Intervju
Stvarnost od koje bježimo
Sve ono što nismo mogli ni zamisliti ili smo nekada mogli gledati samo na filmovima postaje svarnost u našem okruženju. O tome svjedoči i govori s. Stanka Oršolić, redovnica Družbe sestara Naše Gospe, koja je jedna od redovnica koje se bore protiv zla današnjice – trgovanja i raznih načina iskorištavanja ljudi.
S. Stanka je rođena 1983. godine u Brčkom, a živjela je u selu Oštra Luka kod Orašja u Bosni i Hercegovini. Tijekom rata u BiH je bila četiri godine u izbjeglištvu u Osijeku, osnovnu i srednju školu je završila u Bosni, a u Osijeku je započela studij matematike i fizike. U samostan je ušla kao pripravnica 2004., a redovnica je od 2008. godine. Filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu završila je 2013., a 2014. položila je doživotne zavjete i upisala poslijediplomski specijalistički studij iz socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao voditeljica kuće za stare i bolesne u Vrbovcu te volontirala u Isusovačkoj službi za izbjeglice i u sigurnoj kući za žrtve trgovanja ljudima. Od 2014. godine članica je udruga RENATE (Religious in Europe Networking Against Trafficking and Exploitation) i ESWTR-CS (European Society of Women in Theological Research – Croatian Section, gdje je i tajnica od 2015.). Od 2021. godine s. Stanka je vrhovna ekonoma Družbe, a trenutno se nalazi u Subotici u samostanu Anuncijata, gdje je priskočila u pomoć sestrama.
Članica ste organizacija RENATE i ESWTR-CS u kojima su redovnice Europe umrežene u borbi protiv trgovanja ljudima. Što Vas je potaknulo da se uključite i aktivirate?
Godine 2013., moja poglavarica s. Martina Koprivnjak sudjelovala je na radnoj skupštini RENATE koja je tada održana u Hrvatskoj. Dirnuta problematikom, predložila je da se uključim najprije sudjelovanjem na simpoziju u Sloveniji, organiziranog od Caritasa Slovenije, gdje sam se prvi put susrela s ovom problematikom. Nakon završetka studija već sljedećeg dana sam počela volontirati u Londonu. Redovnice diljem svijeta rade sa žrtvama nasilja i trgovanja ljudima, osposobljavajući ih za život, pomažući im u procesu integracije i socijalizacije u društvo. Ponukana njihovim svjedočanstvima i obzirom na to da me na studiju zanimao socijalni nauk Crkve te na koji način mogu doprinijeti društvu kao redovnica, teologinja i kao žena, ovo sam vidjela kao svoj put. Osobito je bilo značajno iskustvo volontiranja i rada sa žrtvama trgovanja ljudima koje su vrlo ranjiva skupina po bilo kom obliku iskorištavanja i potrebne su pomoći. Odlučila sam se stoga posvetiti njima, nastojeći pomoći koliko mogu, edukacijama i preventivnim djelovanjem, kroz razne aktivnosti, projekte, suradnje u Hrvatskoj i izvan nje, ponajviše s medijima.
Volontirali ste u Londonu i susreli se sa stvarnim problemima žrtava, s patnjom, boli... Uspiju li se ljudi vratiti u normalan život? Zapravo, uspiju li preživjeti?
Boravila sam nekoliko tjedana u Londonu gdje sam volontirala u sigurnoj kući na području Londona. Tamo sam radila izravno sa ženama žrtvama. Njihov boravak u sigurnoj kući ovisi o njihovom migracijskom statusu, zdravstvenom, psihofizičkom i osobnom stanju. Prema procjeni stručnih osoba u kući, žrtvi se omogućuje produljenje boravka u kući, prekid boravka ili premještaj u drugu kuću ili ustanovu koja može odgovoriti na potrebe žrtve, jer nekima je potrebna medicinska skrb i pomoć. U slučaju da boravak jedne osobe ugrožava sigurnost drugih osoba, ta se osoba premješta u drugu ustanovu ili deportira iz zemlje. Postoje različite ustanove koje se brinu u raznim stadijima i potrebama žrtava. One koje prežive i koje se uspiju spasiti, pobjeći ili ih netko pronađe, uglavnom su u teškim fizičkim i psihičkim stanjima. Djevojke i gospođe s kojima sam radila uglavnom su bile dulje vrijeme u programu rehabilitacije, a pristiglo je i nekoliko novih žrtava. Žrtve najčešće nemaju državljanstvo Velike Britanije nego su od nekamo dovedene, a velika većina njih ne zna niti kako je tamo dospjela jer su putem bile drogirane, iskorištavane u nekoliko zemalja i obično prevožene na skriveni način. Većina nije u mogućnosti ispričati cijeli svoj put i kako je uopće dospjela na ovo mjesto, što je poteškoća kod optužnice i kako doći do podataka i dokaza. Trgovci i oni u lancu trgovanja uglavnom su članovi veće kriminalne skupine iz različitih zemalja i razina društva te stupnja obrazovanja, koji vrlo dobro rade svoj posao, osobito kada se radi o međudržavnom iskorištavanju i krijumčarenju ljudima. U Velikoj Britaniji se bilježi pomak kod otkrivanja počinitelja ovog zločina. Kod njih su, što kod drugih zemalja nije baš slučaj, počinitelji prokazani, točnije javno se objavi njihova slika, napiše ime i prezime. U mnogim zemljama su blage kazne za počinitelje, koje brzo odsluže i osoba može ponovno činiti isti zločin dok kod žrtava ostaje trajna trauma, ožiljci na tijelu i duhu, te je potreban dugotrajan oporavak. Veliki broj žrtava je u riziku da počini samoubojstvo jer kada osoba shvati što se dogodilo, teško se s time nosi, puno njih to i učini. Žrtve imaju razne poteškoće kod resocijalizacije jer teško stupaju u odnose, stječu povjerenje, psihofizičke i emocionalne rane teško zacjeljuju, dugo se muče s nesanicom, noćnim morama, strahom od ljudi, osobito suprotnog spola, imaju problema s pamćenjem, učenjem, nisku razinu samopouzdanja.
Kako ste se sami nosili s tim životnim pričama?
U Londonu sam isprva bila zaprepaštena izvješćima o žrtvama s kojima sam radila, u kojima su bili opisani načini i oblici iskorištavanja, tijek putovanja, poteškoće koje žrtva ima nakon određenog perioda iskorištavanja. Osobno mi je bilo teško kad nisam uvijek uspijevala naći riječi i geste utjehe na svu bol i suze koje su tekle satima ili objasniti odgovor na pitanje gdje je Bog u njihovu životu, zašto se to njima dogodilo. Snagu za pomaganje i rad s njima nalazila sam u molitvi i na svetoj misi. Bog je bio sa mnom i u Londonu. U to vrijeme je objavljena pobudnica pape Franje »Radost Evanđelja« u kojoj se spominje i problematika trgovanja ljudima, koju sam čitala i o kojoj sam razmišljala putem do posla i koja mi je bila od pomoći u razumijevanju programa pape Franje i kako osmisliti svoj vlastiti život i odabrati svoje poslanje u svijetu. U kući sam se dobro snašla, brzo sam učila, usvojila protokole i pravila, sudjelovala na inicijalnim intervjuima, vodila evidencije, provodila vrijeme sa žrtvama uz razgovor i druženje ili organiziranje nekih aktivnosti. Najčešće sam pratila žrtve kod obavljanja raznih administrativnih poslova i liječničkih pregleda. Najljepše je bilo dijeliti s njima lijepe vijesti i njihove male uspjehe te vidjeti po koji osmijeh na licu kojeg obično obilježava tužni pogled i čežnja za boljim sutra.
Rekli ste da žene prilikom boravka u sigurnim kućama imaju određena pravila. Mogu li se uklopiti i prihvatiti okruženje? Traže li ih počinitelji?
Najvažnije je pravilo sigurnost svih koji borave ili rade u kući. Stoga je sigurna kuća na tajnoj lokaciji, a žrtve kod dolaska u kuću ostavljaju svoje mobitele, osobna računala, objašnjava im se dnevni red i kućna pravila. Svojom voljom daju pristanak na obdržavanje kućnih pravila i prihvaćaju određena zaduženja. Vrlo je važno za žrtve da shvate kome i koliko mogu vjerovati. Stoga informacije o mjestu njihova boravka nije dozvoljeno davati prijateljima, rodbini i drugima jer ne znamo je li netko od njih uključen u iskorištavanje. Tijekom rada s njima nisam zamijetila da im je osobito teško prihvatiti pravila. Ukoliko se pojave poteškoće, pokušava se razgovorom riješiti. Sve poteškoće i pojašnjenja su izložena na kućnim sastancima gdje se moglo sve reći i pojasniti. Obzirom na trgovce ljudima, koji obično operiraju u organiziranoj kriminalnoj mreži, žrtva je zanimljiva do trenutka do kada im donosi profit, pa je rijedak slučaj uznemiravanja žrtava u sigurnoj kući.
Spomenuli ste na početku medije. Imam dojam da se o svemu ovome vrlo malo govori u medijima (osobito u Srbiji), te da ljudi još uvijek misle da je to nemoguće u mom/našem okruženju. Kakvo je Vaše viđenje?
Ne pratim o čemu mediji u Srbiji najviše izvještavaju i ne bih znala ima li interesa, volje i načina suradnje medija i relevantnih osoba koje se bave suzbijanjem trgovanja ljudima. Bilo bi dobro kad bi problematika trgovanja ljudima bila i medijski zastupljena. Iznenadio me je podatak da se u Katoličkoj crkvi u Srbiji ne govori i ne piše o problematici trgovanja ljudima dok je Katolička crkva vrlo zauzeta u suzbijanju trgovanja ljudima, osobito redovnice i papa Franjo, koji je uspostavio određeni sustav koordinacije aktivnosti unutar Odjela za migrante i izbjeglice. Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja odobrio je održavanje simpozija u papinskim akademijama za znanosti, osnovao grupu savjetnika Santa Marta, kao i Međunarodni dan promišljanja i molitve za žrtve trgovanja ljudima, koji se obilježava 8. veljače na spomendan sv. Jozefine Bakhita iz Afrike, koja je i sama bila trgovana osoba. S osobitom pažnjom sv. Otac osluškuje zahtjeve redovnica svih kontinenata uključenih u suzbijanje trgovanja ljudima i okupljenih oko mreže Talitha Kum. Važna nam je njegova podrška i zauzetost te molitva za žrtve, za nas i naš rad. Događaji na planu Vatikana su dobro medijski popraćeni i dostupni javnosti. Osobno smatram da su mediji jak i važan instrument kod suzbijanja trgovanja ljudima, jer su lako dostupni široj javnosti i veći broj osoba se može u kratkom periodu senzibilizirati za problem trgovanja ljudima i pomoću medija se može djelovati edukativno i preventivno.
Kakva je situacija u Hrvatskoj kada je u pitanju trgovanje ljudima?
Hrvatska je zemlja podrijetla žrtava te odredišna i tranzitna zemlja za trgovanje ljudima. U Hrvatskoj je u najvećem broju slučajeva zastupljeno seksualno iskorištavanje žena i djevojčica, a u posljednje vrijeme povećava se i broj radnog iskorištavanja najviše muškaraca (poljopriveda i građevinarstvo) i iskorištavanje u svrhu kriminalnih aktivnosti. Bilo je i slučajeva prisilnog prosjačenja i prisilnog braka. Porast je broja žrtava stranaca, kao i broj žrtava djece koja su vrbovana preko interneta i društvenih mreža. Osobito ranjiva skupina su djeca bez pratnje, djeca u domu, romska djeca i djeca rastavljenih roditelja. Broj identificiranih žrtava od 2015. do 2019. bio je 200 osoba. U 2020. bilo je 17 identificiranih žrtava. Taj broj nije realan jer proces identifikacije žrtava je vrlo složen i tu moraju biti uključeni brojni dionici (policija, mobilni timovi, udruge, pojedinci). I za Hrvatsku i Srbiju je krucijalno usredotočiti se na identifikaciju žrtava, popratiti situacije tipične za trgovanje ljudima. U Hrvatskoj je to primjerice turistička sezona, gdje je uključen i inspektorat rada. Problematična je maloljetnička prostitucija i iskorištavanje djece u pornografske svrhe, a dob djece je sve mlađa. Vrlo je važna senzibilacija djece unutar školskog programa te suradnja s roditeljima, koji trebaju stvoriti osjećaj i ambijent otvorene komunikacije i povjerenja, jer djeci najviše mogu oni pomoći.
Djeci su dostupne brojne aplikacije, društvene mreže. Prisutno je vršnjačko nasilje, najčešće »samo« verbalno, ali ima i puno gorih situacija. Kako to spriječiti?
Postoje slučajevi gdje su počinitelji kaznenih djela trgovanja ljudima upravo vršnjaci. Internet, mobiteli, Facebook, Instragram, Tik-tok i druge društvene mreže djeci i mladima dostupni su 24 sata. Te iste mreže i aplikacije koriste i počinitelji, te na brz način dolaze do žrtve. U ovim slučajevima su uglavnom pojedinci počinitelji, ali prisutna je i uključenost kriminalnih skupina. Kod preveniranja ovih zločina presudna je uloga roditelja, obitelji... Jako je važno znati s kim i kako dijete provodi slobodno vrijeme i s kime se druži u školi. Iskorištavano dijete može se prepoznati po izgledu, ponašanju, lošijim ocjenama, na što roditelji i društvo trebaju obratiti pozornost, prepoznati poteškoće kroz koje dijete prolazi i potražiti pomoć na vrijeme.
Spomenuli ste sada djecu, ali tko su najčešće žrtve trgovine ljudima? Mislim na uzrast i spol?
Prema UNODC izvješću, u 2020. godini, od 51.675 identificiranih žrtava trgovanja ljudima, 42% su činile žene žrtve, zatim 23% muškarci, 18% djevojčice i 17% dječaci. S obzirom na oblike trgovanja, najviše je žrtava trgovanja u svrhu prisilnog rada 38,8%, zatim 38,7% seksualnog iskorištavanja, 10,3% mješovitih oblika iskorištavanja, 10,2% iskorištavanja u prisilne kriminalne aktivnosti, 0,9% prisilnog braka, 0,7% prisilnog prosjačenja, 0,3% trgovanja ilegalno posvojene djece, 0,2% odstranjivanja organa.
Postoji li u našem okruženju trgovanje ljudima radi odstranjivanja organa?
Trgovanje ljudskim tkivima, stanicama i organima je također zastupljeno, no teško je za istražiti i dokazati. Ovi zahvati su skupi i u njih moraju biti uključeni liječnici, stručnjaci koji se time bave. Dosljednim protokolima, stručnim nadzorima i izvješćima raznih komisija treba se transparentno prikazati kako je netko dobio nečiji organ. U Hrvatskoj za sada nema evidentiranih slučajeva, dok u Srbiji ima.
Srbija je poznata i po trgovanju bebama, koja je bila prisutna prije nekoliko desetljeća. Kako na to gledati?
Svaki oblik iskorištavanja je potrebno istražiti, osobito ovaj teški zločin trgovanja novorođenčadi. I danas u nekim dijelovima svijeta postoje prakse gdje djeca nisu registrirana kod rođenja, što predstavlja rizik od trgovanja tom djecom. Trgovanje novorođenčadi je i kod surogat majčinstva. Jedni se pitaju je li potrebno i kako to zakonski regulirati ili zabraniti, dok drugi odobravaju surogat majčinstvo. Surogat majčinstvo je također oblik iskorištavanja tijela majke koja po porodu daje dijete drugima i za to stječe profit. Osobiti primjeri ove prakse su u siromašnijim zemljama gdje je potrebno razvijati politiku koja će suzbiti siromaštvo žena i osmisliti tržište rada te stvoriti radna mjesta gdje osobe mogu na primjeren i dostajanstven način zaraditi za život.
U kojim zemljama je najviše prisutna trgovina ljudima?
Prema procjenama, zemlje Azije i Pacifika su vodeće zemlje u trgovanju ljudima, zatim afričke zemlje. Azija je poznata po iskorištavanju osoba na vrlo brutalne načine, a prisutno je i surogat majčinstvo, trgovanje organima i ljudskim stanicama, dok je prisilan rad najzastupljeniji, zatim seksualno iskorištavanje. Afrika je iskorištavana od cijeloga svijeta po pitanju prirodnih bogatstava, ljudskih osoba, zbog mnogih oružanih sukoba koji potiču brojno iseljavanje. Primjerice, prema jednoj procjeni iz 2014. godine, najvišu proporciju porobljavanja u odnosu na populaciju imaju Mauritanija, Uzbekistan, Haiti, Katar, Indija, Pakistan, Demokratska Republika Kongo, Sudan, Sirija, Srednjoafrička republika.
Mogu li građani, neobučeni ljudi pomoći u suzbijanju trgovanja ljudima? Mogu li se negdje uključiti ako žele pomoći?
U užurbanosti života i brojnim obvezama često nemamo vremena ni sluha za potrebe bližnjih pa osobe koje se nalaze u raznim poteškoćama prođu nezamijećene pored nas. Potrebno je razvijati osjećaj za potrebe drugih i za slučajne prolaznike, koji mogu biti u problemu i pokušati im pomoći. Znati usmjeriti osobe na ustanove, udruge… može biti prvi korak i uvelike pomoći osobama u nevolji. Svatko u svom mjestu stanovanja može saznati SOS brojeve, call centre, ustanove i udruge koje pomažu, njihove adrese, možda negdje volontirati ili pružiti profesionalnu pomoć. Svi zajedno trebamo biti odgovorni potrošači dobara, usluga i proizvoda jer nerijetko u nekim dijelovima lanca dobavljača sudjeluju i žrtve trgovanja ljudima (npr. pamuk, odjevni predmeti, namirnice, sirovine, minerali, informatička oprema, mobiteli i dr.).
Što mislite o modelu Amber Alert?
Nisam upoznata s funkcioniranjem ovog modela, no svaka inicijativa koja će pomoći da se neka osoba spasi ili pronađe dobrodošla je. Zabrinjavajući su nestanci osoba i razlozi koji mogu biti zbog poteškoća u kojima se osoba nalazi i iz koje ne vidi izlaz niti osobu koja može pomoći, zatim narušeni obiteljski i partnerski odnosi te otmice. Potrage su često otežane, dugotrajne, bezuspješne ili sa smrtnim ishodom. Sve veći broj kriza ima za posljedicu i nestanak osoba, poput pandemije covid-19, rata u Ukrajini, na Bliskom istoku, afričkim zemljama, zatim prirodne katastrofe kao što su potresi, poplave... Krize pospješuju i povećavaju broj žrtava trgovanja ljudima. Zasigurno će i nedavni potres u Turskoj i Siriji povećati broj žrtava trgovanja ljudima i migraciju stanovništva.
Iako se ne uklapa u temu intervjua, mislim da je važno spomenuti i stariju populaciju. Imate iskustva i u radu sa starijim osobama oboljelima od demencije i Alzhaimerove bolesti. Koliko su ove bolesti prisutne u današnjici i ima li lijeka ili pomoći?
Procjenjuje se da u svijetu godišnje oboli 4,6 milijuna osoba od Alzheimerove bolesti. Za Hrvatsku se procjenjuje da ima 80.000 oboljelih od ove bolesti, a godišnje bude 3.000 novih slučajeva. U domu u kojem sam radila imali smo smještene starije osobe s raznim oblicima oboljenja, od kojih je nekih 20% bilo oboljelih od raznih oblika spomenutih bolesti. Starija populacija postaje sve ranjivija te će se više trebati posvetiti njima i zaštiti njihovih prava, spriječiti pokušaje izrabljivanja bilo od obitelji, rođaka, poznanika ili nekih drugih osoba. Ranjivi su zbog životne dobi i raznih bolesti, ovisni su o tuđoj pomoći, posebno u terminalnoj fazi bolesti, kada su nepokretni, dementni, ne vide ili ne čuju, ne razumiju zakone. Ove bolesti sve više pogađaju i mlađu populaciju što treba pokušati na vrijeme prepoznati, prevenirati i pratiti. Lijeka nema, no može se eventualno usporiti proces oboljenja. Kada imamo oboljelu osobu u našim obiteljima, jako je važna uključenost i educiranost obitelji. U teškom stadiju oboljenja rijetko koja obitelj je u mogućnosti zbrinuti bolesnika pa je stoga potrebno osigurati stručnu pomoć i odgovarajući smještaj u ustanovu prilagođenu za ove vrste bolesti.
Intervju vodila: Željka Vukov
