Širom Vojvodine

»Lovni turizam – najveća perspektiva Vojvodine«

Ime Gorana Kaurića u tekstovima našeg tjednika do sada je spominjano uz funkcije – zamjenik pokrajinske tajnice za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama, te predsjednik Udruge banatskih Hrvata. Uz njih ima još jednu kojoj je također veoma posvećen, a koja se vezuje uz lovstvo, koje mu, uz tradiciju, predstavlja hobi, ljubav i strast. To je – predsjednik Lovačkog društva Diana iz Lukinog Sela i u tom svojstvu razgovorali smo s njim o aktivnostima i ciljevima Društva, predrasudama koje se vezuju uz lov i lovce, te značaju lovnog turizma u Srbiji.

O LD-u Diana

Lovačko društvo Diana proteže se u međurječju Begeja i Tise i u davnim vremenima taj je prostor bio nadaleko poznat kao bogat lovni teren. Carska bara, kako ističe Kaurić, nije slučajno dobila to uzvišeno ime.

»Po preuzimanju 30 tisuća lanaca zemlje u tom dijelu Banata 1782. godine, bogati armenski trgovac Lazar Lukač je bečkom dvoru isplatio 217 tisuća forinti. Godine 1820. na tom potezu našeg lovišta on podiže lovački dvorac Kaštel Ečka te veliko imanje, s velikim ribnjakom, sadašnjim ribarskim gospodarstvom Ečka. Tako je selo Lukino Selo po njemu i dobilo naziv. Može se slobodno reći da od te godine počinje lovstvo na tim prostorima, a konstituiranjem Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1948. godine LD Diana je registrirano po njezinim propisima i od tada radi u kontinuitetu«, navodi Goran Kaurić, koji je predsjednik ovog društva već nekih 16 godina.

Ono ima 40 članova i, među ostalim, bavi se zaštitom i uzgojem divljači, lovstvom.

»Lovci se u javnosti često percipiraju kao ljudi koji samo odstrjeljuju divljač. To nije točno. Lovci su prvenstveno ljudi koji vole prirodu, koji se bave uzgojem i zaštitom divljači. Znači, mi se brinemo da divljač na prostoru kojim upravljamo bude adekvatno zaštićena, da bude nahranjena. Hranilišta za visoku i nisku divljač lovci redovno održavaju, a u zimskim mjesecima, kada u prirodi nema toliko hrane, mi je osiguravamo kako bi divljač uvijek bila u dobroj kondiciji, kako bismo mi lovci to rekli«, kaže Kaurić.

Jedan od glavnih zadataka Društva je i upravljanje i gospodarenje lovnim područjem prirode:

»Lovci, osim što se bave lovom, mnogo više poslova imaju oko održavanja samog lovišta. To podrazumijeva adekvatno i stalno prisustvo lovaca, lovočuvarske službe na terenu, gdje se prati kretanje divljači, selektivno se izdvajaju grla koja imaju perspektivu u lovno-turističkoj ponudi, potom održavanje lovno-tehničkih objekata (hranilišta) koja moraju uvijek biti ispravna i u funkciji prihrane divljači. Obrađujemo i nekoliko hektara zemlje, s kojih plodove koje skinemo vraćamo u lovište. To je jedan od osnovnih poslova Lovačkog društva. Moram istaknuti da u sastavu našeg lovačkog doma imamo hladnjaču u koju smiještamo odstrijeljenu divljač, čuvamo je određeno vrijeme, obrađujemo za veterinarski pregled. Imamo i fazaneriju, volijeru gdje uzgajamo male piliće do uzrasta odraslih jedinki koje po procjeni puštamo u dijelove lovišta za koja smatramo da ih trebamo pokriti s tom vrstom divljači«, kaže on te ističe kako se ne bave komercijalnom prodajom mesa divljači: »Meso odstrijeljene divljači koristimo isključivo prilikom održavanja lovačkih radnih akcija, nekoliko puta godišnje organiziramo lovačke fešte, kao i tradicionalni lovački bal koji se održava u ožujku, i na njima se spremaju lovački specijaliteti od mesa divljači iz našeg lovišta«.

Bave se i zaštitom divljači od nelegalnih lovaca:

»Imam običaj reći – otkako je lovstva, otada je i lovokrađe, odnosno ima i onih koji to rade protuzakonito. To je jedan od problema s kojim se suočavamo, ali to rješavamo pojačanim prisustvom na terenu, a određene točke smo pokrili i kamerama. Tako da imamo dobar uvid u to tko nam se kreće u lovištu i uz asistenciju lovočuvarske službe i policije, po potrebi, preventivno kontroliramo ljude koji se nalaze na našem terenu«.

Lovište kojim upravlja LD Diana je barsko, budući da se nalazi u međurječju Begeja i Tise i jezera Ribarskog gospodarstva Ečka. Tako obiluje barskom divljači (divlje guske, divlje patke, sarke...), ali to je i ritsko lovište konfiguracijski jako dobro za crnu divljač, odnosno divlju svinju. Osim toga, navodi Kaurić, imaju i srneću divljač, populacija zeca im je posljednjih godina u velikom porastu te fazansku divljač koju umjetno unose u lovište, ali je imaju i iz prirodnog uzgoja.

O lovcima, predrasudama, lovnom turizmu...

Lovstvo je u obitelji Gorana Kaurića tradicija, budući da su se njim bavili i njegov djed i otac. Kaže kako se kao dugogodišnji predsjednik LD-a Diana trudi voditi ga na jedan lovno-etički ispravan način, da unaprjeđuje lovstvo i s ponosom ističe kako je od 2010. nositelj Zlatnog lovačkog ordena Republike Srbije za zasluge i unaprjeđenje lovstva u Srbiji.

Na pitanje čime sve treba biti opremljen pravi/dobar lovac, odgovara:

»Prvo, mora biti opremljen znanjem, lovnom etikom na kojoj kao predsjednik LD-a izuzetno inzistiram. Da se svi lovački propisi i odnos prema samom lovstvu, ali isto tako i odnos prema odstrijeljenoj divljači, u potpunosti provode u skladu s propisima te lovnom etikom i običajima. Sa željenjem mogu reći da se posljednjih godina u velikom broju lovačkih organizacija sve to počelo polako gubiti, no imao sam priliku gostovati u nekim lovačkim društvima gdje se vraćaju ti stari običaji, što me raduje, a gdje su, kao prvo, lovci odjeveni u skladu s onim što je lovački običaj, a ne u vojnim uniformama ili civilnom odijelu. Zna se kako lovac treba biti odjeven. Zbog toga postoji i lovački ispit koji među ostalim sadrži lovačku etiku, izgled lovca, ponašanje. Što se tiče opreme, kada se lovi niska divljač, tada se koristi sačmarica s neolučenim cijevima, a za lov visoke divljači koriste se lovački karabini. Tu su i lovački ranac, lovački nož, a sastavni dio pravog lovca je i dobro obučen lovački pas. Među vojvođanskim lovcima najzastupljenije rase su njemački kratkodlaki, te oštrodlaki ptičar, ali ima tu i mađarskih vižli te setera. Ja imam njemačkog oštrodlakog ptičara, koji je uvijek uz mene, i tu rasu uzgajam godinama unazad.«

Kada je lovstvo u pitanju, jedna od glavnih predrasuda tiče se ubijanja nemoćnih i nedužnih životinja. Na to Goran Kaurić kaže:

»Moram napomenuti da je ubijanje jedna ružna riječ, divljač se odstrjeljuje. Prva stvar o kojoj svaki lovac i svatko tko organizira lov mora voditi računa jest ona o divljači koja je spremna za odstrjel. To je ona koja je stara, bolesna, ozlijeđena te divljač koja nema neku perspektivu u trofejnom smislu. S druge strane, važo je pratiti divljač koja može dosegnuti visoku trofejnu vrijednost. To je ono o čemu jedan pravi lovac i prava organizacija moraju voditi računa. Nikako se ne smije ići na masovne, neselektivne odstrjele, već isključivo u skladu s planovima, s lovnom osnovom. Kada je odstrjel u pitanju treba se voditi računa i o bonitetu lovišta, što među ostalim podrazumijeva brojnost divljači na jednom lovištu odnosno mogućnost tog lovišta da adekvatno bude stanište određenog broja. Nije dobro kada se neka populacija divljači prenamnoži, kada postoji mogućnost nanošenja štete, kada lovci mogu ulaziti u probleme/sukobe s poljoprivrednicima, ratarima, voćarima. Riječju, mora se držati optimalna brojnost divljači na nekom prostoru koja neće ugrožavati život ljudi i njihove aktivnosti. Također, preveliki broj određene divljači smanjuje njezinu kvalitetu. Svake godine mi vršimo prebrojavanje divljači, kada ustanovljavamo kapacitet lovišta i na temelju tog prebrojavanja pravimo godišnji plan odstrjela divljači, tako da odnos čovjeka, okruženja i divljači budu u pravoj mjeri. Važno je istaknuti i da se poslije svakog lova odstrijeljenoj divljači odaje počast i to je nešto što svaka lovačka organizacija i svaki lovac moraju znati i trebali bi provoditi«.

U Srbiji postoje Lovački savez Srbije i Lovački savez Vojvodine, unutar kojih djeluju lovačka udruženja, a unutar njih lovačka društva. Prema riječima Gorana Kaurića, lovstvo je ovdje dobro organizirano, sistemski i pravnim aktima sve je dobro urađeno, no potrebno je poraditi na razvoju lovnog turizma, koji je, kako smatra, najveća perspektiva Vojvodine.

»Kada bi država stavila lovstvo 'pod svoju kapu', organizirala predstavljanje turističke ponude u Europi i svijetu kada je lovni turizam u pitanju, imali bismo šanse da se za nekih pet do deset godina u potpunosti vratimo na europsko pa i svjetsko lovno tržište. Za sada, nažalost, kaskamo za susjedima, ali ja sam po prirodi optimist i nadam se da ćemo i mi lovci, kao i oni koji donose zakonske regulative koje to prate, u narednim godinama uspjeti lovni turizam, za koji osobno smatram da je najveća perspektiva Vojvodine, vratiti na mjesto koje mu realno i zasluženo pripada«, ističe na koncu Kaurić.

I. Petrekanić Sič