Širom Vojvodine

Povrtlarstvo isplativije od ratarstva

Nekada davno rumski Hrvati koji su živjeli na Brijegu uglavnom su se bavili povrtlarstvom. Vremenom su se zbog veće financijske dobiti opredijelili za ratarstvo, a samo neki su zadržali povrtlarstvo. Među rijetkima koji nisu odustali od tradicijskog povrtlarskog posla je obitelj Kolarić. Nastavljajući obiteljski tradicijski posao, otac Damir, majka Katarina i sinovi Adrian i Viktor već godinama vrijedno rade na svom poljoprivrednom gospodarstvu na kojem osim ratarskih kultura uzgajaju krumpir, rajčicu, kupus, cvjetaču i plavi patlidžan.

Bolja profitabilnost s više rada

Obitelj Kolarić obrađuje 40 jutara zemlje. Imaju 21 jutro svoje zemlje, a preostalu zemlju u zakupu. Uzgajaju povrće na površini od tri jutra, a na ostaloj zemlji gaje pšenicu, kukuruz, soju i suncokret.

»Moja obitelj nije imala puno zemlje. Bili su prilično siromašni i odlučili su se baviti povrtlarstvom od kojeg se tada moglo pristojno živjeti. Moj pradjed Joza Petković, čiju su obitelj zvali Bugari, među prvima je počeo uzgajati povrće u Rumi. Još prije Drugog svjetskog rata počeo je uzgajati papriku, a zatim i drugo povrće. Taj posao su nastavili moj otac i ujak. Svoje proizvode su prodavali na dva prodajna mjesta na rumskoj tržnici. Uz oca, tim poslom sam se počeo baviti i ja, a pored mene i moji sinovi. Supruga nam pored svog posla, također pruža veliku podršku«, kaže Damir Kolarić.

Kako dalje navodi, u povrtlarstvu je veća isplativost nego u ratarstvu, ali su rad i ulaganja mnogo veći.

»Ne može se živjeti samo od poljoprivrede, ali uz povrtlarstvo možemo pristojno živjeti. Od povrća na otvorenom uzgajamo krumpir, kupus, cvjetaču, rajčicu i plavi patlidžan. Ali više ne prodajemo proizvode na tržnici kao prije, budući da su se vremena promijenila. Nekada nije bilo uvoza kao danas i kvantaških tržnica i isplativost je bila puno veća. Ljudi danas najviše kupuju voće i povrće u većim trgovinskim centrima te smo primorani povrće većinom prodavati na veliko preprodavačima, a oni stanovništvu. Usprkos svim teškoćama, opstajemo i trudimo se da zajednički održimo obiteljski posao.«

Nedostatak radne snage

U posao je uključena cijela obitelj. Stariji sin Adrian, koji ove godine završava srednju školu, uključen je u sve poslove: od pripreme zemljišta, sadnje, berbe i prodaje. Mlađi sin Viktor također rado pomaže.

»Sezona kreće koncem siječnja. Tada moramo klijati sezonski krumpir koga sijemo koncem ožujka. Tada kreće i ratarska sjetva i proizvodnja rasada. Posla imamo sve do studenoga. Tada pravimo kratku zimsku pauzu. Naš najveći problem u proizvodnji je što nema dovoljno radne snage. Povrtlarstvo se uglavnom radi ručno i tu stroj ne može zamijeniti čovjeka. Nekada smo za nadnicu mogli naći 10 ljudi, a sada teško možemo naći jednog čovjeka. Uglavnom nam pomažu stariji ljudi, umirovljenici, a pomoć i podrška svakog člana obitelji nam je od velikog značaja«, ističe naš sugovornik.

Prepoznatljiva kvaliteta

Što se tiče plasmana robe, Damir kaže da zbog dugogodišnjeg bavljenja ovim poslom imaju svoje stalne kupce koji su se uvjerili u kvalitetu proizvoda. Kupci uglavnom od njih kupuju robu na veliko i dalje je distribuiraju potrošačima.

»Potrošači cijene naše proizvode jer su domaći, nisu iz uvoza, niti s kvantaških tržnica nego s našeg podneblja. Ne radimo organsku proizvodnju, ali vodimo računa o karenci, zalijevamo povrće vodom s bunara koju i mi koristimo za piće i trudimo se da proizvodi budu kvalitetni. Ljudi to prepoznaju i do sada su bili zadovoljni«.

Od povrća koje proizvode, prema Damirovim riječima, nijedan proizvod se ne može izdvojiti kao najisplativiji.

»Prije dvije godine je kupus bio na cijeni. Prošle godine nije. Ostalo nam je kupusa koji ćemo vjerojatno morati baciti na deponij. Nekad je na cijeni krumpir, nekad cvjetača. Sve zavisi od godine, a cijena se nikad ne zna unaprijed. Prošla godina nam je bila loša zbog suše, a i cijene su bile niske. Cijene repromaterijala, gnojiva i nafte su enormno skočile i isplativost je u odnosu na 2021. godinu bila znatno manja. Mi moramo zasijati sve kulture, pa kako nam bude, jer u povrtlarstvu nema sigurnosti.«

Napredak samo uz pomoć subvencija

Za proizvodnju obitelj Kolarić koristi uglavnom staru mehanizaciju, jer trenutno nisu u mogućnosti da je moderniziraju. Svojevremeno su kupili rabljene vadilice za krumpir koje im olakšavaju posao, ali su i one zastarjele. Novi strojevi i traktor bi im olakšali rad. Međutim, kako Davor kaže, bez subvencija nisu u stanju podnijeti taj trošak.

»Koristio sam određene subvencije države. Prošao sam na pokrajinskom natječaju u navodnjavanju gdje sam dobio povrat od 33 posto. Poslije toga sam dobio subvencije za kupovinu poluteške drljače za obradu zemljišta. Mislim da bi subvencije mogle biti i veće, ali na to ne možemo utjecati. Ne upadamo u kredite, jer je loša situacija u društvu i to nam je veliki rizik. Radimo s onim što imamo, sa strojevima koje smo naslijedili i s onima koje smo uspjeli kupiti rabljene. Cijene su otišle gore i ne vjerujem da ćemo bez subvencija skoro moći izdvojiti sredstva za kupovinu novih strojeva«, ističe Damir i dodaje da koliko god da je ponekad teško, najveća motivacija za posao su mu sinovi koji su spremni pomoći i za sada su zainteresirani za to.

»Živimo skromno od poljoprivrede, ali uspijevamo podmiriti sve potrebe, iako bi moglo biti bolje. Najviše nam nedostaje godišnji odmor. Kada druge obitelji odlaze na more, mi ne možemo otići, jer nam je tada udarna sezona. Naš odmor je zimi, kada nemamo posla na njivi. Tada je cijela obitelj na okupu i imamo vremena za opuštena zajednička druženja. Navikao sam raditi ovaj posao i nastavit ću ga raditi i u budućnosti dokle budem mogao, a onda ako budu željeli, neka sinovi nastave raditi. Trenutna situacija u poljoprivredi nije dobra i ne vidim da će uskoro biti. Ali ako se obojica odluče za ovaj posao, pomoći ću im i podržati ih u tome, prvenstveno zato što bih želio da nastave raditi obiteljski posao, a ukoliko ne bude isplativosti, uvijek se mogu negdje zaposliti te se dodatno baviti povrtlarstvom«, kaže Damir Kolarić.

S. D.