Knjige i časopisi
Hunjkava komedija
ILIJA OKRUGIĆ SRIJEMAC, HUNJKAVA KOMEDIJA
Karakteriziranju likova u Hunjkavoj komediji pridonosi i dosta inojezičnoga teksta: u replikama Šumarskog na njemačkom, a u replikama njegovih dviju starijih kćeri i na njemačkom, i na, ne, baš, korektnom francuskom jeziku. Tim jezičnim kolažom hrvatskog, njemačkog i francuskog, Okrugić kritički upozorava ne samo na nedostatke, više Bildunga, no naobrazbe, hrvatskih gospođica, već, općenito, na društvenu klimu, u kojoj još nisu prevladale narodnjačke ideje. Na domjenku kod gradskog provisura Evelini i Klari uopće se nisu svidjela dva golobrada varmeđska ficinotariuša, koja su sve nešto korila tamo nazočne frajlice što ne nose surke i parte i što ne govore hrvatski, a na koncu se dobrano podnapila, pjevajući, dabome, pučke napitnice. Iskrivljeni francuski Eveline i Klare uvijek je u Okrugićevoj veseloj igri izvor komike. Kad se Evelina i Klara hvale da čitaju romane Eugena Suea i Aleksandrea Dumasa, one imena svojih omiljenih pisaca ne izgovaraju po pravilima francuske ortoepije, pa je jasno da je riječ, ne o istinskom poznava
Hunjkava komedija, vesele slike iz svakdanjeg života s pjevanjem u 4 čina sačuvana je u ostavštini autorovoj u Matici srpskoj u Novom Sadu u tri rukopisne inačice. Dvije nisu datirane, a na trećoj je Okrugić pribilježio da je rad na tome autografu završio 9. svibnja 1864. godine. Na naslovnicama dvaju rukopisa kao motto navedena je narodna poslovica. Ne komu je namienjeno, već komu suđeno, a jedino na naslovnici pomenutoga datiranog, to geslo iz riznice pučkoga paremiološkog blaga izostaje. Dva su autografa ispisana uobičajenim Okrugićevim rukopisom, a treći veoma brižljivo, moglo bi se reći, i krasnopisom. Samo taj autograf sadrži i pjesmu koja se pjeva na svršetku posljednjeg, četvrtog čina komedije, a, također, samo se taj autograf od drugih dvaju izdvaja i pravopisno, načinom pisanja refleksa staroga glasa jat, što je, ne dosljedno, već tek u pojedinim riječima, obilježen takozvanim «rogatim e». Ovo je zanimljivo spomenuti, jer se iz rukopisa svih ostalih Okrugićevih kazališnih komada vidi da se autor, osim još u jednome od prijepisa Saćurice i šubare, u kome se također sporadično pojavljuje «rogato e», inače, u odnosu na ortografiju refleksa jata, pridržavao načela Bogoslava Šuleka, što ih je ovaj iznio 1854. u prijedlogu svoje reforme ilirskoga pravopisa, pa je, u dugim slogovima koji su nekada sadržavali jat pisao ie, a u kratkima je.
Iz biografije Ilije Okrugića razvidno je da je za svoga radnoga vijeka bio u prigodi dobro upoznati ne samo svoj zavičajni Srijem, već i Slavoniju. Školovao se u Ðakovu, a tamo je jedno vrijeme bio i katedralni propovjednik. Kao kapelan službovao je u gornjem gradu Osijeku, u Hrvatskom Majuru, te u Vrpolju, a kao župnik u Sarvašu i u Levanjskoj Varoši. Okrugićev slavonski dramski diptih čine Hunjkava komedija i mnogo poznatija Šokica. Jedno je vesela igra iz života građanske klase, drugo je pučki igrokaz s tragičnim svršetkom. Za razliku od Hunjkave komedije, o kojoj postoji podatak da je 1870. svega pet puta izvedena u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, Šokica je rado izvođena, i za piščeva života i nakon njegove smrti. Dramska radnja Šokice ne teče u vremenskom kontinuitetu, niti se zbiva na istome mjestu, no obuhvaća povijesne godine 1848. i 1849. prostorno fokusirajući šokačko selo u okolici Virovitice, okolicu Osijeka i sam grad Osijek. U Hunjkavoj komediji cijela radnja odigrava se na istome mjestu, u kući vlastelinova šumara, u neimenovanome slavonskome selu, na drugi i treći dan Uskrsa, a u doba kad je djelo i napisano, dakle, 60-ih godina 19. stoljeća.
Jedino u Hunjkavoj komediji i u šaljivoj dvočinki Piščeva kubura i slava prostoga naroda, koja je, inače, s Hunjkavom komedijom korespondentna, Okrugić progovara o svojoj suvremenosti. Ostala njegova dramska djela, čak i kada tematiziraju zbivanja iz 19. stoljeća, uvijek podrazumijevaju stanovitu distancu između vremena o kome je u kazališnom komadu riječ i vremena u kome je taj komad napisan. Hunjkava komedija obiteljska je priča na starinsku temu, inače dobro poznatu u hrvatskoj književnosti – kako razudati kćeri – s tim što se u kontekstu obiteljskih zbivanja zrcali životna zbilja složenih društvenih odnosa u, prije svega građanskoj, nekadašnjoj Slavoniji. A Piščeva kubura komedija iz kazališnoga života, s radnjom lociranom u teatarskoj zgradi, izvještava o svemu što se zbivalo u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, dakako iza kulisa, za vrijeme dok je na bini trajala praizvedba Hunjkave komedije, te par dana nakon toga, kada su se već pojavili odjeci predstave u onodobnome tisku. (Jasna Melvinger)
