Tema

Novi početak

Upis učenika u prvi razred osnovne škole započeo je u ponedjeljak, 3 travnja, i trajat će sve do 31. svibnja. Pravo na upis u školu imaju djeca rođena 2016., kao i djeca rođena u siječnju i veljači 2017. godine. Danas roditelji djecu mogu upisati i elektroničkim putem preko e-uprave, a mogu i osobno posjetiti školu i tako upisati svog prvašića. Dovoljno je da roditelj/staratelj zna djetetov JMBG, a svu potrebnu dokumentaciju škola pribavlja po službenoj dužnosti.

Prilikom upisa roditelj izabire na kom nastavnom jeziku želi da njegovo dijete pohađa nastavu, te tako pripradnici hrvatske zajednice imaju mogućnost upisati dijete u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku i to u sljedećim školama: OŠ Matko Vuković (Subotica), OŠ Ivan Milutinović (Subotica i Mala Bosna), OŠ Vladimir Nazor (Đurđin), OŠ Matija Gubec (Tavankut) i OŠ 22. oktobar (Monoštor).

Iskustvo u kombiniranim odjelima

Kada je u pitanju OŠ Matija Gubec u Tavankutu, sadašnje predškolce, a buduće prvaše u hrvatskom odjelu dočekat će učiteljica Sanela Molnar. Sanela osim zvanja učiteljice ima i još jedno veliko zvanje – mama, i to petero djece. Tako Magdalena, Anđela, Mihael, Karolina i Matija imaju mamu koja je uz to i učiteljica. Iako je Sanela 2016. godine otišla na porodiljno i od tada nije radila, svih ovih godina je bila itekako uključena u obrazovanje i školovanje.

Kao učiteljica, Sanela je počela raditi 2008. godine u OŠ Vladimir Nazor u Đurđinu.

»Kada sam počela raditi, imala sam kombinaciju tri odjela. Iako me je bio strah kako ću to sve provesti u djelo, sada mogu reći da je to bilo odlično iskustvo i da kombinirani odjeli imaju svoje prednosti. Mislim da roditelji, pa ni djeca nisu osjetili neku razliku ili da su bili u nečemu zakinuti. Organizacija rada na satu i postavka pravila u kombiniranim razredima je na učiteljici. Tu su i druge brojne prednosti, poput zajedništva, brige za mlađe, međusobno pomaganje, želja da budu kao stariji učenici, usavršavanje gradiva i drugo«, priča učiteljica Molnar i prisjeća se brojnih situacija kada je u razredu imala braću i sestre.

Prelazak iz vrtića u školu je za svako dijete veliki korak, te ujedno i izazov za učiteljicu.

»U prvom razredu imamo prostora za igru, za druženje i upoznavanje. Tako i volim početi s prvašima. Prvo polugođe je zapravo prijelaz iz jednog u drugi ciklus i treba im vrijeme za prilagodbu. U tom periodu je potrebno postaviti pravila ponašanja u školi, naučiti ih pravilno držati olovku, okrenuti bilježnicu kako treba, prepoznati vlastiti pribor, spakirati torbu, složiti knjige, a potom i samostalno raditi domaću zadaću. Sve to trebamo svladati uz propisan nastavni program. Dakle, imamo pune ruke posla, a potrebno nam je i vrijeme za igru«, priča učiteljica i pojašnjava kako dijete prije polaska u školu ne treba znati čitati, niti pisati, što danas mnogi roditelji nepotrebno forsiraju.

Po njenim riječima cijelo prvo polugođe je period učenja kroz igru i prihvaćanje radnih obveza.

»Ne samo kao učiteljica, nego sad i kao roditelj vidim koliko je kod djece važno postaviti pravila odmah na početku. Oni vole znati što se od njih očekuje, istina pokušavaju i pomjeriti te granice, ali zato smo mi tu, bilo roditelji, bilo učitelji da se i sami držimo postavljenih okvira. Moja dosadašnja praksa je da su djeca u školu već došla odgojena. Odgoj od kuće, iz obitelji je itekako bitan i olakšava rad, a mi se onda samo možemo nasloniti na već postavljene temelje. U prvom razredu je jako bitna i suradnja s roditeljima i da se postavi sve na svoje mjesto«, priča Sanela Molnar.

Među svojima

Sugovornica ima iskustvo u radu u hrvatskim odjelima, ali i kao roditelj čija djeca također pohađaju cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku, te kao roditelj priča:

»Naša djeca nisu išla u vrtić na hrvatskom i sada vidim veliku promjenu. Kroz njihovo igranje, osjećaje i razgovore s vršnjacima vidim da su oni sada na svom terenu. Koliko god mi roditelji mislimo da djeca ne pričaju o tim nekim stvarima, iz iskustva vidim da to nije tako. Jednostavno ne razmišljamo isto, pogotovo po pitanju vjerskih stvari. Oni su sada na svom terenu u zajednici kojoj pripadaju, jer s istom djecom idu skupa i u školu, na vjeronauk, u župu, na druženje, rođendane... Zbog svog nekog komoditeta, jer nam je ovaj vrtić bliži, nismo upisali djecu u vrtić na hrvatskom, ali sada znam da smo s hrvatskim odjelima uradili pravu stvar«, priča mama Sanela i dodaje kako se i njen suprug Kristijan premišljao oko upisa u hrvatske odjele, ali, kako je rekla, iz razloga što puno toga nisu znali.

»Bila sam sigurna da je to dobro za njih, budući da imam iskustva u radu s hrvatskim odjelima, smatrala sam to normalnim. Iako roditelji često spominju izdvajanje, ne vidim to tako. Možda bi djeca više bila izdvojena u srpskim odjelima, budući da idemo u crkvu. Također, znači da i mi roditelji imamo dobru komunikaciju i djecu odgajamo u istom smjeru«, priča.

Učiteljica Sanela ističe kako je njima izuzetno značajan osigurani prijevoz od kuće do škole, kao i udžbenici, koji, kako je rekla, ne samo da su izuzetne kvalitete nego su i na dar.

»Udžbenici su fenomenalni. Kada sam počela raditi, dobijali smo udžbenike iz Hrvatske i sami smo pripremali skripte i organizirali se na razne načine. Sada je to iza nas i ovi udžbenici su zaista prilagođeni djeci, kao i planu i programu obrazovanja. Proteklih godina i kada nisam radila s njima, imala sam priliku uz svoju djecu držati ih u rukama.«

U iščekivanju školske godine

Pitali smo i je što su po njenom mišljenju razlozi, zašto se i nakom 21 godine roditelji dvoje oko upisa djece u nastavu na hrvatskom jeziku.

»Polazim od sebe: i moj suprug se premišljao, ali mislim da su nam falile informacije kakva je praksa u određenoj školi. Budući da sam radila u seoskom okruženju, tu bih kao razlog neupisivanja mogla iznijeti i utjecaj sredine, mišljenje susjeda, što je u manjim sredinama veoma važno. Ljudima je bitan status u selu. Sigurno je da i politika ostavlja svoje posljedice. Brojne su povlastice u hrvatskim odjelima, no kada se roditelj odluči, vidi da je napravio najbolji izbor. Nama osobno znače i gotovo besplatni udžbenici, budući da će u jednom momentu svih petero biti u osnovnoj školi. Tu su i brojna putovanja i aktivnosti, ali to kada malo porastemo« kaže sugovornica.

Od 1. rujna i učiteljicu Sanelu čeka novi početak, nova škola, novi kolektiv, okruženje.

»Moram priznati da je i mene malo strah kako će sve biti i kako ću se uklopiti u novu sredinu, te tako ovoga puta jako dobro razumijem prvaše, no, isto tako vjerujem da ćemo mi skupa prevladati i taj mali strah. Ono što mogu ocijeniti dobrim početkom jeste da sam nedavno posjetila djecu u vrtiću i da su me ona lijepo prihvatila i na rastanku i potrčala u zagrljaj, pa se nadam da ćemo na isti način i započeti školsku godinu. I sama čekam 1. rujna. Kako ću sve posložiti i s mojom djecom još ne znam, ali vjerujem da je sve to moguće. Veselim se susretu s prvašima i našem zajedničkom radu. Nadam se da će i u našem odjelu, poput brojnih drugih, biti obiteljska atmosfera koju vidim i u odjelima kod svoje djece«, priča učiteljica Molnar i nada se kako će ove školske godine u tavankutskoj školi biti lijepi broj djece koja će nastavu pohađati na hrvatskom jeziku.

Ž. V.