije i njihove kompanije, naravno prvo će stradati njihovi donavljači, a to su kompanije u našoj zemlji. I što ćemo onda mi? Bojim se da nam dolazi vrijeme u kome ćemo vrlo teško živjeti, u kome ćemo se suočavati s visokom inflacijom, gubitkom radnih mjesta, s platno-bilansnim teškoćama, s raznim vrstama ucjena.
Onda imamo s druge strane bujanje stanogradnje, a investitori ne grade da bi držali neporodane stanove. Cijene rastu, stanovi se kupuju, znači da ima onih koji imaju poprilično viška novca i da ih ne brinu ove nevesele prognoze?
Nije to iznenađenje. Gospodarska kriza najviše pogađa siromašno stanovništvo, ali u problemu su i bogati, samo što njihovi problemi nisu hoće li preživjeti sutra, kako će hraniti obitelj ili vratiti kredit. Njihov problem je kako sačuvati novac. I ovaj bum stanogradnje i rast cijena nekretnina je šira balkanska priča. Tajkuni koji imaju ogroman novac izvukli su pouku iz 2008. godine kada su dobo postradali. Podsjetit ću: kriza je nastala zbog hipotekarnog tržišta. Doprinos toj krizi u Americi su dali svjetski tajkuni, jer su vidjeli veliku mogućnost zarade. Desetci milijardi dolara uloženi su u hedž fondove u Americi, jer se nudila ogromna zarada. I mnogu su potonuli. Istu situaciju oni imaju i danas. Bogati Rusi, ili neki drugi. Odjednom su se našli u ratnim zbivanjima, ne mogu zarađivati koliko su zarađivali ranije. Ne mogu sačuvati kapital, ne mogu sačuvati živu glavu. Imaju novac, a ništa nije sigurno, i na ovim našim prostorima, a i šire narodu je najsigurnije novac ili pretvoriti u zlato ili kupiti neku nekretninu. Tako da se u Beograd sjatilo mnogo tajkuna, ne samo s prostora Balkana već i šire. Povećana tražnja povećava i cijenu. A kada vas novac ne košta mnogo, što vas briga koliko košta stan. S jedne strane imamo pritisak naših ljudi koji imaju viška novca, pa su onda došli Rusi i Ukrajinci i to je to ludilo na tržištu. Povećana stanogradnja povećava stopu BDP-a, odnosno sektor građevinarsva i sve što ide uz njega, jer građevinarstvo je djelatnost koja angažira niz drugih sektora. Angažira radnu snagu, banke koje daju kredite... Našim i svjetskim tajkunima omogućava pranje novca. Napravio se jedan El Dorado u kome nitko ništa ne pita.
Da se vratimo na one koji nemaju novca. Krediti su tu uvijek naizgled spasonosno rešenje. Koliko je danas pametno kreditno se zaduživati?
Kredit će danas uzeti samo oni koji su slijepi kod očiju. Kada banke ne nude kredite s fiksnom kamatnom stopom, za svakog pametnog čoveka trebao biti signal da bježi od kredita. Ako banke ne mogu procijeniti što će se događati u sljedećih pet ili deset godina, ako banke imaju dilemu kako običan čovjek može znati što uraditi? Kredite u ovom trenutku trebaju uzeti samo oni koji moraju. Obitelj koja živi u iznajmljenom stanu s dvije ili tri plaće ne treba razmišljati o kreditu za kupovinu stana, jer rizici su mogući rast valuta, kamatnih stopa i velike mogućnosti da se ostane bez prihoda. U takvoj stuaciji uzeti kredit i kupiti stan? Oni koji o tome razmišlaju neka se dobro zamisle. Sad će mnogi pitati pa kako onda kupiti stan, ako nemaju gotovog novca? Pa tko kaže da moraju kupiti stan? Kod nas važi krilatica »nema se, može se«, i ja mislim da smo u vremenu »nema se, ne može se«, a ne u vremenu »nema se, mora se«.
Što je onda savjet? Čuvati novac, štedjeti, ulagati?
Nema sigurnih investicija i u takvoj situaciji preporuka jednog nobelovca, a i moja preporuka je da se rizik disperzira. Jedan dio da se čuva u švicarcima, jedan u eurima, jedan u dolarima, da se kupi zlato. Značajan dio novca ne treba držati u bankama već pod svojom kontrolom. Ovo je vrijeme za pametno ponašanje. Nije vrijeme za ozbiljne investicije, to sada rade samo špekulanti. Svatko mora praviti svoju strategiju, strategiju opreza.
Intervju vodila: Zlata Vasiljević
