Širom Vojvodine
Petrovaradinska Kalvarija klizi u sramotni zaborav
Petrovaradinska Kalvarija je brežuljak koji je dio prirodnoga pobrđa okolice Petrovaradina, na sjevernim padinama Fruške gore. Danas se nalazi u okruženju urbaniziranoga Petrovaradina, u Rokovom Dolu (Novi Majur), u Ulici Tome Maretića, no ipak je do nje teško doći, nigdje nije obilježena i više se ne koristi kao vjerski objekt.
Povezana s crkvom sv. Roka
Kalvarijsko brdo sadrži kapelu posvećenu Žalosnoj Gospi, s visokim portalnim ulazom i nezgrapnim metalnim vratima. Nekadašnje stube koje su vodile do križeva potpuno su zarasle i sada su nevidljive. Unutar prostorije kapele još uvijek je sačuvan oltar s nišom za izlaganje Kristova korpusa, svetohraništem i trima reljefima: središnjim na kojem je Žalosna Gospa – Pieta i dva pokrajnja s anđelima. Osim središnjeg prostora zasvođenog stropa, postoji i pokrajnji prostor s prozorskim izlazom. Na gornjem dijelu – »krovu« kapele, u žbunju, nalaze se još samo dva kamena križa, oba s figurama razbojnika i bez natpisa. Središnji – Isusov križ nedostaje. Ostao je samo postament, oštećen kao i dva preostala križa. Na prostoru Kalvarije ostale su samo dvije postaje križnoga puta, obje vrlo oštećene. U neposrednom okruženju su četiri stambena objekta, a dvorište jednoga je gotovo na krovu kalvarijske kapele. Glavna značajka vanjštine je visoki bor, koji označava cijeli prostor, i vrlo bujna vegetacija. Ona, inače vrlo lijepa i procvjetala u ožujku, zorno ukazuje na potpunu opustjelost i namjernu zapuštenost ovog prostora. To je još očitije ako se ima u vidu činjenica da se ostali katolički bogoslužni objekti u Petrovaradinu obnavljaju, uređuju, riječju – ne zaboravljaju. Kalvarija se nalazi nedaleko od crkve sv. Roka, a nekada je križni put kretao od ove crkve i završavao na Kalvariji. I pokraj crkve svetog Roka su, kao relikvije toga, dvije puste i trošne »štacije«.
Petrovaradinski povijesni izvori kažu da je Kalvarija u Petrovaradinu izgrađena na brežuljku između crkava sv. Roka i Tekijske Gospe. Sadržavala je 11 postaja, dok je 12. bila sama građevina kapele s tri kamena križa. Križevi su podignuti skupa s kapelom, ukopani u prirodno brdašce, a kapela ispod križeva popločana opekom. Kapela je podignuta 1772. godine, daleko od tadašnjih gradskih zidina, o čemu svjedoči i teško oštećeni natpis na ulazu, a križevi su podignuti 1779. godine. Na otvorenju kapele nazočilo je oko 2.000 vjernika. Ona je bila mjesto pobožnosti petrovaradinskih katolika sve do II. svjetskog rata, osobito na Veliki petak i na blagdan Gospe žalosne.
Na rubu uništenja ili početku obnove?
Kalvarijska petrovaradinska priča ima i drugu stranu, koja puno toga objašnjava. Naime, Kalvarija je 1990-ih pretrpjela znatna oštećenja. Novopridošli stanovnici Petrovaradina su prelazili vozilima preko prostora i prilaza, a vandali su srušili središnji križ u kolovozu 1995., koji do danas nije obnovljen. Srušene su i mnoge postaje, a reljefni prikazi tirolskih majstora, koji su bili postavljeni u postaje na mjesto starih limenih su zamijenjeni, a reljefi su odneseni u tekijsko svetište, gdje je 2003. izgrađen novi križni put, koji od tada služi za ovu pobožnost.
Ovo graditeljski impozantno djelo nalazi se na parceli u vlasništvu Grada Novog Sada, kojoj je nedavno, zalaganjem urbanista iz Zavoda za urbanizam Grada Novog Sada dr. Darka Polića vraćena vjerska atribucija, čime postaje moguće da se ona u budućnosti i zatraži za staru namjenu. Bi li time bila otvorena vrata mogućnosti obnove kalvarijske kapele? Zasigurno je da nabacano smeće, granje, paljenje vatre na ulazu, sklonište za pse lutalice u oltaru izazivaju kod svakoga katolika odurnost pomiješanu s osjećajem poštovanja za mjesto koje je ovdašnjem našem puku puno značilo unatrag...
Neka ovaj članak bude posvećen dvojici velikih zaljubljenika u povijest Petrovaradina, snimatelju i filmašu Miroslavu Farkašu (1966. – 2023.) i našemu Petru Pifatu, preminulom prije godinu dana. Oni su prije sedam godina skupa snimili detaljni dokumentarac o petrovaradinskoj Kalvariji. Stanje iste se od tada samo pogoršalo.
M. Tucakov
