Tema

Zaboravljeni Gornji Tavankut

Na granici s Mađarskom, zapadno od Subotice, udaljeno 18 km od centra grada nalazi se naselje Gornji Tavankut. Ono se u gospodarskom, obrazovnom, kulturnom i svakom drugom smislu naslanja na susjedni veći, Donji Tavankut od kojega je udaljen 2 km. S Donjim Tavankutom nalazi se i u istoj mjesnoj zajednici – MZ Tavankut. Prema Popisu iz 2022. Gornji Tavankut ima 880 stanovnika, među kojima su najbrojniji Hrvati i Bunjevci.

Odlučujuća izgradnja crkve

Premda je prema podacima s posljednjeg Popisa spao na brojku ispod tisuću, bivši tavankutski župnik Franjo Ivanković objašnjava nam kako je Gornji Tavankut jedno od najstarijih naselja u okolici Subotice i da je nekada bio veći i značajniji od Donjeg Tavankuta.

»Kao urbano naselje nastajao je uz rijeku Krivaju, to je današnji Vermešov kraj. To je put koji ide prema granici s Mađarskom, gdje se nalaze i oba groblja u Gornjem Tavankutu i kapelica sv. Ane, stara 99 godina. U tom kraju, s druge strane Krivaje, nalaze se ostaci prve crkve u Gornjem Tavankutu, temelji su joj zakopani u pijesku, a na tom mjestu podignut je križ. Smatra se da je kraj Krivaje u 15. i 16. stoljeću bilo nekoliko crkvi. Dvije su pronađene i na Kapunji, blizu Gornjeg Tavankuta«, kaže vlč. Ivanković i ističe da je u novijoj povijesti prijelomni događaj za razvoj Gornjeg Tavankuta bila odluka gradske vlasti da se crkva gradi na teritoriju Donjeg Tavankuta.

»U prvoj polovici 20. stoljeća godinama je trajalo dopisivanje i natezanje gdje će biti crkva, da li u Mirgešu ili u Gornjem Tavankutu. Zbog toga je gradska vlast odlučila da bude na pola puta i tako nastaje naselje Donji Tavankut«, pojašnjava dugogodišnji tavankutski župnik.

Stanovništvo Gornjeg Tavankuta bilo je grupirano u nekoliko krajeva: Madaroš, Bisni kraj, Budanov kraj, Vuković kraj, Crnković kraj i Skenderov kraj. Zbog pijeska na kojemu leži naselje ljudi su odvajkada živjeli od vinogradarstva i voćarstva, što su i danas najzastupljenije grane gospodarstva. U centru naselja zastupljen je neplodan, živi pijesak poznat pod nazivom fićkeš. Samo na rubovima, uz obalu Krivaje, nešto je plodnija kombinacija crnice i pijeska.

Gornji Tavankut pripada župi Presvetog srca Isusova iz Donjeg Tavankuta, a na svojemu teritoriju ima malu kapelicu posvećenu sv. Ani. Župnik Marijan Vukov kaže kako će iduće godine biti proslava 100 godina od njezine izgradnje te je tom prigodom nedavno počela rekonstrukcija. Prošle godine je broj krštene djece bio osam, što je iznadprosječno ako se uzmu podaci za posljednjih deset godina.

Neasfaltirane ulice

Marica Križanović cijeli život živi u Gornjem Tavankutu. Kaže da su sada uvjeti za život isti, ili čak i lošiji nego prije 50-ak godina.

»Mi i dalje nemamo vodovod i kanalizaciju. Ulice nam nisu asfaltirane, a i one koje jesu su u jako lošem stanju. Nemamo ni pješačke staze. Dom kulture ne možemo koristiti koliko je propao«, kaže Križanović i dodaje da je kada je ona bila mlada barem Dom kulture bio funkcionalan.

»Prije 15-ak godina je Dom kulture, koji je već tada bio u lošem stanju, počela koristiti Zemljoradnička zadruga Tavankutski povrtar za otkup i kalibraciju krastavaca. Kratko je to trajalo i od tada je Dom kulture prazan. Koriste ga samo lovci za neka svoja okupljanja, i to podrum, jer je ostali dio jako propao«, konstatira Marica.

Kao veliki problem Križanović navodi i nedostatak vodovoda. Vodu za piće moraju kupovati, a bunari iz kojih izvlače vodu za ostale potrebe u kućanstvu i za navodnjavanje povrtlarskih kultura od kojih žive u posljednje vrijeme često presušuju.

Problem neasfaltiranih ulica veliki je u cijelom Tavankutu, i Donjem, a naročito u Gornjem. Pedesetogodišnja Križanović, koja od rođenja živi u Gornjem Tavankutu, kaže da se ne sjeća kada je u selu posljednji put neka ulica asfaltirana.

»Ulica u kojoj živim nema asfalt, a one koje ga imaju su u tako lošem stanju da bi sve trebalo ponovno presvlačiti. Ne mogu se sjetiti kada je neka ulica renovirana, jedno deset godina sigurno nije«, kaže Marica.

Pločnika za pješake u selu ima svega nekoliko metara i to oko škole, a biciklističkih staza nema, čak niti na veoma frekventnoj dionici koja povezuje Gornji i Donji Tavankut.

Škola do 4. razreda

Obrazovanje u Gornjem Tavankutu ima dugu povijest – na ovom području nalazile su se najstarije škole u Subotici i okolici. Najstarija među njima bila je škola svete Ane, dok je Zlatna škula bila najveća po broju djece. Čak 300 djece pohađalo je Zlatnu škulu koja je zbog toga radila u tri smjene. Na teritoriju Gornjeg Tavankuta postojale su i Vuković škula, Budanova škula i Skenderova škula.

Od nekadašnjih pet škola sada djeluje istureni odjel Osnovne škole Matija Gubec iz Donjeg Tavankuta. U školi u Gornjem nastava se odvija od prvog do četvrtog razreda, nakon čega učenici putuju u matičnu školu u Donji Tavankut. Unutar škole djeluje i poludnevni vrtić Predškolske ustanove Naša radost za djecu od četiri godine do predškolske dobi.

Djece školskog uzrasta ima 40-ak, dok je vrtićke 20-ak. Među njima su i djeca Anđele Mujanović, koja je također rođena u Gornjem Tavankutu i pohađala ovu školu. Kaže ona kako im ne predstavlja problem što u mjestu nema osnovnoškolsko obrazovanje do osmog razreda već samo do četvrtog, jer djeca imaju dobru autobusnu liniju do škole u Donjem Tavankutu. Ono što bi Anđela voljela da se promijeni je uvođenje u školu produženog boravka.

»Procedura je pokrenuta, navodno sad imamo dovoljan broj djece u školi da bismo imali pravo na produženi boravak, ali izgleda da neće biti ništa od toga niti ove školske godine, jer je već peti mjesec«, navodi ona ističući da je za zaposlene mame problem i što vrtić radi samo četiri sata na dan.

U sklopu škole ne postoji sportska dvorana, tako da učenici tjelesni odgoj uvijek moraju imati na dvorištu. Ono je veliko, lijepo uređeno i s igralištem za djecu, no kako kaže Mujanović, sve je to zahvaljujući roditeljima koji su se prije nekoliko godina organizirali da obnove staro i dotrajalo igralište te su tom prigodom i dodali nekoliko novih sprava.

U Gornjem Tavankutu nema kulturno-umjetničkog društva niti nekog drugog udruženja građana. Ipak, Anđela kaže da selu fali zatvoreni javni prostor i mjesto okupljanja mještana, naročito mladih. Pojašnjava da se selo u svemu, pa i u društvenom životu, oslanja na susjedni Donji Tavankut.

Mujanović također ističe problem neasfaltiranih i neodržavanih ulica. Kao primjer navodi činjenicu da do groblja vodi neasfaltirana ulica koja je izrazito problematična kada se dogodi da ima sprovoda tijekom kišnih dana. Kaže i kako na putu do škole, na najvećem križanju u selu, ima velika rupa i da ju nitko ne popravlja duže vrijeme, a da su u međuvremenu nekoliko puta krpljene rupe u Donjem Tavankutu.

»Nas doživljavaju kao da smo posljednja rupa na svirali. Kad se i pronađe neki novac za Tavankut, sve ide u Donji, a nama jako rijetko, često nikad, nešto (ne)dotekne.«

Smatra ona da je problem Gornjeg Tavankuta što nije posebna Mjesna zajednica. Gledajući primjer Mirgeša, koji se odvojio od MZ Tavankut, zaključuje da bi tada bar nešto novca stiglo i do Gornjeg Tavankuta.

»Svojevremeno su Gornji i Donji Tavankut i Mirgeš bili jedna mjesna zajednica. Otkako se Mirgeš odvojio vidim da napreduju, bar im je većina ulica asfaltirana, a ne kao nama. Svjesna sam da se za Tavankut iz gradskog proračuna malo novaca opredjeljuje, a i ono malo što se dobije ode u centar sela (Donjeg), a mi smo zaboravljeni«, navodi Mujanović.

J. D. B.