Širom Vojvodine

Prvi koraci današnjeg stoljeća

Stoljeće prisutnosti sestara Družbe Kreći milosrđa TSR sv. Franje i više je nego li dovoljan povod za vratiti se u povijest i vidjeti kada su i kako sestre došle u Suboticu. Iako su kasnije svoje kuće imali po cijeloj Vojvodini, pa i šire, danas su još jedino prisutne u Subotici, i to u subotičkoj župi sv. Roka. Sve druge kuće su zatvorene.

Utemeljiteljica ove Družbe, blažena Marija Propetog Isusa Petković, još prije stotinu godina, vođena providnošću Božjom, dovela je sestre u Suboticu te je radi potrebe sirotišta u Blatu obilazila subotičke salaše i tako stvorila neraskidive veze s ovdašnjim svijetom. No, krenimo redom.

Prve sestre u Subotici

U zapisima Družbe stoji kako je prigodom prikupljanja milostinje po Vojvodini, bl. Marija Petković bila u Ministarstvu u Beogradu kako bi molila pomoć za sirotište. Vlasti, uvidjevši kako se zauzima za sirotu djecu, zamolile su je da pošalje svojih šest sestara za dječji dom Kolevka, u Subotici, koji je pripadao župi Krista radnika. U domu je bilo oko 100 sirote djece, koja su bila vrlo zapuštena i zanemarena. Polovica djece bila su katoličke vjere, a ostala djeca pravoslavne i druge vjeroispovijesti. Majka glavarica je izrazila žalost zbog te dječice i rekla je kako bi onda odmah dala svoje sestre, ali da ih još nema u dovoljnom broju, jer je Družba tek osnovana. Zato neka se strpe još godinu dana. No, kako stoji u zapisima, nije prošlo niti pola godine, a Ministarstvo je upravilo molbu za poglavarstvo Družbe preko preuzvišenog dijecezanskog biskupa Marčelića da sestre preuzmu brigu za sirotu djecu. Majka je bila u neprilici, uza molitve, stavila je sve u ruke Božje, a crkvene vlasti su joj savjetovale da se odazove ovome pozivu.

U kronici Družbe stoji zanimljiv opis dolaska prvih sestara u Suboticu: »Jednog srpanjskog jutra 1923. godine otisnula se prva mala četa od matične obale prema prvoj postaji Družbe, ravno na granice naše zemlje. Naš je put bio: Prigradica – Metković – Sarajevo – Bosanski Brod – Vinkovci – Subotica. Osim časne Majke i Serafine, drugima je bio prvi puta: ploviti parobrodom, voziti se vlakom, vidjeti električno svjetlo, a tramvaj? Čudo! Na toj vožnji bilo je suza, smijeha i straha. Suza – rastanak s Maticom, smijeha da nas ne nosi ni mazga ni tovar nego 'neka makina', a strah – je kroz Ivan planinu izvlačio smrtne uzdahe i savršeno pokajanje slušajući kako kotači vlaka zagrijavaju jedan po jedan osigurač da se ne otkotrljamo u doboke doline gdje bi lako nastao gulaš od života. Evo nas na kolodvoru u Subotici. Dočekao nas je s tri kočije g. upravitelj Nenad Rajić. Laskavo pozdravio, odredio kočiju za prtljagu, a dvije za vožnju i odpirili krupni konji s neobičnim teretom na Daničićev put, koji vodi prema Dječjem domu 'Kolevka' i prema Paliću. Jutarnje srpanjsko sunce prosulo je svoje svjetlo po divnom drveću i voću koje se susrelo s nama po prvi puta i nudilo nam svoje plodove da bi razvedrilo naše umorne oči u kojima sjedi bojažljivost pred dužnošću kojoj idemo u susret. Za kojih 10-15 časa evo nas pred 'Kolevkom' koja se namjestila nad zelenim parkom sa ceste ograđenim zidom, te malim željeznim vratima s par stepenica koje vode na glavna vrata lijepe jednokatnice s visokim prizemljem. Putnice je pričekala gospođa upravnikova, gospodin ekonom sa svojom gospođom i uveli su sestre u gostinsku sobu gdje su doručkovale i nakon kraćeg razgovora upoznao ih je g. upravnik s kućom i njezinim zadacima. Dječje sobe razdijeljene po dobi djece od 1 do 4 godine. 'A' odjel je imao malu dojenčad od prvih dana do 1 godine. 'B' odjel djecu zvanu 'puzavci' od 1 do 3 godine. 'Baraka' je imala one od 3-4 do 5 godina. Ta je bila na dvorištu kao i 'paviljon' za bolesnu djecu. Kuća je bila puna stanovnika, malih i odraslih:

upravnik sa ženom i djecom – 6

vratar sa ženom i djecom – 4

ekonom sa ženom – 2

vrtlar sa ženom – 2

žena dojilja – 24

djece svih skupina – 92

sestara nadošlih – 6

ukupno 136 duša«.

Tako su sestre imale od prvih dana pune ruke posla. Isprepleteni osjećaji radosti i neizvjesnosti, straha i hrabrosti, odvažnosti i bojažljivosti pratili su ih, ali kao što je njihova utemeljiteljica rekla: »Svetost jedne osobe očituje se u njezinu odnosu prema djeci, koliko ih ljubi i cijeni« (Pouka 12. 8. 1944.).

Prve sestre koje su došle u Suboticu, 4. srpnja 1923. godine (oko 11 sati navečer) bile su: s. M. Serafina Franulović, s. M. Tereza Kaštropil, s. M. Frančeska Cetinić, s. M. Veronika Bačić, s. M. Eufemija Radovčić i aspirantica Frana Telenta kasnije u redu nazvana s. M. Augustina.

Put do salaša

Sestre su se žrtvovale i radile dan i noć u njegovanju i odgajanju zapuštene, sirote dječice i dojenčadi. Imale su svoj stan, odijeljen od dječjeg doma, s kućnom kapelom i Svetootajstvom. Tu su redovito obavljale svoje redovničke pobožne vježbe, a koji puta sedmično su imale i svetu misu. Inače su išle u župnu crkvu svakoga dana na misu.

U zapisima Družbe stoji kako je majci glavarici teško bilo ostaviti Maticu i sestre u Blatu u času gradnje samostana, koji je već bio pokriven, a ipak je trebalo još dosta toga raditi oko unutarnjeg uređenja. Ali, znala je ona da je dužnost zove i da mora otpratiti sestre, te sve dogovoriti i urediti za sestre glede službe u domu. Ujedno vodila ju je i misao da tom prigodom ode u sakupljaje milostinje, da se i te godine lakše prehrane sesrete i sirota djeca u Blatu.

Čuvši da po subotičkim salašima ima dosta žita, željela je krenuti u sakupljanje milostinje, ali nije znala što su to salaši i gdje se nalaze. Nastalo je novo pitanje: tko će joj dati kola za sakupljanje milostinje. Prema savjetu majka glavarica pođe u upravu grada i zamoli da joj daju kola s kočijašem za 20 dana. Uprava je obećala dati kočiju i kočijaša i to prvo na deset dana, a kasnije su to produljivali i svaka četiri dana mijenjali konje i kočijaša da se odmore.

Majka se susrela s još jednim problemom, trebala joj je pratnja, a sestre iz doma nije mogla uzeti jer su imale pune ruke posla. Po nadahnuću Božjem, kako stoji u spisima, saznala je za skupštinu dobrotvornog društva sestara gdje se, iako nepoznata, uputila u ime Božje. Razjasnila im je razlog svog dolaska i sve ispričala, te upitala: »Tko se želi sada, po ovoj kolovoškoj vrućini, izložiti i voziti na seljačkim kolima po salašima?«. Na to se javila gospođica Mariška Dulić (kasnije s. Jelisava), koja se odvaži i reče: »Ja ću Vas pratiti«. Majka joj zahvali na spremnosti i dogovore se kako će se sutra rano ujutro sastati u njezinoj kući.

Tako je pošla po salašima skupljati za spas sirote djece i siromašnog naroda u Blatu, čiju je bijedu predočila salašarima.

Ž. V.  (nastavlja se)

Podaci i fotografije korišteni iz arhiva Družbe