Širom Vojvodine

Torte bogatog okusa i lijepog izgleda

Prije samo 20-ak godina podrazumijevalo se da svatko u svadbu nosi svoju tortu. Veliku, što veću, a ako su bliski gosti u pitanju, bile su i na kat. Tortu bi prilikom dočeka gostiju preuzimali konobari koji bi ih kasnije, poslije večere, nosili po dvorani jednu po jednu dok se ne javi vlasnik i preuzme ju. Svatko se sladio svojom, moglo se probati i od drugih torti ako bi netko ponudio, a nerijetko se događalo da se cijela nenačeta torta nosi kući. Iako je ovaj običaj potpuno izumro, dobro ga se sjeća subotička tortarka Roza Gabrić.

U vrijeme kada nije bilo toliko slastičarnica u gradu, torte za svadbu uglavnom su pravile tortarke u svojim kućama. Po tome je bila i ostala poznata i naša sugovornica Rozika. U svojemu dvosobnome stanu za svaku subotu je pravila po 20 i više torti, i tako dugi niz godina. Sada je u mirovini, kaže hvala Bogu, ali rado se sjeća vjernih mušterija i prelistava fotoalbum s nekim od svojih, rekli bismo mi, umjetničkih radova od torti.

Ljubice od bombona

Grilijaš, reforma, moskva, vasina, doboš, čokoladna, od kokosa, voćna, od nes kafe... samo su neke od torti koje je Rozika pravila. Kako bi do subote sve bilo gotovo, započinjala ih je izrađivati još u srijedu. »Prvo su se kuhali kremovi – srijeda i četvrtak, a piškote smo pekli petkom. Kad je bila najveća gužva, imala sam i dvije žene koje su mi pomagale. Anica je mutila, Anđa je miješala krem, ja sam pravila cvijeće... Pomagala mi je i kći Jovanka. Sve smo mi to stigle, pekle smo na tri šporeta, a onda još nisam imala ni klimu u stanu! Šaranje je bilo u petak noć i subota. Onda subotom samo zvone na vrata i nose, a kad odnesu posljednju tortu, pa legnem... Nije lak posao tortarke.«

Nakon vikenda uslijedilo je planiranje za sljedeći. Mušterije su dolazile na dogovor i donosile materijal za tortu.

»Obično je za jednu tortu trebalo 1 do 2 kg šećera, 40 jaja, 3 margarina, jedna čokolada, pola kg oraha – to je bila jedna obična torta… i tako 20 kotarica mi donesu u stan. Držala sam to na terasi, bilo je kotarica k'o u priči, nisam znala di ću s kotaricama.«

Rozika kaže kako nije štedjela na materijalu, uvijek su joj torte bile bogate i vrlo joj je važno bilo da su ukusne.

»Valjda su mi se zato mušterije vraćale. Imala sam dobre mušterije, liječnike i odvjetnike koji me i danas pozdravljaju na ulici. Puno, puno njih me zaustavlja na šetalištu Radijalac i kažu 'Vi ste nam pravili tortu, one Vaše divne ljubice…', nekih mušterija se ni ne mogu sjetiti«, kaže ona.

Pored okusa, pažnju je posvećivala i izgledu. Uglavnom je šarala kremom šaumom ili karamelom na koje bi stavljala cvijeće od livenih bombona, najčešće ljubice po kojima je bila poznata.

»Nije lako praviti ukrase od bombona, koliko puta sam samo ispekla prste, koliko laboščica bacila... Problem je i kad ih napraviš: jako su osjetljivi, vani se tope, a u frižideru je hladno pa krenu suziti. Koristila sam Pionirove bombone kojih više nema, za ljubice sam miješala crvene i plave kako bih dobila ljubičastu boju. To sam najčešće pravila.«

Ukrašavala je Rozika torte i živim cvijećem i prženim šećerom, ali rjeđe.

Bez slobodnog vikenda

Prve recepte, savjete i poticaj da krene u ovaj posao Roziki je dala rođaka Anica Jaramazović, također tortarka.

»Puno puta sam išla kod seke Anice za neki savjet. Ona je pravila jako lijepe i fine torte. Ona mi je bila uzor, uvijek je govorila ‘ne daj se, samo pravi, pravi’... I ja sam tako počela.«

Iako je ozbiljnije torte počela praviti u kasnim tridesetima, kaže kako ju je još kad je bila dijete fasciniralo kada bi mama Marcela nešto kuhala. Posebno je, sjeća se, voljeća ići na susjedni salaš i biti u kuhinji kućanice Marte Stipić, jer je bila imućna i pravila razne kolače.

Rozika je u početku radila dva posla, dok nije dala otkaz zbog torti jer nije mogla više fizički izdržati. »Cijela zgrada spava, a ja dođem kući s posla i radim još cijelu noć jer imam 10 torti naručenih. Bilo mi je naporno, spavala bih na poslu u pauzama koliko sam bila umorna pa sam morala nešto ostaviti. U početku sam pravila torte rodbini i prijateljima, a poslije se taj krug jako raširio. Sjećam se jednom sam imala čak 27 torti za vikend! Legneš i budiš se s tim tortama. Sve mi je dobro što sad to ne radim.«

Na pitanje je li sve te godine uzela slobodan vikend, sugovornica kaže jeste – kad joj se sin Jovica ženio jer je tad pravila desetak torti za tu svadbu! Jednu je napravila na pet katova i još 4-5 običnih.

Koliko god torti imala naručeno, nikad se nije dogodilo da neku ne stigne dovršiti. No, bilo je situacija da su joj torte vraćali – na doradu.

»Bile su to teške torte i uglavnom su dolazili muškarci po njih. Uđu s tortom u lift i dignu je valjda kako bi je bolje sačuvali, a lift uglavnom trgne i torta im završi na plafonu! Ne jednom su mi se vraćali da popravljam, kažem ja njima ne možete tako, nemam ja više ni fila ni vremena dva puta da šaram jednu tortu. Bilo je i onih koji su se bojali lifta pa su pješice silazili sa sedmoga kata.«

Jednom prigodom su joj tortu donijeli natrag u posudi, kaže to nikad neće zaboraviti.

»Pravila sam tortu na tri kata za mladoženjine roditelje. Otac je došao po nju i dok ju je vozio morao je naglo zakočiti i torta se prevrnula sa zadnjeg sjedala. Raspala se sva po novom autu. Onda su te veće komade pokupili i donijeli mi natrag u nekoj posudi, da je popravim! Bila je to subota, dan svadbe. Nisam imala više ni materijala ni vremena da pravim novu – dala sam im redovnu tortu, a oni mi je vratili u lavoru!«

A što Rozika kaže o novim, modernim tortama?

»Sad što je iskapanija torta to je bolja. Sve nešto iscureno, ko da su dica radila, prisno…«, smije se iskusna tortarka, a i mi s njome.

J. D. B.