Tema
U radosnom iščekivanju rujna
Upis u prve razrede je u tijeku i traje sve do 31. svibnja. Jedna od škola u kojoj cjelovita nastava na hrvatskom jeziku postoji više od 20 godina bez prekida jeste OŠ Matko Vuković u Subotici. Od 1. rujna u školske klupe sjest će 21. generacija učenika u ovoj subotičkoj školi.
Prvake će dočekati učiteljica Mirjana Perčić, koja je dosadašnje iskustvo stjecala u hrvatskim i srpskim odjelima, u OŠ Matija Gubec u Tavankutu i u spomenutoj školi. Uz sve to ima i iskustvo roditelja čije dijete pohađa cjelovitu nastavu, te tako pred sobom ima širu sliku obrazovanja.
Ponovno u hrvatskim odjelima
Učiteljica Mirjana sada radi u OŠ Matko Vuković, u zgradi u Malom Bajmoku, a od jeseni će prijeći u zgradu u Gatu iste škole. Prije ovog radnog mjesta bila je jedna od prvih učiteljica na hrvatskom jeziku u OŠ Matija Gubec u Tavankutu gdje je, kako je rekla, radila skupa s kolegicom Maricom Skenderović u malobrojnim odjelima. Mali broj djece učiteljice su iskoristile za zajednički rad, druženje i igranje. Kroz razgovor dotaknuli smo se i pitanja što ju je sada potaknulo da se nakon sedam godina rada u srpskim odjelima ponovno vrati u hrvatske odjele.
»Kada sam prešla iz Tavankuta u ovu školu, prvih godinu dana sam radila u produženom boravku, a kada se javila potreba za učiteljicom u Malom Bajmoku, onda sam prešla tamo raditi. Ono što me je potaknulo da se vratim na svoje 'staro mjesto' kao učiteljica u hrvatskim odjelima je to što vidim da se ovdje više radi, da su manji odjeli, kvaliteta je nesporna, kao i posvećenost u radu. Puno je lakše raditi kada je manje djece, a uz to, tu su djeca koja se odgajaju isto onako kako i sama težim kao roditelj, ali i kao učiteljica u svojim odjelima«, priča Mirjana Perčić.
Iako će učiteljica Mirjana ostati u istoj školi, sredina i okruženje se mijenjaju, no, kako je sama rekla to joj neće biti problem.
»Volim izazove i promjene. Kada sam prelazila iz tavankutske škole u Matko, pa kasnije u Mali Bajmok, svaka od tih promjena mi je godila. Zaista volim izazove, a sada jako čekam prvi rujan i ovo gledam kao veliki izazov koji znam da će ići u pozitivnom smjeru. Prednosti manjih odjela su brojne i mislim da ih ne treba niti spominjati, jer svatko tko želi to može vidjeti. Individualan rad je usmjeren prema svakom djetetu. Sada imamo i udžbenike koji su velika olakšica. Kad sam počela raditi u hrvatskim odjelima, nismo imale adekvatne udžbenike. Mi, učiteljice, smo se sastajale, uzimale srpske udžbenike i prevodile ih, te ubacivale nacionalni dodatak. Zapravo, pravili smo vlastite skripte koje smo koristili. I tada je Ministarstvo obrazovanja dozvoljavalo sada već dobro poznatih 30% nacionalnog dodatka. Tako smo našu tradiciju i običaje implementirali u naše skripte. Tada smo jedino imali udžbenik hrvatskog jezika, koji nije pratio plan i program Srbije«, priča Mirjana i pojašnjava kako su i tadašnje generacije sve naučile i kasnije bez problema upisale željenu srednju školu, pa i fakultete.
Danas, po njenim riječima, je neka druga priča. Učenici imaju izuzetno kvalitetne udžbenike i u startu su u prednosti u odnosu na prijašnje generacije.
Iz ugla roditelja
Učiteljica Mirjana ima pozitivno iskustvo i kao roditelj. Njena kći Ana je išla i u vrtić na hrvatskom jeziku (Marija Petković – Sunčica) iz kojega, kako je rekla, nose izuzetno pozitivne dojmove.
»Tamo sam vidjela kvalitetu rada s djecom i posvećenost odgojiteljica. Smatrali smo da je sasvim normalno da Ana nastavi svoje obrazovanje na hrvatskom jeziku. Nastava se ovdje bazira na primjeni pedagogije Marije Montessori koju smatram izuzetno kvalitetnom i dobrom u obrazovanju i odgoju djece«, priča Perčić i odgovara na pitanje koji su po njenom mišljenju razlozi zbog kojih se roditelji uz brojne pogodnosti i dalje premišljaju oko upisu djece u cjelovitu nastavu: »Suprug Darko i ja smo bez dvojbe upisali naše dijete u vrtić, te u nastavu na hrvatskom jeziku i iskrena da budem stvarno ne znam što je ono što koči roditelje. Neki roditelji su mi znali reći da im se ne sviđa što zna biti malo djece u odjelu, neki misle da se djeca tako etiketiraju... Mislim da su to izgovori. Sve što sam nabrojala ne vidim takvim, a govorim iz stručne i osobne prakse. Toliko je prednosti da roditelji najčešće ni ne znaju razlog zašto se premišljaju. Samu nastavu na hrvatskom jeziku smatram prednošću, jer uz hrvatski jezik uče i srpski, te su tako samo obogaćeni. Jednoga dana kad završe školu su stručni na oba jezika. To smatram bogatstvom. Dobiju duplo, a svjedodžbe se priznaju svugdje, bez obzira koju će srednju školu ili kasnije fakultet upisati«.
Sugovornica naglašava i kako je praksa pokazala da se oni roditelji koji su se dvojili, a na kraju su ipak upisali djecu u hrvatske odjele, nisu pokajali nego da su bili zadovoljni i zahvalni.
»Sedam punih godina sam u ovoj školi i svake godine je đak generacije bio učenik ili učenica iz hrvatskih odjela. Mislim da je to dovoljan pokazatelj, osobito ako znate da u jednoj generaciji ima oko 70 učenika. Jednostavno je drugačiji pristup radu i odgoju, koji prvenstveno djeca donesu od kuće. Tu je još uvijek prisutno i poštivanje učitelja/nastavnika i na satima je radna atmosfera, što je ključna karika u radu. Danas ako pogledate samo u petom razredu ima troje učenika koji nastavu pohađaju po IOP-u 3, odnosno po programu za nadarene učenike. Prohodnost u srednje škole se dokazala već generacijama unazad. Često s ponosom spominjem primjer da je moj učenik iz prve generacije danas izuzetan student i da zbog najviših ocjena na fakultetu dobiva stipendiju«, priča učiteljica iz vlastitog iskustva.
Škola može biti zabavna
Osim djece, na usavršavanju rade i učiteljice. Tako je uz brojne seminare, obuke i naša sugovornica prošle godine završila lektorat hrvatskog jezik i književnosti, za koji kaže da, iako je mislila da će biti lako, to nije bilo tako.
»Drago mi je da se i u nas ulaže i da se usavršavamo, upoznajemo s novim metodama rada, idejama. Kada sam upisala lektorat, nisam znala što me čeka, ali sam radi sebe htjela završiti. Bilo je odricanja, učenja, ali sam utvrdila gradivo, te puno toga i naučila. Uz stečeno znanje i mi kao nastavnici smo se zbližili, što vjerujem da ima i utjecaj na kvalitetu i međusobnu suradnju«, priča Mirjana.
Ne samo da djeca s nestrpljenjem čekaju školu i prvi rujan nego isto tako ga čeka i učiteljica, koja poručuje:
»Prvo što djeca trebaju znati kada je u pitanju škola jest da ih radosno očekujem i da i sama s nestrpljenjem čekam početak. Vjerujem da će njihova očekivanja biti ispunjena u smislu kvalitete nastave, a znam da ću ja dati sve od sebe da kvalitetno radimo, da postavimo temelje za njihovo dalje obrazovanje. U prvom razredu se puno radi, ali kada se postave temelji, onda je kasnije sve lako. Ostalo je nadogradnja. Odgojni moment mi je izuzetno važan. Učiteljica sam koja ne galami, ne viče, ali koju djeca poštuju. Kod mene se sve temelji na dogovoru«, kaže učiteljica Mirjana koja će u rujnu primiti svoju šestu generaciju prvaša, koji će se tijekom nastave, kako je rekla, igrati, imati kreativne radionice, druženje, zabavu, čašćenje i još puno toga zanimljivog.
Sugovornica je također pojasnila kako se sve učiteljice koje će od jeseni primiti prvaše skupa pripremaju, te je naglasila kako niti jednu od njih ne doživljava kao konkurenciju. Budući da su ona i učiteljica Tanja Dulić jedine u gradu, već su dogovorile kako će neke aktivnosti skupa provoditi i međusobno se posjećivati, kako bi djeca sačuvala i prijatelje iz vrtića.
Ž. V.
