Intervju

Uključenost hrvatskih udruga u prekograničnu suradnju ovisi od političke volje

U programu europske teritorijalne suradnje IPA II koji su partneri iz Hrvatske i Srbije realizirali u programskom razdoblju od 2014. do 2020. godine susjedi su se branili od poplava, obnavljali infrastrukturu, ekosustave, jačali poljoprivredu, turizam, zdravstvo i kulturu. Programom prekogranične suradnje iz IPA II bila su obuhvaćena 42 projekta, od Šapca do Subotice.

Novo programsko razdoblje je od 2021. do 2027. godine. Određena su sredstva i definirani prioriteti i specifični ciljevi. U Programu prekogranične suradnje Hrvatska – Srbija u ovom programskom razdoblju bit će izdvojeno 45 milijuna eura, od čega je 38 milijuna iz EU, a oko sedam milijuna eura je nacionalno predfinanciranje. Prvi javni poziv, čiji je proračun 17,4 milijuna eura, je objavljen. Prihvatljiva područja prekogranične suradnje su sjeverna, zapadna i južna Bačka, te Srijem i Mačva u Vojvodini i Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska i Brodsko-posavska županija. Dana su četiri prioriteta, a u okviru njih pet strateških ciljeva. Strateški ciljevi su razvijanje istraživačkih i inovativnih kapaciteta i usvajanje naprednih tehnologija; promoviranje obnovljivih izvora energije; promoviranje prilagođavanju klimatskim promjenama; osiguranje jednake zdravstvene skrbi, te jačanje uloge kulture i održivog turizma u gospodarskom razvoju, socijalnoj inkluziji i društvenim inovacijama.

U tijeku su i »info dani« koji zainteresiranima trebaju približiti uvjete natječaja, prioritete i ciljeve. Kako je najavljeno, »info dani« bit će održani u Novom Sadu, Subotici, Osijeku i Slavonskom Brodu.

O prekograničnoj suradnji, održivim projektima, mogućnostima hrvatske nacionalne manjine da sudjeluju na ovim natječajima i prioritetima razgovarali smo sa Srđanom Vezmarom, savjetnikom za razvoj i fondove EU predsjednika DSHV-a i nekadašnjim direktorom Razvojne agencije Bačka.

Što su Programi europske teritorijalne suradnje i koliko dugo Srbija koristi novac iz tih fondova?

Program teritorijalne suradnje ili Interreg program jeste financijska potpora suradnji pograničnih područja na rješavanju pitanja od zajedničkog interesa, kao što su zaštita okoliša, upravljanje otpadom, kultura, gospodarska suradnja, promet… Ovakav način financijske potpore Europske unije postoji od 1990. godine, ali su tada sredstva Europskog fonda za regionalni razvoj bila namijenjena samo državama članicama Europske unije. Od 2004. godine u program Interreg se uključuju i države koje nisu članice EU. U razdobulju od 2004. do 2006. godine na raspolaganju su bili fondovi kroz program KARDS, od 2007. do 2013. godine IPA (Instrument za predpristupnu pomoć), od 2014. do 2020. IPA 2 i u posljednjem proračunskom razdoblju od 2021. do 2027. godine IPA 3. Postoje tri grupacije programa. To su prekogranična suradnja, transnacionalna i međuregionalna suradnja.

Kako se provode programi koji se financiraju iz Programa europske teritorijalne suradnje?

Programi se provode raspisivanjem javnih natječaja za podnošenje projektnih prijedloga ili definiranjem strateških projekata u okviru programskih dokumenata. Sredstva su namijenjena razvijanju potencijala koji postoje u različitim područjima kao što su turizam, socijalna inkluzija, zaštita okoliša… Projekti moraju imati svoju održivost i moraju osigurati međuinstitucionalno partnerstvo na dulji rok. Projekte mogu podnostiti neprofitne institucije kao što su ministarstva, pokrajinska tijela, lokalne samouprave, javna poduzeća, sveučilišta, škole, bolnice, organizacije civilnog društva koje su registrirane na teritoriju koji je obuhvaćen programom. Svi vodeći partneri u projektu moraju imati barem jednog projektnog partnera u susjednoj državi.

Koliko je u Srbiju kroz ove projekte stiglo sredstava?

Kroz program KARDS i IPA i IPA II ugovoreno je više od 400 milijuna eura. Ukupno je bilo prijavljeno 9.000 projekata, od čega je ugovoreno 1.600, a sudjelovalo je više od 1.000 organizacija. Kroz realizaciju ovih projekata stvorena su nova prekogranična partnerstva i mreže, uspostavljen je održivi proces razmjene znanja i iskustava između dvije države, te podignuti kapaciteti javnog sektora za upravljanje projektima.

Srbija može realizirati programe s Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom, Hrvatskom, BiH, Crnom Gorom, Sjevernom Makedonijom, zatim IPA Jadransko-jonski program, Program za dunavsku regiju i program URBAKT. Da se ipak fokusiramo na Vojvodinu. Koliko će u novom proračunskom razdoblju od 2021. do 2027. godine moći biti realizirano programa prekogranične suradnje na prostoru Vojvodine?

Najveći je Program s Rumunjskom, i to je 87,7 milijuna eura, drugi je program s Mađarskom 74,7 milijuna eura i Program s Hrvatskom od 45 milijuna. Postoji još i zanimljiv Program s BiH od 16,2 milijuna eura i tu kao pogranično područje može sudjelovati Srijem. Ova sredstva odnose se na sedmogodišnje programsko razdoblje i u tih sedam godina Vojvodina ima oko 223 milijuna eura na raspolaganju. Tih 223 milijuna eura je ukupan iznos s nacionalnim financiranjem, jer uz europska sredstva 15 posto čini nacionalno sufinanciranje. Programsko razdoblje je do 2027. godine, ali se ta sredstva mogu trošiti i kasnije.

Gdje je tu suradnja između Hrvatske i Srbije? Koliko je do sada bilo projekata, koliko je u njih uloženo?

Ne može se reći da je u prethodnom razdoblju bilo značajnih sredstava u Programu Hrvatska-Srbija, ali više sredstva za realizaciju imat ćemo u ovom novom Programu. Mada, bilo je dobrih projekata, a najviše ih je bilo s područja Bačke. I logično, jer su u značajnom broju projekata sudjelovali fakulteti Sveučilišta u Novom Sadu, pokrajinska tajništva... Ali prethodni Program bio je neka vrsta prilagodbe na nešto što nas tek čeka. Kao što sam rekao, do sada su najznačajniji bili projekti koji su dolazili sa Sveučilišta u Novom Sadu, dok recimo udruge nisu bile u značajnijoj mjeri zastupljene kao nositelji projekata. Tu je problem što ovi projekti, osim sufinanciranja, zahtijevaju i predfinanciranje. Dobro je što je u novom programu s Hrvatskom definirano, a što može biti ohrabrenje za sve, da će oni koji potpišu ugovor dobiti 25 posto sredstava unaprijed. Vidjelo se da je u prethodnom programu predfinanciranje bio problem i upravo zbog toga dio sredstava je sada odvojen kako bi projekt mogao krenuti. Ono što se kod nas nije dovoljno znalo jeste i mogućnost da se iz Pokrajine dobiju sredstva za predfinanciranje projekata koji se financiraju iz fondova Europske unije. U 2023. godini na raspolaganju je 200 milijuna dinara. Natječaj za prijave otvoren je do 19. rujna.

Gdje su u ovim programima nacionalne manjine? Ako je program Hrvatska – Srbija, onda se nekako očekuje da tu bude uključena hrvatska manjina iz Srbije i srpska manjina iz Hrvatske. Ali, dosadašnji projekti nisu uključivali nacionalne manjine.

Bitno je reći da ovi Programi nužno ne podrazumijevaju sudjelovanje udruga nacionalnih zajednica. Ne postoje ni neki podaci koji bi pokazali koliko su programi prekogranične suradnje utjecali na nacionalne manjine. Moglo bi se reći toliko koliko su poboljšali život svih ljudi na tom prostoru. Kada govorimo o hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Vojvodini/Srbiji činjenica je da se nekako izbjegavalo da se kao partneri u projektima uključe udruge ili da dio Programa bude neka manifestacija ili turistička ponuda. Mogu li se nositelji projekata, tako da kažem, prisiliti da pri izboru partnera povedu računa o tome? Recimo, ukoliko neki projekt ima za cilj poboljšanje turističke ponude uz obalu Dunava da se tu uključe udruge, etno kuće iz šokačkog Podunavlja. To ovisi jedino od političke volje onih koji vode lokalne samouprave, ali na žalost ne postoji nijedan mehanizam koji će predstavnike lokalne samouprave potaknuti da se okrenu k udrugama manjinskih zajednica. Ali imamo brojne druge europske programe u Srbiji koji se financiraju iz nacionalne IPA-e kroz koje se mogu financirati i programi nacionalnih zajednica. Kroz takav program rekonstruirana je katolička crkva Srce Isusovo u Senti i franjevački samostan u Baču.

Ako je već tako, a u slučaju hrvatske manjine jeste, što bi onda bio savjet, kako »ući« u projekte prekogranične suradnje?

Manjinske zajednice moraju se samoorganizirati kroz formiranje svojih razvojnih institucija i tako stvoriti preduvjete da se mogu ravnomjerno natjecati sa svima ostalima na programima prekogranične suradnje i da se kvalitetom projekata bore za sredstva. Ne postoji nikakva pozitivna diskriminacija u odnosu na manjinske zajednice kod ovih programa prekogranične suradnje.

Što bi onda bilo dobro rješenje? Spomenuli ste razvojnu instituciju.

Dva su ključna pravca kako bi se manjinske zajednice u Srbiji trebale organizirati. Prvo, svaka nacionalna manjina treba imati strategiju svog razvoja. To je jedan dokument koji će im definirati ključne pravce u kojima za sedam godina ide zajednica. Zašto sedam godina? Sedam godina se podudara s programskih proračunom Europske unije. Prvo znači moramo definirati što su nam ključni ciljevi do 2027. godine i onda te prioritete pokušati razvijati kroz dostupne programe. Nisu to samo prekogranični programi već se mnogo veća sredstva mogu iskoristiti kroz nacionalnu IPA-u. Ministru za ljudska i manjinska prava Tomislavu Žigmanovu predložio sam da pokuša u dijalogu s drugim ministrima kreirati jedan program za manjinske zajednice upravo za nacionalnu IPA-u.

Što je nacionalna IPA? To je isto novac iz fondova Europske unije?

Jeste, to je novac EU. Postoji 200 milijuna eura, imamo Ministarstvo za europske integracije i Delegaciju EU. Jedan program je Interrreg, a drugi je nacionalna IPA. Nacionalna IPA se programira u dogovoru Ministarstva za europske integracije s ostalim ministarstvima. Tu postoje brojni nacionalni programi, odnosno programi koji se u dogovoru s Delegacijom EU realiziraju u Srbiji kroz nacionalnu IPA-u. Ponovit ću: to je godišnje 200 milijuna eura.

Koji bi se projekti mogli financirati kroz nacionalnu IPA-u?

To, recimo, može biti očuvanje kulturnog naslijeđa koje se može kombinirati s turizmom. Znači, neki program koji može potaknuti gospodarski razvoj područja gdje živi ta zajednica. Na primjer, to može biti Spomen dom bana Jelačića, koji bi mogao kreirati jedan turistički projekt, koji bi imao značaj ne samo za lokalnu sredinu već i cijeli Novi Sad. Ne može takav projekt prijaviti jedna udruga, ali može u suradnji s nacionalnim vijećem. Ili može više nacionalnih vijeće definirati zajednički interes i kreirati jedan operativni program koji bi se ticao manjinskih zajednica i njihovog gospodarskog osnaživanja. Potroši se tih 200 milijuna svake godine, ali bi bilo dobro i da se iskoriste za razvoj zajednica nacionalnih manjina.

Tu se sada možemo vratiti na priču o razvojnoj agenciji ili instituciji kako ste rekli. To nijedna nacionalna manjina nema. Je li problem nedostatak ljudi sposobnih da pripreme ipak zahtjevne projekte kakvi su projekti koji se financiraju iz fondova EU?

Mislim da bi razvojna institucija jako ubrzala stvari, jer bi imala instrument kojim bi mogla utjecati na položaj zajednice, a koristeći sredstva Europske unije. Nije pitanje trebaju li razvojne institucije, već je pitanje koliko brzo i na koji način se mogu ustrojiti. To bi mogao biti dobar model za sve nacionalne zajednice u Srbiji kako da poprave svoj položaj. Ne mora to biti razvojna agencija zbog zakona koji je specifičan i koji zahtijeva da budu akreditirane. Neka to budu razvojne institucije.

Budući da je javni poziv za Program prekogranične suradnje Hrvatska – Srbija objavljen, što bi sada, dok ne postoji razvojna institucija bio Vaš savjet, preporuka? Sudjelovati ili ne?

Apsolutno da. Ali odabrati jedan ili dva strateška projekta, ako je moguće da nositelj bude Hrvatsko nacionalno vijeće ili eventualno još neka institucija koja ima financijske mogućnosti iznijeti takav projekt. Treba se fokusirati na jedan strateški projekt na kome bi se radilo naredne dvije godine.

Kažete strateški projekt. Sagledavajući kapacitete i potrebe hrvatske manjine u Vojvodini koji bi to mogao biti strateški projekt?

Lokalni gospodarski razvoj mogao bi potaknuti turizam, kulturna suradnja, očuvanje kulturne baštine. Bitno je da ti svi projekti budu održivi. Znači, da projekt stvara neku novu vrijednost koja doprinosi zajednici. To je svakako potpora nekim malim obrtnicima, poduzetnicima, stavljanje kulturne baštine u funkciju turizma i naravno očuvanje jezika, obrazovanje. Ako bih mogao birati, to bi bio projekt putem koga bi osigurali sredstva za jednu razvojnu instituciju. Ne mislim na ured, stolove, računala već na pronalaženje kvalitetnih ljudi koji će biti nositelji te institucije. Ako budu dobri i kvalitetni ljudi, mogu biti motor koji će pokrenuti zajednicu. Važno je to jer nam narednih godina, kako se Srbija bude približavala Europskoj uniji, dolaze kohezijski i strukturni fondovi. To je nešto što moramo učiti, a možemo učiti od zemalja koje su ušle u Europsku uniju. U našem slučaju suradnja mora biti usmjerena na Hrvatsku, kako bismo stekli nova znanja i vještine u području kohezijske politike i strukturnih fondova.

To bi onda moglo povezati nekoliko udruga iz Vojvodine sa sličnim udrugama u Hrvatskoj, ili bi ih mogla povezati neka zajednička manifestacija?

Točno tako. Bilo bi dobro da se udruge povežu, da ne rade pojedinačno, da ne vide jedna drugu kao konkurenciju već kao partnere.

Je li osigurati održivost projekta najteže?

Tu uvijek treba projekt sagledavati s ekonomske točke. Recimo, osigurate sredstva za rekonstrukciju objekta koji ima kulturni i povijesni značaj. Ali taj objekt treba staviti u funkciju turističke ponude, da turisti plaćaju ulaznice, da se tu događaju neki kulturni sadržaji, da tu prostor imaju neki stari obrti gdje posjetitelji mogu potrošiti svoj novac koji doprinosi socio-ekonomskom razvoju zajednice.

Dok se zajednica ne osnaži za velike projekte prekogranične suradnje država Hrvatska pomaže na taj način što je prošle i ove godine objavila Program prekogranične suradnje Hrvatska – Srbija financiran iz proračuna Hrvatske. Koliko su ovi programi značajni u smislu ojavačavanja udruga, institucije manjinske zajednice u smislu jačanja kapaciteta, pronalaženja partnera s druge strane granice?

Sama činjenica da su nakon prve godine za ovaj drugi natječaj sredstva s 400.000 eura povećana na 530.000 dokaz je da su projekti iz prvog natječaja uspješno realizirani, pa su inicijatori tog Programa procijenili da postoji opdavdanost da se ta sredstva ove godine uvećaju i da postoji realna potreba da se dodatno pomognu programi suradnje partnera s jedne i druge strane granice. Projekti u prvom natječaju bili su odlični, vjerujem da će i ovi projekti u drugom natječaju biti još i bolji i da će pomoći gospodarski razvoj hrvatske manjine u Vojvodini.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević

Podijeli

Tweet