Intervju
Etnosenzitivna statistika prijeko nam je potrebna
»Na osnovu empirijskih istraživaja i različitih pokazatelja možemo jasno zaključiti da se položaj nacionalnih manjina razlikuje od manjine do manjine. Na njihov položaj utječu historijske prilike, kulturno naslijeđe, međunacionalni odnosi, brojnost, postojanje matičnih država i posvećenost tih matičnih država manjinama, teritorijalna rasprostranjenost manjina, stupanj njihove integracije, obrazovanje, političko i institucionalno organiziranje nacionalnih manjina i dr. Ono što sa sigurnošću možemo reći jeste da je položaj nacionalnih manjina u Srbiji mnogo bolji u odnosu na nekada, da postoji dobar ustavni i zakonodavni okvir manjinske zaštite i relativno dobar institucionalni sustav zaštite nacionalnih manjina uz tendenciju poboljšanja položaja na svim razinama«, ocijenio je državni tajnik u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog prof. dr. Rejhan Kurtović za Hrvatsku riječ.
U kojim područjima se taj položaj promijenio na bolje posljednjih godina?
Iza nas su mračne devedesete godine koje nikome ništa dobro nisu donijele. Ako uzmemo to razdoblje kao određeni vremenski graničnik, vidjet ćemo da se položaj i status nacionalnih manjina od tada do danas mnogo promijenio na bolje. Manjinska politika u Srbiji uspostavljena je u skladu s međunarodnim standardima, gdje su suvremeni međunarodni standardi postali dio aktualnog Ustava i niza drugih zakona koji na neposredan i posredan način garantiraju manjinska prava. Stvoren je dobar okvir za dalji razvoj manjinskih prava i bolji položaj nacionalnih manjina uopće. Visoko na agendi državne politike našla su se manjinska prava. Kao plod novog pozitivnog odnosa prema nacionalnim manjinama danas imamo službeno 24 nacionalne manjine u Srbiji, koje nisu samo u spomenu i fenomenološki nacionalne manjine, već su to manjine koje su organizirane kroz nacionalna vijeća i kroz niz drugih oblika manjinske organizacije. Puno je praktičnih primjera koji se mogu navesti u smislu poboljšanja statusa nacionalnih manjina. Nekada su manjine imale jako nizak nivo prava u područjima službene uporabe materinjeg jezika i pisma, kulture, obrazovanja na svojim manjinskim jezicima i informiranja. Danas je nivo ovih prava evidentno veći i navedena prava su široko dostupna manjinama. Nacionalne manjine imaju odgovarajući stupanj kulturne autonomije, neke u većoj, neke u nešto manjoj mjeri. Liberalizirano je zakonodavstvo kada je u pitanju osnivanje političkih partija nacionalnih manjina i njihova participacija u Narodnoj skupštini. Trenutno u Narodnoj skupštini imamo reprezentativan broj narodnih zastupnika iz redova nacionalnih manjina koji su glas manjina u najvišem zakonodavnom tijelu u državi i koji mogu izravno sudjelovati u donošenju zakona i kreiranju manjinskih politika. Veliki broj nositelja vlasti su iz redova nacionalnih manjina, kako na republičkoj tako i na pokrajinskoj i lokalnoj razini. Danas u Vladi Srbije imamo nekoliko ministara iz redova nacionalnih manjina, veliki broj državnih tajnika, pomoćnika i savjetnika ministara. To je jedan potpuno novi pozitivan pristup i odnos prema nacionalnim manjinama. Ne treba zaboraviti da se i na čelnim i rukovodećim pozicijama mnogih javnih poduzeća, ustanova i različitih državnih tijela nalaze pojedinci koji dolaze iz redova nacionalnih manjina. Sve to govori o otvorenosti države prema nacionalnim manjinama, njihovoj većoj integraciji, participaciji i zastupljenosti na različitim razinama. Od značaja su različite mjere afirmativne akcije koje su usmjerene prema nacionalnim manjinama i koje izravno utječu na poboljšanje položaja nacionalnih manjina u Srbiji.
Na kojima područjima još postoje problemi? Na čemu je potrebno intenzivnije raditi?
Izazovi i problemi s kojima se suočavaju nacionalne manjine su kompleksni, složeni i različiti kod različitih nacionalnih manjina. Te probleme treba detektirati, razvrstati po prioritetima i rješavati ih suštinski, strategijski i dugoročno uz obaveznu uključenost nacionalnih manjina i svih relevantnih institucija i aktera. Kontinuirano treba raditi na integraciji nacionalnih manjina, implementaciji garantiranih manjinskih prava i osnaživanju manjinskih institucija, prije svega nacionalnih vijeća. Problem postojanja zakonskih garancija manjinskih prava i njihove neprimjene u praksi često je izražen. U tom smislu mora se staviti poseban akcent na kontrolu primjene propisa iz područja zaštite prava nacionalnih manjina. Posvećeno se mora raditi na intersektorskom pristupu manjinske zaštite i sveobuhvatnom sistemskom pristupu istim. Od posebnog značaja treba biti i jačanje međusobnih odnosa i povjerenja između većinskog i manjinskog stanovništva, uklanjanje određenih predrasuda kao i kontinuirani dijalog i komunikacija između većinskog i manjinskih naroda, manjinskih naroda između sebe i predstavnika tijela i organizacija koji su direktno i indirektno zaduženi za implementaciju manjinskih prava. Intenzivno treba snažiti konzultativne procese i participativno sudjelovanje manjina u svim važnim pitanjima za njih same. Načelo supsidijarnosti treba postati pravilo u arhitekturi institucija koje donose odluke od važnosti za nacionalne manjine.
Jesu li u Srbiji razvijene adekvatne manjinske politike ili se tek trebaju razvijati?
Manjinske politike u Srbiji razvijene su u skladu s međunarodnim standardima, što znači da se manjinska prava tumače i primjenjuju u skladu s važećim standardima i praksom međunarodnih tijela i institucija koje nadziru njihovo provođenje i primjenu. Srbija je strana ugovornica Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima. Shodno tome, možemo reći da su razvijene adekvatne manjinske politike koje stalno treba unaprjeđivati i dalje razvijati prateći realne potrebe manjina, univerzalne i regionalne trendove manjinske zaštite. Razvijene i adekvatne manjinske politike predstavljaju dobar osnov manjinske zaštite i afirmacije. Međutim, uz adekvatne manjinske politike moramo imati i visok stupanj svijesti o manjinskim pravima kako kod većinskog tako i kod manjinskog stanovništva, dobro organizirana tijela državne vlasti i cijeli institucionalni sustav spreman provoditi manjinske politike. Dešava se u praksi da imamo neusuglašenost između manjinskih politika i onih koji te politike trebaju provoditi. U budućem razdoblju treba puno raditi na tom polju, jer manjinske politike će biti adekvatne samo ako su primjenjive u praksi i ako daju konkretne rezultate. Osim toga, treba težiti načelima ravnopravnosti i razmjernosti gdje će manjinske politike obuhvatiti podjednako sve nacionalne manjine uz težnju uspostave balansa između različitih nacionalnih manjina. Takav pristup će u znatnoj mjeri smanjiti disproporciju izraženu u razvijenosti i integraciji nacionalnih manjina u Srbiji.
Kako vidite ulogu nacionalnih vijeća u ostvarivanju prava nacionalnih manjina? Smatrate li ovaj model dobrim u odnosu na neke druge modele, u drugim državama?
Nacionalna vijeća kao neteritorijalne samouprave u područjima kulture, obrazovanja, informiranja i službene uporabe jezika i pisma najviše su predstavničke organizacije nacionalnih manjina u Srbiji. Kao takve, ove organizacije trebale bi imati ključnu ulogu u ostvarivanju prava pripadnika nacionalnih manjina. Međutim, možemo konstatirati da aktualno stanje nije tako. Određena nacionalna vijeća su dobro organizirana i na visokoj razini izvršavaju obveze iz svoje nadležnosti, dok s druge strane imamo vijeća koja su i dalje na početku, čiji je rad na početnom nivou i koji dalje ne ispunjavaju svrhu svog postojanja, niti bilježe značajne rezultate na polju zaštite i afirmacije svojih nacionalnih manjina. Smatram da trenutni model organizacije nacionalnih vijeća ima određenih nedostataka, ali ne možemo reći da je neodgovarajući. Trebamo biti svjesni da i drugi modeli imaju manjkavosti, tako da sigurno ne možemo reći – neki drugi model bio bi mnogo bolji. Postojeći model treba revidirati, osuvremeniti, dati mu vitalnost i prilagoditi ga stvarnim potrebama nacionalnih manjina. Posebno treba raditi na djelotovornijem radu nacionalnih vijeća i njihovom suštinskom sudjelovanju u odlučivanju na različitim nivoima uz smanjenje prostora savjetodavne uloge koju trenutno imaju. Najveći broj pitanja koja se odnose na danu nacionalnu manjinu najprije treba definirati i artikulirati u okviru vijeća kroz dijalog i zajednički konsenzus većine pripadnika dane manjine. Pitanje nacionalnih vijeća nije zatvoreno pitanje. U budućnosti trebamo posvetiti punu pažnju na polju njihove profesionalizacije i funkcionalnosti. Naročito ih financijski treba osnažiti i osamostaliti. Povećanje proračuna nacionalnih vijeća polazna je osnova na tom putu. Ozbiljno treba razmotriti model uspostave nacionalnih vijeća na lokalnom nivou, uz snaženje na državnom. Mislim da bi na taj način bila riješena mnoga otvorena pitanja, ali i da bismo imali jedan djelotvorniji pristup manjinskim pravima uopće, jer se najveći dio manjinskih prava ostvaruje upravo na lokalnom nivou. Često imamo dobre standarde u zaštiti nacionalnih manjina, ali oni na lokalnom nivou ne doživljavaju implementaciju.
U kojoj mjeri položaj nacionalnih manjina ovisi o njima samima, a u kojoj od državnih tijela i politika?
U znatnoj mjeri položaj nacionalnih manjina zavisi od njih samih, jer mnoge inicijative, procesi i sama organizacija manjina često polaze od njih. Inertno stanje i pasivnost ne mogu dovesti do dobrih i konkretnih rezultata. Zato manjine moraju imati određene kapacitete, poduzimati inicijative, biti agilne i istrajne na polju svoje potpune afirmacije i očuvanju svog nacionalnog identiteta. Međutim, moramo priznati i da se manjine unutar sebe suočavaju s različitim problemima, podijeljenostima, neslaganjima, teritorijalnoj nekoncentriranosti, nedostaku kohezije, migracijama, političkim i ideološkim neslaganjima i nizom drugih problema. U takvom stanju događa se da manjine nisu fokusirane na suštinska pitanja koja su od značaja za njihov bolji položaj i potpunu integraciju. One manjine koje su prevladale probleme unutar svoje zajednice imaju jak konsenzus o nacionalnim pitanjima, dobro su organizirane i bilježe napredak na svim poljima manjinske zaštite. Uloga državnih tijela i institucija je izuzetno velika, možda i ključna kada se prevladaju unutarnji problemi manjina. Postoji cijeli sustav državnih tijela, institucija i ustanova koje imaju posebnu ulogu u zaštiti i afirmaciji nacionalnih manjina. Međutim, kao što i sami možete zaključiti, nije dovoljan jednostran pristup ovom problemu, potrebno je zajedničko i sinkronizirano djelovanje manjina i državnih tijela kako bi razina manjinskih prava bila što veća, a položaj manjina mnogo bolji. U budućnosti puno pažnje treba posvetiti zajedničkom djelovanju i stavljanju posebnog akcenta na konkretne nacionalne manjine.
Kako vidite ulogu gradova i općina (lokalnih samouprava) u ostvarivanju prava nacionalnih manjina?
Lokalne samouprave kao pravo građana da neposredno i preko slobodno izabranih predstavnika upravljaju javnim poslovima od neposrednog, zajedničkog i općeg interesa za lokalno stanovništvo imaju i posebnu ulogu u ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Upravo na lokalnoj razini ostvaruje se najveći dio manjinskih prava. Lokalne samouprave imaju konkretne nadležnosti, ovlaštenja i obveze iz domene manjinske zaštite, na što ih posebno obvezuje niz različitih zakonskih i podzakonskih normi. To se posebno odnosi na one lokalne samouprave u kojima žive pripadnici nacionalnih manjina, a upravo je najveći broj takvih u Srbiji. Zakonodavstvo Srbije poznaje i posebnu kategoriju nacionalno mješovitih jedinica lokalnih samouprava. Nacionalno mješovitim smatraju se one jedinice u kojima pripadnici jedne nacionalne manjine čine više od 5% od ukupnog broja stanovnika ili svih nacionalnih manjina čine više od 10% od ukupnog broja stanovnika prema posljednjem popisu stanovništva. Zakon o lokalnoj samoupravi predviđa da se u tim jedinicama osnivaju savjeti za međunacionalne odnose. Njihova osnovna uloga je da razmatraju pitanja ostvarivanja, zaštite i unaprjeđenja nacionalne ravnopravnosti. Osim navedenog, savjeti imaju i niz drugih ovlaštenja. Na žalost, lokalne samouprave u maloj mjeri imaju djelotovorne savjete. Smatram da ovi savjeti u najvećem broju lokalnih samouprava ne funkcioniraju i da često postoje samo na papiru. U tom smislu, lokalne samouprave moraju raditi na formiranju funkcionalnih savjeta za međunacionalne odnose. Svijest lokalnih nositelja vlasti mora biti na mnogo većem nivou kada su u pitanju manjinska prava. Zabrinjava i činjenica da nositelji lokanih vlasti često misle da su zaduženi samo za lokalna komunalna pitanja, a da je za manjinska prava zadužen netko drugi. Taj pristup je pogrešan i on se u budućnosti mora mijenjati.
Nije se uspjelo u donošenju novog Akcijskog plana za nacionalne manjine. Koje su njegove glavne manjkavosti? Što predstoji na ovome planu?
Ne može se reći da se nije uspjelo s donošenjem novog Akcijskog plana, budući da je postupak rada na pripremi teksta ovog strateškog dokumenta još uvijek u tijeku. Naime, u skladu s propisima kojima se uređuje planski sustav, usvajanje strategijskih dokumenata pretpostavlja poduzimanje niza koraka i provođenje inkluzivnog i transparentnog postupka za njihovo donošenje. Ovo konkretno znači da je u postupak pripreme novog Akcijskog plana uključen veliki broj aktera iz reda nadležnih državnih tijela i institucija, ali i predstavnika nacionalnih vijeća, organizacija civilnog društva i međunarodnih organizacija. Osim toga, po potrebi i pozivu, u radu Posebne radne grupe sudjeluju i predstavnici drugih institucija, kao i stručnjaci, savjetnici i konzultanti. Također, izradi ovog strategijskog dokumenta prethodila je izrada polaznih osnova i analiza efekata prethodnog Akcijskog plana. U cilju uključivanja najšire javnosti u proces pripreme teksta novog Akcijskog plana Ministarstvo je srpnja 2022. godine provelo postupak javnih konzultacija u vezi s Radnom verzijom Akcijskog plana. Plan će biti baziran, između ostalog, na Izvještaju o napretku u procesu pristupanja Srbije Europskoj uniji, preporukama iz Četvrtog mišljenja Savjetodavnog komiteta o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, kao i na zaključcima i preporukama iz »Ex-post analize o realizaciji Akcijskog plana«. Spomenuta analiza je pokazala da su neki ciljevi u prethodnom Akcijskom planu bili preambiciozni ili nedovoljno precizni po pitanju jasne poruke što je potrebno učiniti. Kada su u pitanju pojedinačne aktivnosti, ukazano je da su one generalno vodile k ostvarenju rezultata, ali je konstatirano da između pojedinih rezultata i aktivnosti često nije postojala dovoljno konkretna veza, kao i da je zbog nedovoljne procjene dostupnih kapaciteta za provođenje aktivnosti, kašnjenje jedne aktivnosti nerijetko uzrokovalo i kašnjenje drugih. Budući da se zbog provođenja izbora za članove nacionalnih vijeća i izbora nove Vlade zastalo s radom na ovom strategijskom dokumentu, Ministarstvo će u idućem razdoblju nastaviti rad na finalizaciji teksta Akcijskog plana, nakon imenovanja novog sastava radne grupe. Prilikom donošenja Akcijskog plana moramo imati na umu i određena opravdana nezadovoljstva predstavnika pojedinih nacionalnih vijeća, čije primjedbe trebamo razumjeti i uvažiti kako bismo donijeli kvalitetan i odgovarajući Akcijski plan.
Kako vidite stanje zastupljenosti nacionalnih manjina u državnim tijelima, javnoj upravi, pravosuđu, policiji?
Ovo je jedno od veoma aktualnih i otvorenih pitanja koje predstavlja veliki izazov u općoj integraciji nacionalnih manjina. Drago mi je da je na tom polju u minulom razdoblju napravljen veliki pomak i da postoji jedan novi pozitivni pristup koji obećava da će to biti na još većem nivou. Dobra je poruka za sve pripadnike nacionalnih manjina u Srbiji da se na čelu resornog Ministarstva za ljudska i manjinska prava nalazi ministar koji dolazi iz redova nacionalnih manjina. Želimo da se ta praksa u budućnosti i dalje nastavi i da takav pristup bude na pokrajinskoj i lokalnoj razini, kao i u drugim granama vlasti i općenito u javnom sektoru. Ubrzano i s punim kapacitetom treba raditi na povećanju zastupljenosti nacionalnih manjina u javnoj upravi, policijskim i pravosudnim tijelima. Posebno treba posvetiti pažnju u nacionalnom mješovitim sredinama da se ispoštuju standardi razmjerne zastupljenosti nacionalnih manjina, a u onim sredinama gdje imamo dominantno većinsko srpsko stanovništvo ili većinsko manjinsko stanovništvo, moramo se rukovoditi principima afirmativne akcije. Koliko god su važna prava manjina, poput službene uporabe jezika i pisma ili pak obrazovanja, izuzetno je važno da pripadnici nacionalnih manjina budu ravnomjerno i reprezentativno zastupljeni na svim nivoima državne vlasti, a posebno u policiji, tužiteljstvu i sudovima. Treba pohvaliti činjenicu da je i na tim poljima u minulom razdoblju dosta učinjeno, ali svakako u budućnosti to mora biti dosta više.
Hoće li uskoro biti dostupni podaci o zastupljenosti nacionalnih manjina u navedenim područjima?
Za utvrđivanje podataka o zastupljenosti nacionalnih manjina u javnoj upravi od značaja je ukazati da su odgovarajućim zakonskim izmjenama stvoreni osnovi za njihovo prikupljanje, ali još uvijek ne postoje službeni podaci o broju uposlenih pripadnika nacionalnih manjina u državnim tijelima. Takav podatak postoji samo na nivou AP Vojvodine. Etnosenzitivna statistika prijeko nam je potrebna, jer zahvaljujući njoj dobijamo točne parametre koji će nam u budućnosti biti realni pokazatelji stanja na ovom polju. U posljednjih nekoliko godina donijet je set zakona kojim su predviđene afirmativne mjere za upošljavanje pripadnika nacionalnih manjina u cilju daljeg unaprjeđenja stanja u ovom području. Iskreno se nadam da će podaci o zastupljenosti nacionalnih manjina biti brzo dostupni i da će to biti dobar pokazatelj realne slike njihove zastupljenosti u tijelima javne uprave, policijskim, tužiteljskim i sudskim tijelima. Na osnovu tih podataka možemo i konkretnije govoriti o ovom pitanju. Dobro je da pripadnici nacionalnih manjina pokazuju veliku zainteresiranost i želju raditi u navedenim tijelima, da imaju završene potrebne škole i fakultete i da žele dati svoj doprinos u funkcioniranju države.
Intervju vodila: Jasminka Dulić
