Širom Vojvodine

Na dva hektara tisuću sadnica

Naselje Tavankut jedno je od izrazito povrtlarsko-voćarskih sela u okolici Subotice. Iako pjeskovito, zemljište iziskuje navodnjavanje i prihranu. U Tavankutu se proizvodnjom višanja uspješno bavi i Željko Stantić, s kojim smo razgovarali upravo prije početka berbe ovoga voća, koje se prilagođava skoro svim tipovima zemljišta.

Posao na obiteljskom gospodarstvu

Na obiteljskom gospodarstvu Stantića u Tavankutu gdje su nekada živjeli Željkovi roditelji Marica i Stipan i brat Marinko Željko je ostao sam.

»O organiziranju prodaje s ovog voćnjaka brinu se uz moju pomoć nećaka Martina, brat Marinko i njegova supruga Vesna. Moje je da odradim proizvodnju, a oni mi pomažu u prodaji. Dok su roditelji bili živi, obrađivali smo zemlju, držali smo krave, mama je nosila sir na tržnicu. Krave sam kasnije prodao, pa sam se počeo baviti uzgojem teladi. To je bilo za jedno vrijeme, nakon čega sam zasadio voćke i odlučio se za proizvodnju višanja. Godine 2011. zasadio sam višnje sorte erdi, koja je veoma rodna, a odlična je i za jelo i preradu. Plodovi su krupni i slatkastog okusa, a peteljka se lako odvaja od ploda. To je visokokvalitetna sorta, dobro je što nije mnogo osjetljiva na bolesti i štetnike. Vrijeme zrenja višanja je u drugoj polovici lipnja, tako da berba slijedi, a traje oko petnaest dana«, kaže Željko Stantić.

Do postizanja punog roda trebale su proći tri-četiri godine. Uz to, u prvo vijeme, dok rastu, sadnice se moraju više održavati.

»Na oko dva hektara imam malo više od tisuću voćaka. Voćnjak se mora održavati, ali najviše vremena zahtijeva rezidba. To je najduži dio posla. Zimsku rezidbu počinjem polovicom studenoga, kada opadne lišće, i traje do travnja. I sada kada se plod obere također se radi rezidba. Što se tiče vremenskih uvjeta, ove godine je bilo mraza, a kad je procvjetalo bilo je hladno i padala je kiša i pčele nisu oprašivale, što je sve smanjilo urod. A taman kad je bio cvat voćki kiša je padala i duvao je jak vjetar što ometa pčele, U najboljim godinama jedna voćka ove sorte donese dvadeset kilograma plodova. Dakle, ako nema čestih mrazeva i pčele odrade svoj posao, a to je važno zbog oprašivanja«, kaže Stantić.

Ova godina i nije bila najbolja za voćare, pa se ne očekuje vrhunski urod. Prvo je bio mraz, zatim je u vijeme cvjetanja bilo hladno i kišovito te pčele nisu u potpunosti mogle oprašiti voće, što je sve smanjilo urod. A ova proizvodnja ovisi od prirodnih uvjeta, odnosno kvalitete zemljišta.

»Ovo je po rodu jedna od najranijih višnji i berba upravo počinje. Prirodni preduvjeti su najvažniji za uzgoj višanja, odnosno kvalitetno zemljište. Ovdje je pjeskovito zemljište, što iziskuje zalijevanje i prehranu voćaka«, kaže Stantić.

Prodaja na veliko i malo

Urod višanja Stantić prodaje na veliko malo otkupljivačima, ali i pojedinačnim kupcima.

»U Tavankutu ima dvije-tri hladnjače koje otkupljuju i višnje, ali to nije sigurno, jer jedne godine višnje su potrebne, a već naredne nisu. Uvjeti se mijenjaju, a za isplatu se čeka. Zato sada prodajemo i na malo, što se kaže na kuće, po desetak kilograma«, kaže Stantić.

Iako će berba početi ovih dana, Stantić ne zna kolika će biti otkupna cijena. Obično otkupljivači dođu u samoj berbi i kažu cijenu.

»Hladnjačari diktiraju cijene. Prošle godine prodavao sam urod za 150 dinara za kilogram. Prije nekoliko godina cijena je bila 195 dinara po kilogramu, pa je onda pala na 130 dinara, pa zatim otišla na 170. Tako je to nekoliko godina unazad«, kaže Stantić.

I pored neizvjesnog otkupa i neizvjesne cijene, Željko je planirao proširiti voćnjak. Posadio je nove sadnice, ali nije uspjelo zbog suše.

»Imam dva bunara bušenih na 12 metara dubine i voćnjak zalivam po sitemu kap po kap. Nisu mi ta dva bunara dovoljna i trebalo bi izbušiti još jedan«, kaže Stantić.

Ovaj tavankutski proizvođač kaže da se voćke višanja moraju špricati zaštitinim sredstvima zbog bubica, crva, raznih štetnika. Povećava to cijenu proizvodnje, ali je od tih zaštitinih sredstava još skuplja umjetna prihrana voćaka koja se stavlja pod stablo ili na listove.

»U Tavnkutu ima desetak proizvođača koji se bave proizvodnjom višanja. Uz višnje imam i nešto jabuka i šljiva. Za voćnjak imam mehanizaciju, traktor, kosačicu za travu i korov, tanjiraču, a poticaja ima za obradu zemlje po hektaru i za nove zasade. Prije tjedan dana sam po hektaru dobio subvenciju od 9.000 dinara. Znači, to je pomoć. A ovdje, godi mi život, u zelenilu, miru i tišni. Od ove zarade s višnjama postigne se jednogodišnja prosječna zarada u ovoj državi. Ovo što sam radio s uzgojem višanja, radio sam bez dugova, nemam kredita«, kaže na kraju razgovora Željko Stantić.

Zvonko Sarić