Kultura
Pjesme i priče s okusom mora
Hrvatska književnost ima svoju dugu povijest, koja nije ni linearna, ni jednosmjerna, ni jednotočna, niti ima jedno ishodište. Zapravo, ta prostorno-vremenska cjelina podsjeća više na krvni sud koji se pruža daleko izvan matične domovine, svuda tamo gdje Hrvati žive ili su živjeli. Tako se hrvatska knjiga može zateći na različitim mjestima planeta. Primjerice, u nama ne toliko dalekom Budimu kroz cijelo 18. stoljeće stvarala je plejada hrvatskih franjevaca okupljenih oko mjesnog samostana. No, iskra hrvatske kulture padala je i mnogo dalje. Kroz cijelo 20. stoljeće u objema Amerikama nekoliko generacija radilo je na očuvanju hrvatske riječi, ali i identiteta. Kontribuitori su pripadali različitim miljeima. Neki su bili ekonomski emigranti, a neki pak politički. Međutim, vodila ih je ista misao.
S migracijama iskra hrvatske kulture padala je i u Srbiju. Osim autohtonih Hrvata koji tu žive više stoljeća, tu su stvarali (i stvaraju) i oni Hrvati koji su na ove prostore dolazili kasnije, primjerice tijekom 20. stoljeća. U tu skupinu spada i Ivo Popić (1922. – 1993.), subotički spisatelj i kulturni djelatnik podrijetlom iz Dalmacije.
Simbiotski kulturni procesi
Zajednička država i valovi simbiotičkih procesa iznjedrili su nekoliko generacija plodnih pisaca koji su svoja djela praktički posvetili ideji zajedništva, jedinstva. Najznačajniji predstavnik tih kulturnih strujanja je bio, razumije se, Ivo Andrić, koji je dobio Nobelovu nagradu kao jugoslavenski književnik. Pridjevak »jugoslavenski« kao nacionalno-kulturna denominacija (oznaka) pripadnosti i pisca i njegovih djela bio je više od službenog nazivlja. Doista, Andrić je bio pisac svih naroda i narodnosti Jugoslavije, jer su se u njegovim kompleksnim povijesno-psihološkim romanima mogli prepoznati gotovo svi stanovnici zemlje.
Isto vrijedi i za sve one književnike, koji su također svojim djelima kroz pronalaženje zajedničkih točaka htjeli dovesti u sklad nacionalne, vjerske i druge razlike. Većina njih su, nažalost, pod sjenom ratova i poslijeratnih kulturnih promjena, pali u zaborav. Tu sudbinu dijeli i Popić.
Karijera u Subotici
Popić je rođen 29. studenoga 1922. u Kaštel Štafiliću kod Splita (nedavno se navršilo točno 100 godina od njegova rođenja). Sudjelovao je u Narodnooslobodilačkoj borbi. Krajem 1940-ih dolazi u Suboticu, gdje je postao upravnik Doma JNA. Nakon demobilizacije nalazio se na čelu mnogih kulturnih ustanova u Subotici. Bio je upravnik Dječjeg kazališta, tajnik Kulturno-prosvjetne zajednice, Općinske zajednice kulture itd. Svoje prve književne tekstove počeo je objavljivati u Hrvatskoj riječi/Subotičkim novinama početkom 1950-ih. Također je objavljivao u Rukoveti, osječkoj Reviji, somborskim Dometima. Bio je član Društva književnika Vojvodine. Također se bavio i pisanjem likovnih i književnih prikaza. Pisao je na hrvatskom i srpskom jeziku. Prevođen je na mađarski (7 Nap, Üzenet) i na turski jezik.
Odlike djela
Popić je, istina, bio kroz veći dio svoga života i rada Subotičanin, ali nije pripadao onim kulturnim stremljenjima, odnosno hrvatskim književnicima koji su se u svojim djelima, u većoj ili manjoj mjeri, bavili temama iz života ovdašnjih Hrvata. Zapravo, jedine identitetske sastavnice koje se opažaju u njegovim djelima vezane su gotovo isključivo uz njegovu rodnu Dalmaciju, čiju najprepoznatljiviju odliku upravo predstavlja Sinje more sa svom svojom bogatom florom i faunom. Uz to, slovi i za jednu od najglasovitijih svjetskih kolijevki moreplovaca. Kroz gotovo sve njegove pjesme i priče dolazi do izričaja »okus mora, kamena i soli«, kojeg se pisac, čini se, sjećao, dugo po napuštanju rodne grude.
Opus
Svojim stvaralaštvom Popić je ostavio trag koji je, kako je ranije navedeno, s propašću koncepta integralnog, simbiotičkog kulturnog razvoja gotovo izblijedio. Objavio je osam knjiga, sedam poezije i proze, dok jedna predstavlja doprinos istraživanju subotičke umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Knjige poezije i proze su: Spavalo je more (pjesme za djecu, 1966.), Daljine nisu bajke (pjesme, 1968.); Djevojčica i oblaci (priče za djecu, 1968.); Šta ribice sanjaju (pjesme za djecu, 1969.), Na dnu mora puna korpa čuda (pjesme i priče za djecu, 1971.), Sunce puši modru lulu, (pjesme za djecu, 1974.) i Svijet oko mene (pjesme, 1976.).
U knjizi Svjetlosti prostora : portreti subotičkih likovnih umjetnika (1978.) opisao je stvaralaštvo sljedećih autora: Árpáda G. Balásza, Gábora Almásija, Mihajla Dejanovića, Pála Petrika, Gábora Silágyija, Imrea Sáfránya, Magdolne i Ferenca Kalmára, Józsefa Togyerása, Ivana Jandrića i Jovana Devića.
Također se okušao i u dramskom stvaralaštvu. Više njegovih komada izvođeno je u subotičkom Dječjem kazalištu. Preminuo je 30. siječnja 1993. godine.
Vladimir Nimčević
