Širom Vojvodine

»Kombajn bez majstora je bio samo hrpa željeza«

Kao pravi mehaničar, Josip Vuković iz Đurđina volio je i voli sve što ima motor. Vozio je on, rastavljao i sastavljao cijeli radni vijek; od auta, traktora, kombajna sve do vršalice.

Tijekom razgovora s njim, nekoliko puta čuli smo rečenicu: »Kupio sam jeftino i neispravno«, da bi u nastavku rekao: »Napravio sam«.

Iako se zbog godina više ne bavi mehaničarskim poslom, s velikim žarom pričao nam je o modelima vozila koje je popravljao, potkrepljujući sve fotografijama. Najviše smo se zadržali na kombajnima, i to Zmajevom 780 – džakošu. Vjerojatno jer je to vozilo koje je Vuković prvo naučio rastaviti i sastaviti s obzirom na to da je tijekom izučavanja mehaničarskog zanata u đurđinskoj Zemljoradničkoj zadruzi Nova brazda krajem 60-ih taj model kombajna bio aktualan.

Tri vagona dnevno

Iako se nakon završetka školovanja odmah zaposlio u Brazdi kao majstor za kombajne, Vuković je godinu dana nakon povratka iz vojske 1971. kupio upola s prijateljem Markom Dulićem svoga džakoša. Bio je to Zmajev prvi model, a prema riječima bać Jose, bila je to i prava revolucija, jer se prije njega vrlo vršalicom.

Kupili su ga u Senti od uprave – jeftinog i neispravnog.

»Kad smo kupovali, bilo je dva na prodaju. Jedan upališ sve radi super, drugi plavi dim puši, ali je dobrim jeftiniji. Kažem ja Marku da ćemo popraviti, nije bio motor kvaran, samo ga je trebalo srediti. Dva klipa su bacala dim, a ostala četiri su dobro radila. Otišli smo u Sentu motociklom, a vraćali smo se našim kombajnom. Vozili smo ga do Đurđina cijeli dan, išao je 6-7 km na sat«, prisjeća se Vuković.

Za žetvu su ga pripremali mjesec i pol dana. Navodi kako je bilo potrebno sve dijelove rastaviti, zamijeniti, provjeriti… Tako su ga dobro, kaže majstor Vuković, »pritresli«, da je narednih 4-5 godina radio bez i jednog kvara.

Dijelove za njega i džakove kupovali su u Novom Sadu, jer bliže nigdje nije bilo.

Prema riječima našeg majstora bać Jose, iz ovoga kombajna izvukli su maksimum. Navrli su s njime godišnje 50 vagona žita, što znači da su dnevno radili i do tri vagona.

»Ujutru je kombajn ulazio u njivu u devet sati. Manjivali smo se posla oko deset-jedanaest uvečer, a ako vjetar puše znali smo raditi i do tri ujutru, jer onda nije rasla vlaga. Na samom početku vršidbe duplirali smo plan rada«, priča nam Vuković i objašnjava kako su to uspjeli jer je na kombajnu radilo pet ljudi u dvije smjene.

»Bilo je tri kombajnera: Marko i ja te Antun Vidaković. Pogodili smo i dva džakoša: Josu Balaževića i Josu Klompu (Klompa je nadimak). Sve vrijeme vršidbe ja sam radio i kao majstor na održavanju istih takvih kombajna u Brazdi gdje sam bio redovno zaposlen te sam naš kombajn vozio nakon posla do uveče dokle god se moglo vrći«, kaže Vuković.

Kako se on sjeća, vršidba je tad trajala duže od mjesec dana.

»Počeli smo na Petrov (kraj lipnja), radili cijeli srpanj, sve do 5. kolovoza. Stajali smo samo kad je bila kiša. Sad je cijeli Đurđin gotov za tjedan dana«, konstatira bać Joso.

U to vrijeme u selu je bilo privatnih šest kombajna, dok je zadruga Nova brazda imala 18. Pojašnjava i da su često ljudi kupovali zajedno kombajn, jer je bila skupa investicija.

Kako ga je onda majstor s nekoliko godina radnog staža uspio kupiti, upitali smo ga.

»Marku sam održavao kombajn koji je imao s još dvojicom, jer je kombajn bez majstora tada bila samo hrpa željeza. Budući da nije bio zadovoljan suradnjom s njima, prodao je svoj dio i ponudio meni da kupimo drugi kombajn, nas dvojica sami. Nisam imao novaca, a nije ni on. Posudili smo i sve vratili nakon prve godine rada! Uspjeli smo jer smo poslije vršidbe kupili i heder za suncokret, jeftin i neispravan te smo vrli 17 jutara i toga. Vratili smo sve novce, a čak je i nama malo ostalo«, zadovoljno se prisjeća bać Joso.

Prve dvije godine vršidbe radili su za ris, objašnjava Vuković da je u to vrijeme posao tako funkcionirao.

»Od ovršene robe uzimali smo 16 posto i sami prodavali. To nam je bila zarada. U jedan džak stalo je 60 kg žita, a kada je kombajn ispustio tri džaka na manilu (vrsta uzice) bismo pravili čvor. Tako smo na kraju dana znali koliko smo kilograma ovrli i koliko smo zaradili. Tad smo sve računali u glavi, bez kalkulatora i mobitela«, ističe Vuković.

O vršidbi i pripremanju kombajna sugovornik nam je pričao puno toga. Interesantno nam je bilo kako su se snalazili i kada je boja kombajna u pitanju. Naime, prije nego li strojevi iziđu na njivu, dolazila je komisija da ih pregleda i da dozvolu. S obzirom na to da je njihov kombajn gubio crvenu boju, dosjetili su se kako da to prikriju.

»Komisija je dolazila u ponedjeljak, a mi da bismo ga još malo dotjerali za njih kažemo Markovim sinovima da natope naftom krpe i prebrišu ga cijeloga u subotu. Tako je bio malo crveniji. Nakon tog mi je Marko dao svog pezejca da ih nosim na Palić da se okupaju«, smije se Vuković.

Generalka motora na opelu

Džakoš ih je služio devet godina nakon čega su kupili ponovno zmaja 780, ali bunkeraša. Surađivali su preko njega još nekoliko godina da bi Marko kupio zmaj univerzal samostalno, a naš sugovornik bać Joso zmaja 125 s Perom Ivandekićem. Nakon njega, samostalno je kupio svoj posljednji kombajn, zmaja 133. Kaže da ga je teška srca prodao prije samo nekoliko godina kada je shvatio da je došlo vrijeme većih, modernijih kombajna, a on je, jer nema puno svoje zemlje, kombajn imao radi usluga drugima.

»Za ove nove kombajne se ne zanimam jer sam nemoćan, ostario sam. Imam 77 godina i što ja sad mogu. Pogledam ih…«, kaže Vuković.

Tijekom bogatih godina mehaničarskog radnog staža upuštao se Vuković u svakakve popravke. Prvu generalku motora kaže da je radio na svojemu autu opelu rekordu 1971. godište s 1.700 kubika kojega je i kupio s neispravnim motorom. Rado se sjeća, kaže, i svojega prvoga auta, opela olimpia kadeta od 1.000 kubika, kojega je također kupio neregistriranog i neispravnog, a uspio ga je srediti tako da ide njime na more.

Sudjelovao je majstor Vuković i u kupovini i održavanju vršalice i traktora koji se i danas koriste na Takmičenju risara.

»Na inicijativu Bunjevačkog kola Marko i ja pronašli smo staru nekadašnju mađarsku vršalicu i njemački traktor ofer s kandžama ili ‘sikirama’, kako smo ih zvali u Bačkoj Topoli. Bili su u jako lošem stanju, nisu se uopće mogli voziti. Donijeli smo ih u Đurđin u Markovo dvorište gdje su bili parkirani godinama. Ondje smo ih za svako Takmičenje risara pripremali. Pet majstora je bilo uključeno u to, svi Đurđinčani: glavni su bili mehaničari Antun Zelić i Lacika Poljaković, stolariju je radio Joso Pejić, a Marko i ja smo bili pomoćni majstori jer nismo imali toliko iskustva u radu s vršalicom«, kaže Vuković.

J. D. B.