Tema

Osnutak Vijeća – posljedica ustrajnog zalaganja

Hrvati u Srbiji su u većini višestoljetno domicilno stanovništvo na ovome teritoriju i predstavljaju relativno heterogenu nacionalnu zajednicu, čiji pripadnici u najvećem broju žive u Vojvodini, gdje među njima postoje razvijenija organizirana i djelatna nastojanja da se vlastiti nacionalni identitet održi i razvije. Vlastita im je, pak, domicilnost u Vojvodini posljedica složenih migracijskih procesa u južnim krajevima Srednje Europe i zapadnoga dijela Balkana tijekom relativno duge povijesti. Živeći u različitim državno-pravnim sustavima, tijekom povijesti imali su zasebne, među sobom čak i različite, nacionalno-integracijske procese, kao i uopće procese društvenoga razvoja što je sve ostavljalo posljedice i na njihov društveni život u sadašnjosti.

Stara zajednica mladih institucija

Ukoliko je riječ od novijoj povijesti, valja reći kako je hrvatska zajednica u proces urušavanja socijalističkoga društvenog sustava u Srbiji ušla, izuzme li se Katolička Crkva i njezino djelovanje kako na vjerskome tako djelomice i na kulturnom planu, bez ikakve naslijeđene manjinske infrastrukture i vlastitoga nacionalnog institucionalnog okvira. Kao što je opće poznato, u vrijeme socijalizma, naime, Hrvati u Jugoslaviji su, ma gdje da su bili nastanjeni, imali status »konstitutivnoga naroda«, što je sa sobom donosilo Hrvatima u SFRJ izvan SR Hrvatske, izuzme li se vrijeme neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, i nepostojanje vlastitoga identitetskog i nacionalnoga institucionalnog okvira. Posljedica takva statusa jest da u Srbiji za vrijeme socijalizma Hrvati nisu imali veći broj prepoznatljivih atributa manjinske nacionalne zajednice, kao što su institucije, profilirana elita, zajedničko i organizirano djelovanje, vlastita javnost; niti su imali priliku ostvarivati manjinska prava unutar suvremenih institucija koje formiraju nacionalnu svijest ni u jednom području – obrazovanje i informiranje na materinjem jeziku, te mogućnost organiziranoga rada na očuvanju i razvoju vlastitoga kulturnog naslijeđa i kulturnoga stvaralaštva uopće.

S druge strane, novi politički i državni projekt Srbije, koji se počeo stvarati koncem osamdesetih godina, a realizirati početkom devedesetih godina XX. stoljeća na čelu s neprikosnovenim srbijanskim političkim vođom Slobodanom Miloševićem, nije pokazivao nimalo razumijevanja niti, pak, spremnost, unatoč postojanju inicijativa od strane pojedinih hrvatskih institucija – prije svega političke stranke Demokratski savez Hrvata u Vojvodini – da nešto učini na planu uspostave manjinskih institucija za građane hrvatske nacionalnosti u Vojvodini, kao ni za mogućnost ostvarivanja manjinskih prava. Štoviše, tek je nakon više od deset godina, koliko je postojalo od strane političkih i drugih institucija Hrvata u Vojvodini, zalaganja za rješavanje njihova statusa i položaja, formalno bio priznat status nacionalne manjine – to se dogodilo nakon pada Miloševićeva režima u vrijeme vladavine Zorana Đinđića (2001. – 2003.) u Srbiji. Naime, tek nakon promjene vlasti u listopadu 2000. godine učinjeni su značajni pomaci u pogledu unaprjeđenja manjinskih prava. To se odnosilo kako na suobličavanje normativnoga okvira europskim standardima donošenjem tzv. saveznog Zakona o pravima i slobodama nacionalnih manjina, tako i na planu izgradnje pratećih institucija manjinske zajednice i primjene novog zakonodavnoga okvira.

Zakon o manjinama omogućio Vijeće

Usvajanje spomenutog Zakona o manjinama bila je posljedica, s jedne strane, političke volje stranaka koje su porazile režim Slobodana Miloševića na saveznim izborima u rujnu 2000. i u kojima su značajnu ulogu imale i političke stranke najvećeg broja nacionalnih manjina u Srbiji, a s druge strane i, u međuvremenu preuzetih, međunarodnih obveza iz područja međunarodnoga prava koje se odnose na zaštitu prava pripadnika nacionalnih manjina – Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe ratificirana je 2001. Područja u kojima se pripadnicima nacionalnih manjina ovim Zakonom garantiraju određena prava i samouprava u vezi s njima su: kultura, obrazovanje, javno obavještavanje, uporaba vlastitoga jezika i pisma te razmjerna zastupljenost pripadnika manjina u državnoj upravi.

Donošenje ovoga zakona donio je hrvatskoj manjini, kao tzv. novoj manjini, formalno-pravno priznanje i formalnu jednakost s ostalim manjinama u Srbiji u području ostvarivanja i zaštite manjinskih prava. Naime, tek s ovim zakonom za hrvatsku zajednicu u Srbiji otvorila se mogućnost za sukladno institucionalno i od države financijski poduprto ostvarivanje manjinskih prava. To se ubrzo i počelo ostvarivati u području obrazovanja, informiranja i službene uporabe jezika u tijelima AP Vojvodine, neposredno nakon donošenja Zakona.

Kada je riječ o hrvatskoj manjinskoj zajednici u Srbiji u kontekstu uspostave, izgradnje i razvoja njezine manjinske infrastrukture koja je u funkciji očuvanja i razvoja nacionalnoga identiteta putem ostvarivanja manjinskih prava za razdoblje nakon 2000. godine vrijede, čini se, sljedeće opće značajke: a) na djelu imamo, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu, rast broja i vrste institucija u svim područjima od značaja za nacionalni identitet (kultura, obrazovanje, informiranje, službena uporaba jezika i pisma te političke reprezentacija); b) osnivaju se i počinju djelovati prve profesionalne institucije koje se financiraju iz državnoga proračuna; c) unatoč problemima koji postoje na normativnome planu i, uopće, manjinskim politikama u Srbiji, raste postupno opseg i kvaliteta manjinskih prava koja uživaju Hrvati, napose u obrazovanju i informiranju unutar državnih institucija, što se događalo uz veću teritorijalnu disperziranost, budući da se ona počinju ostvarivati i u područjima izvan Subotice; d) ujedno postoji i stanoviti broj problema u izgradnji i upravljanju institucija unutar hrvatske zajednice koje imaju za cilj ostvarenje interesa pripadnika zajednice, što spada u njihovu odgovornost te im je i narav subjektivna. Drugim riječima, jedan dio tih problema tiče se objektivne datosti – nedostatkom iskustva u povijesti hrvatske zajednice glede izgradnje i upravljanja vlastitih institucija, a drugi se činitelj odnosi na vlastite slabosti i posljedica je odsustva znanja kod jednoga broja ljudi koji se bave javnim poslovima o izgradnji i upravljanju institucija na čijem su čelu bili.

Izbori putem elektora

Usvajanjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina u Saveznoj Republici Jugoslaviji u veljači 2002. godine hrvatska nacionalna manjina ostvarila je mogućnost za izbor vlastitoga manjinskog samoupravnog tijela – nacionalnoga vijeća. Istina, ideja o osnutku jednoga manjinskog samoupravnog tijela otprije je postojala u političkom životu hrvatske zajednice u Vojvodini: Demokratski savez Hrvata u Vojvodini je na II. redovitoj Skupštini 6. ožujka 1994. u Subotici prihvatio Inicijativu za osnivanje Narodnoga vijeća Hrvata u SRJ, ali je stranka nikada nije realizirala. Početkom 1996. skupina okupljena oko Ivana Poljakovića izabrala je u Subotici Inicijativni odbor za osnivanje Hrvatskoga narodnog vijeća, ali također bez učinka. Hrvatski narodni savez je potkraj 1990-ih u svojemu programu aktualizirao pitanje osnutka manjinskoga samoupravnog tijela za Hrvate u tadašnjoj SR Jugoslaviji, koji također nije ostvaren. Ovaj Zakon je, pak, propisao da je Vijeće tijelo manjinske samouprave i »predstavlja nacionalnu manjinu u području službene uporabe jezika, obrazovanja, informiranja na jeziku nacionalne manjine i kulture, sudjeluje u procesu odlučivanja ili odlučuje o pitanjima iz tih područja i osniva ustanove iz ovih područja« (čl. 19).

Izborni proces za izbor prvih saziva nacionalnih vijeća nacionalnih manjina putem elektora bio je načelno određen saveznim Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, a detaljnije uređen Pravilnikom o načinu rada skupštine elektora za izbor vijeća nacionalnih manjina, koji je donijela Vlada Savezne Republike Jugoslavije. Prema njegovim odredbama, elektori za izbor prvoga saziva Hrvatskoga nacionalnog vijeća bili su zastupnici u Skupštini AP Vojvodine, zatim vijećnici hrvatske manjine u lokalnim samoupravama, jedan predstavnik svake hrvatske institucije i organizacije, kao i osoba koju je svojim potpisima poduprlo 100 Hrvata. Međutim, glede posljednjega glavni problem je bio što potpisi potpore elektorima nisu morali biti ovjereni od strane državnih tijela, što je ostavljalo prostor za zlouporabu: budući da Pravilnik nije predvidio nikakav nadzor na prikupljanju potpisa, postojala je objektivna opasnost da se falsificiraju potpisi građana koji podupiru određenoga elektora.

Predajom potpisa svojih prvih 50 elektora Saveznom ministarstvu nacionalnih i etničkih zajednica Forum hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini – neformalnom koordinacijskom tijelu hrvatskih udruga iz Vojvodine formalno je pokrenuta inicijativa za održavanje prve elektorske skupštine za izbor članova HNV-a 23. rujna 2002. godine. Elektorska skupština za prvi saziv HNV-a održana je u Subotici 15. prosinca 2002. uz sudjelovanje 198 od ukupno 204 prijavljena elektora. Izbor 35 članova HNV-a obavljen je na osnovi dviju lista: listu A predložio je uime Foruma hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini – neformalnom koordinacijskom tijelu hrvatskih udruga iz Vojvodine, Josip Ivanović, dok je listu B predložio u ime DSHV-a dopredsjednik Josip Gabrić. Na izborima, održanim tajnim glasovanjem, lista A osvojila je 20, a lista B 15 vijećničkih mjesta. Izabrani vijećnici bili su s liste A: Josip Ivanović, Josip Pekanović, Mato Groznica, Marija Turkalj, Branko Horvat, Andrija Kopilović, Bela Ivković, Lazo Vojnić Hajduk, Dujo Runje, Antun Kaić, Zoran Vojnić Tunić, Slavica Peić, Olga Šram, Stipan Stipić, Šima Raič, Ladislav Suknović, Vladimir Bošnjak, Joza Kolar, Stipan Šimunov i Zdenko Đaković, a s liste B: Josip Gabrić, Bela Tonković, Milivoj Prćić, Slaven Dulić, Slavko Benčik, Petar Kuntić, Josip Z. Pekanović, Milka Dina Drašković, Tatjana Melvinger, Marko Berberović, Josip Ivanković, Grgo Kujundžić, Đorđe Čović, Mirko Ostrogonac i Stipan Stantić. Tijekom prvoga saziva HNV-a na mjesto vijećnika podnijeli su ostavke Dujo Runje (2005.), Milka Dina Drašković (2005.) i Vladimir Bošnjak (2005.), a na njihova mjesta su izabrani Andrija Ađin, Marinko Jadrijević i Stanka Kujundžić. Konstitutivna sjednica HNV-a održana je 25. siječnja 2003. u Subotici, na kojoj je izabran i prvi predsjednik HNV-a mr. sc. Josip Ivanović.

Prvi saziv Vijeća trajao osam godina

U prvom mandatu HNV-a, koji je zbog izostanka dogradnje pravne regulative manjinskoga zakonodavstva u Srbiji ušao u osmu godinu postojanja, održana je do kraja trajanja (sredina 2010. godine) ukupno 22 sjednice Vijeća. Na drugoj sjednici HNV-a 12. travnja 2003. u Subotici donesen je Poslovnik HNV-a, izabrana su 4 dopredsjednika – za Srijem (Mato Groznica), jugozapadnu Bačku (Stipan Šimunov), Sombor (Josip Pekanović) i Suboticu (Branko Horvat) – predsjednik Izvršnoga odbora HNV-a (Lazo Vojnić Hajduk) te 4 člana IO HNV-a (zadužen za kulturu – Berislav Skenderović, za obrazovanje – Dujo Runje, za informiranje i službenu uporabu jezika i pisma – Tomislav Žigmanov te za gospodarstvo – Marinko Prćić), kao i predsjednik e-vlade (Zoran Vojnić Tunić) te tajnik Vijeća (Ladislav Suknović). Uz njih prvi saziv HNV-a je imao i devet stalnih odbora (za Statut, za odnose s državom, za suradnju s Republikom Hrvatskom i za prekograničnu suradnju, za informiranje, za obrazovanje, za službenu uporabu jezika, za kulturu, za financije te za predstavke i žalbe) i šest stalnih odjela (za obrazovanje, za informiranje, za službenu uporabu jezika, za kulturu, za financije te za gospodarstvo), ali njihov rad, kao ni rad e-vlade i dopredsjednika HNV-a, uglavnom nije uhodan, niti su ostvarili svoju Statutom određenu funkciju. I jedan broj njih su se mijenjali – dopredsjednici prvoga saziva HNV-a bili su: za regiju Subotice Branko Horvat (2003.-05.) i Josip Ivanović (2008.-10.), za regiju Sombora Josip Pekanović (2003.-10.), za regiju Podunavlje Stipan Šimunov (2003.-10.) te za regiju Srijem Mato Groznica (2003.-05.) i Zdenko Đaković (2005.-10.).

Od sjednica koje su od važnosti za povijest Hrvata u Vojvodini navest ćemo sljedeće. Na drugoj sjednici HNV-a 12. travnja 2003. u Subotici donesen je Poslovnik HNV-a, na VIII. sjednici HNV-a 11. lipnja 2005. u Subotici donesena je, na temelju zakonske ovlasti, Odluka o obilježjima hrvatske zajednice u Srbiji. Prema toj odluci »zastava hrvatske zajednice u Republici Srbiji jest horizontalna trobojnica s poljima istih visina, odozgo nadolje: crvena, bijela i plava, a preko bijele boje i malo preko plave u centru nalazi se povijesni grb Hrvata, štit s 25 naizmjeničnih kvadrata crvene i bijele boje, a na prvom je mjestu kvadrat crvene boje. Odnos dužine i širine zastave je dva prema jedan. Središnja točka grba poklapa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave«. Nacionalna obilježja Hrvata u Subotici izabrana su na temelju javnoga natječaja od strane vijećnika HNV-a, a njihov autor je Aleksandar David. Na toj su sjednici prihvaćeni i praznici hrvatske zajednice u Srbiji: 19. ožujka – blagdan sv. Josipa, zaštitnika hrvatskoga naroda; 19. lipnja – dan rođenja Ivana Antunovića (II. saziv HNV-a na svojoj I. sjednici od 10. rujna 2010. promijenio je ovaj blagdan s 15. kolovoza – danom objavljivanja poziva 1869. godine Ivana Antunovića na utemeljenje pučkih novina, što se smatra početkom narodnoga preporoda kod Hrvata u ugarskom Podunavlju.); 16. listopada – dan rođenja bana Josipa Jelačića; i 15. prosinca – dan izbora za prvi saziv HNV-a. Oni se svečano obilježavaju prigodnim programima u organizaciji HNV-a i hrvatskih kulturnih udruga. Skupština AP Vojvodine prenijela je 2004. na HNV osnivačka prava nad Novinsko-izdavačkom ustanovom Hrvatska riječ, što je prihvaćeno na IV. sjednici HNV-a 30. srpnja, a od ožujka 2008. zajedno sa Skupštinom AP Vojvodine suosnivač je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Prvi saziv HNV-a imao tri predsjednika

Glede prikaza i ocjene rada prvoga saziva HNV-a valja istaknuti da su se vremenom, a zbog nesporazuma, prvotne dvije liste podijelile na više frakcija i struja, tako da se na koncu više nije znalo koliko ih ima te koji je vijećnik čiji član. Posljedica toga jest da je tijekom 2009. održana samo jedna sjednica HNV-a! Na početku treće godine od osnutka došlo je do prvih većih nesporazuma u vodstvu HNV-a, a interesna grupacija oko DSHV-a s jedne, dijela klera s druge strane izabrala je novo vodstvo. Naime, predsjednik Josip Ivanović je podnio ostavku na sjednici od 19. ožujka 2005. nakon neizglasavanja smjene predsjednika IO HNV-a Laze Vojnića Hajduka. Na sljedećoj sjednici HNV-a izabran je novi predsjednik Josip Z. Pekanović, koji je tu dužnost obnašao do 10. veljače 2007., kada je na sjednici HNV-a podnio ostavku. Naslijedio ga je Branko Horvat, koji je bio predsjednik HNV-a do kraja prvoga saziva – 2010. godine. Ni Lazo Vojnić Hajduk nije bio jedini predsjednik IO HNV-a u prvom sazivu – nakon što je, zbog sumnje za netransparentno i nenamjensko trošenje novca HNV-a, smijenjen na sjednici održanoj 21. listopada 2006., naslijedila ga je Slavica Peić, koja je bila na čelu IO HNV-a do konca prvoga saziva. Ona je izabrana na sjednici Vijeća održanoj 4. studenoga 2006., kada su izabrani i novi članovi IO HNV-a: Mato Groznica (zadužen za informiranje i službenu uporabu jezika i pisma), Antonija Čota (zadužena za područje kulture), a Joza Kolar je reizabran (zadužen za gospodarstvo), dok član IO HNV za obrazovanje na toj sjednici nije izabran. Kasnije je na to mjesto izabran Jašo Šimić, no on je podnio ostavku početkom 2008., a zamijenila ga je Stanislava Stantić-Prćić na sjednici HNV-a 27. svibnja 2008. Nakon što su Antonija Čota i Joza Kolar bili razriješeni, na sjednici HNV-a od 31. ožujka 2009. izabrani su novi članovi IO HNV-a: Željko Pakledinac (za kulturu) i Vlatko Ćaćić (za gospodarstvo).

Ukoliko stvar promatramo iz rakursa odgovornosti hrvatske zajednice glede problema koji su se pojavljivali u djelovanju prvoga saziva HNV-a, onda ih treba, čini se, tražiti u, vrlo vjerojatnim, zlouporabama i nedemokratičnosti izbornoga procesa, zatim u nedostatku demokratske prakse u hrvatskoj manjinskoj zajednici i odsustvu iskustva u upravljanju institucijama, te djelatnosti pojedinih centara moći koji nisu neposredno navezani na strukture hrvatske zajednice. Ukoliko, pak, stvar promatramo iz perspektive odgovornosti srbijanskih državnih tijela, tada najveći problemi jesu izostanak konzistentne politike financiranja za njihov rad te nadzora procesa izgradnje institucije, razvoja kapaciteta i materijalno-financijskoga poslovanja, što je uvjetovalo formalno-pravnu neizgrađenost vijeća i stručnu neosposobljenost uposlenika te otvaralo prostor za financijske zlouporabe. Jednako tako, i temeljna funkcija nacionalnih vijeća – sudjelovanje u procesu odlučivanja ili, pak, savjetodavna uloga u pitanjima koja su od važnosti za manjine – zbog nepostojanja jasne manjinske politike često je znala ostati na razini proklamacije, što je za posljedicu imalo isključenost predstavnika hrvatske zajednice u procesima donošenja odluka u republičkim, pokrajinskim i lokalnim tijelima. Glede toga, navest ćemo kako samo tijekom 2006. godine legitimni pripadnici manjinskih zajednice nisu sudjelovali u izradi Izmjena zakona o radiodifuziji, zatim pri izboru članova upravnoga i programskih odbora elektronskih javnih servisa Radio-televizije Srbije i Radio-televizije Novi Sad te pri izradi statuta novoformiranih javnih servisa Srbije i Vojvodine; u svezi s izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i odgoja, uz napomenu da su se najvažnije izmjene ovoga zakona odnosile na reguliranje obrazovanja pripadnika nacionalnih manjina, i na koncu, ali ne i na posljednjem mjestu, u procesu pisanja nacrta novoga Ustava Srbije.

Tomislav Žigmanov