Knjige i časopisi
Kuća koja plovi
STJEPAN BARTOŠ, KUĆA KOJA PLOVI
Što je mjera životnog postignuća? Svatko ima neke svoje želje, nakane i ciljeve, što ga određuje, usmjerava ga, pa gdjekada nameće i žrtvu. Ali, ono što je nama važno, o čemu razmišljamo kao o vrijednosti, ne mora biti tako i u očima drugih. I može se dogoditi da ono zbog čega izgaramo, drugima izgleda bezvrijedno, pa i smiješno. Ipak, nije sve ni na taj način polarizirano. Dok s osjećanjem uniženosti, čeka u redu, novac od mirovine, junakinja iz Priče o poniženoj prisjeća se mladosti i razdoblja svoje ljudske zrelosti. I nikome, ništa ne znači sve ono što je tijekom života postigla. Nikoga ona u tom trenutku ne zanimaju. Dapače, čini se, sva ta njezina postignuća joj na stanovit način – odmažu.
Bol proizašlu iz nerazumijevanja osjeća i junakinja priče Vjernost, kada je napušta ne samo suprug, već i pas, ma koliko je vjerovala u njegovu pseću odanost i vjernost. Premda se sudbina ove junakinje može promatrati i iz drugog kuta, iz kojega sve počinje s pitanjem: Kakva može biti osoba koju svi napuštaju? I zašto je tomu tako? I hoće li nakon svega klonuti duhom? Neće! Nabavit će novog psa i nastaviti dalje, po svom…
Knjiga pripovjedaka Stjepana Bartoša Kuća koja plovi, dramaturški složena u četiri ciklusa – Uporišta, Trenutak, Žena i Drugi pogled – u cijelosti je okrenuta preispitivanju položaja individuuma u ovom podneblju. Priče su tematski grupirane, pa se tako jedna skupina priča izravno odnosi na potragu čovjekovu za vlastitim uporištem u životu. U srazu sa prolaznošću, Bartoševi likovi nastoje naći takvo uporište, kojim bi, eventualno, mogli osmisliti svoje postojanje. Pa, i kada se čini kako su u tome uspjeli, ne uspijevaju se obraniti pred – strahom od smrti i nestajanjem? Mimo, dakle, smisla kojim imenuju svoje postupke, pokušavaju uspostaviti iluziju, da bi nakon njihova fizičkog nestanka, mogle potrajati njihove ideje i djela. U tom kontekstu Kuća koja plovi predstavlja metaforu o suvremenom društvu ovoga podneblja, podložnom stalnim, i ne baš razumljivim turbulencijama i promjenama. Gdje se tradicija i uljudbene tečevine, preko noći, mogu srušiti bez dvojbi, zazora i ostatka. Počevši od posve «naivnih zahvata», poput izmjena naziva ulica, koji se mijenjaju sukladno političkim prilikama, ili osobnim hirovima moćnika. Pa i ako u tim ulicama opstaju zgrade čvrsta materijala – tim se izmjenama uskraćuju ili naturaju – ljudska mjerila i vrijednosni sustavi, što ruši čovjeka iznutra. Bartoševi se junaci, pored ostalog i izravno sudaraju s posljedicama rata i nakon povratka domu i obitelji (Novo sidro). Pitajući se nije li moć toga sidra, na koje su računali, tek puka obmana? I nije li, općenito, život ovdje sudbinski sazdan na temeljima zabluda i samozavaravanja, a sve što nas kroz život vodi – beznadno prolazno? Iziskuje pretjerana odricanja, a zauzvrat ne donosi ništa vrijedno, pouzdano i trajno. Osim pepela?
Ove i druge priče Stjepana Bartoša, u knjizi pod naslovom Kuća koja plovi, posvjedočuju nam da pred sobom imamo pisca koji promišlja suvremeni senzibilitet ljudi ovoga podneblja, koji je svladao pripovjedačko umijeće, što će zacijelo imati svoju čitalačku publiku. (Milovan Miković.)
