Tema

Što će donijeti rezultati popisa?

Republički zavod za statistiku najavio je nedavno plan objave rezultata popisa stanovništva, kućanstava i stanova koji je proveden od 1. do 31. listopada prošle godine. Podaci o nacionalnoj pripadnosti građana Srbije bit će objavljeni 28. travnja, a podaci o vjeroispovijesti, materinjem jeziku i nacionalnoj pripadnosti građana Srbije po starosti 16. lipnja.

Podatke s velikim interesom iščekuju znanstvenici i političari, ali isto tako i predstavnici nacionalnih manjina jer brojnost pojedine nacionalne manjine, odnosno udio u stanovništvu, određuje i stupanj ostvarivanja određenih prava. Ovi su podaci neophodni i za rad vladinih tijela kao što je, na primjer, Savjet za praćenje provođenja Strategije prevencije i zaštite od diskriminacije za razdoblje od 2022. do 2030. godine, kojeg je Vlada Srbije obrazovala 6. travnja ove godine. Pri tome, sami statistički podaci nisu dovoljni za kreiranje manjinskih politika i praćenje stupnja ostvarivanja prava, za to je potrebno kontiuirano i plansko prikupljanje i ciljana obrada različitih podataka u različitim segmentima društva.

Značaj prikupljanja podataka

U svome radu »Obrada podataka o nacionalnoj pripadnosti i praćenje ostvarivanja manjinskih prava u Srbiji«, znanstvena suradnica Europskog centra za manjinska pitanja u Flensburgu u Njemačkoj dr. sc. Ljubica Đorđević je analizirala zakonodavni okvir, a zatim i zakonska rješenja u nekoliko ključnih područja u kojima postoji mogućnost prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti: popis stanovništva, matična knjiga rođenih, poseban birački popis, kadrovske evidencije u upravi i pravosuđu kao i evidencije u obrazovanju.

»Na međunarodnoj razini već odavno postoji konsenzus o važnosti podataka u vezi s borbom protiv diskriminacije, praćenjem položaja nacionalnih manjina i promocijom integracije etnički raznolikih društava«, navodi dr. sc. Đorđević.

Pozivi državama da osiguraju podatke odnose se na statističke (makro) podatke prelomljene tako da mogu ukazivati na položaj pripadnika nacionalnih manjina u različitim sferama života (npr. udio u općoj populaciji, u broju zaposlenih, u broju učenika, udio u korisnicima određenih usluga i drugo). Osim toga, mogu se pratiti i statistički podataci koji za polazište imaju određene »pojave«, npr. broj manjinskih političkih partija, broj manjinskih izbornih lista, broj lokalnih samouprava u kojima je jezik nacionalne manjine u službenoj uporabi, broj škola u kojima se nastava odvija na jeziku nacionalne manjine i drugo.

Dr. sc. Đorđević ističe kako se prikupljanje i dalja obrada prve grupe podataka pokazuje kao naročito problematična, prije svega zbog zadiranja u privatnu sferu pojedinca i rizika od zloupotreba dok kod druge grupe podataka takvi problemi ne postoje. Autorica ističe kako to, međutim, ne znači i da države sustavno obrađuju relevantne podatke, na što ukazuju i česti pozivi međunarodnih nadzornih tijela da se tvrdnje u državnim izveštajima potkrepljuju ažurnim i pouzdanim podacima. Ona ističe kako »prikupljanje podataka o nacionalnoj pripadnosti ima smisla samo ako je dio šire, dobro osmišljene strategije u kojoj je jasno (i unaprijed) definirano koji podaci se prikupljaju, koje definicije i tehnike (postupci) se primjenjuju i u koju svrhu se podaci prikupljaju«. Drugim riječima, što je cilj prikupljanja i obrade određenih podataka a trebao bi biti bolje osmišljavanje politika upravljanja različitostima, njihovo efikasnije provođenje i praćenje.

Ima li strategije prikupljanja i obrade podataka?

U Srbiji, ocjenjuje dr. sc. Đorđević, »u osnovi postoji svijest o potrebi prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti«, ali primarno kao demografskoj kategoriji za potrebe utvrđivanja nacionalne strukture stanovništva imajući u vidu da rezultati popisa u pogledu udjela pripadnika nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika igraju bitnu ulogu u ostvarivanju nekih manjinskih prava. Recimo kod uvođenja nekog nacionalnomanjinskog jezika u službenu uporabu, financiranja nacionalnomanjinskih vijeća i kulturne autonomije, načina izbora nacionalnomanjinskih vijeća, obrazovanja i drugo.

»Podaci o nacionalnoj pripadnosti se prikupljaju i u nekim drugim situacijama (npr. prilikom upisa rođenja u matičnu knjigu, upisa birača u poseban birački popis, zapošljavanja u javnom sektoru ili upisa u odgojno-obrazovnu ustanovu), ali je primjetno da se to čini sporadično i po inerciji, nekonzistentno i ad hoc, a ne na osnovu promišljenog i sveobuhvatnog pristupa«, ocijenila je dr. sc. Đorđević.

Po njenoj ocjeni osnovni razlozi za takvu praksu leže u činjenici da u Srbiji ne postoji sustavna manjinska politika, da nisu utvrđeni kriteriji, mjerila i načini praćenja položaja nacionalnih manjina i kvalitete ostvarivanja manjinskih prava, »usljed čega ne postoji ni jasna strategija prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti«. Posljedice toga su da i kada se podaci o nacionalnoj pripadnosti prikupljaju, oni se ne analiziraju i ne koriste za procjenu položaja nacionalnih manjina i kreiranje mjera za unaprjeđenje stanja u područjima gdje je to potrebno.

Popis stanovništva

Popis stanovništva i kućanstava, čiji rezultati će se sustavno objavljivati ove godine, je osnovni vid prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti. Podaci o nacionalnoj pripadnosti koriste se primarno u statističke svrhe, kako bi se dobili agregirani podaci (u kojima se gubi veza s konkretnim osobama) o ukupnom broju i teritorijalnom rasporedu pripadnika različitih nacionalnih zajednica.

Zašto su ovi podaci toliko značajni za nacionalne manjine? Prije svega, jer se oni koriste kao mjerilo ili prag za ostvarivanje pojedinih prava kao što su: pravo na službenu uporabu jezika u jedinicama lokalne samouprave, pravo na obraćanje tijelu javne vlasti na manjinskom jeziku, uspostavljanje posebnog biračkog popisa i utvrđivanje načina izbora nacionalnomanjinskog vijeća, kao i utvrđivanje obveze jedinice lokalne samouprave da formira savjet za međunacionalne odnose.

»Podaci o udjelu svake nacionalne manjine u ukupnoj strukturi stanovništva (na državnoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini) su relevantni i kao parametar za utvrđivanje odgovarajuće zastupljenosti pripadnika te manjine u različitim sektorima. Osim toga, podaci o nacionalnoj pripadnosti se križaju s podacima o materinjem jeziku, vjeroispovijesti, dobi, spolu i školskoj spremi, čime se omogućuje važan (statistički) uvid u demografsku strukturu nacionalnih manjina«, ističe dr. sc. Đorđević te napominje kako bi krug križanja podataka mogao proširiti i s izvorima prihoda, ekonomskom aktivnošću (uposlenju), stanovanju i invaliditetu.

Autorica, međutim, zaključuje kako je »na žalost, potencijal popisnih podataka gotovo neiskorišten i čini se da ne postoji ustaljena i standardizirana praksa njihove upotrebe u svrhu osmišljavanja adekvatne manjinske politike i praćenja efekata koje različite (ne samo ‘manjinske’) mjere imaju na stanovništvo koje pripada nekoj od nacionalnih manjina«.

Jasminka Dulić