Širom Vojvodine

Plodovi s tavankutskog piska

U tradicionalnom ratarskom prostoru Subotice malo je onih koji žive od uzgoja lubenica, dinja, jagoda i praziluka. Takva je obitelj iz Tavankuta Geze Vukovića i zeta mu Marinka Dulića. Iako odvojena gospodarstva, za sebe kažu da funkcioniraju kao jedno kućanstvo te da se međusobno ispomažu. Muški dio zadužen je za proizvodnju, dok žene robu prodaju na tržnici. Kažu kako često bude posla od jutra do mraka, ali i da sve uspiju sami uraditi.

Iako smo ih zatekli u međusezoni – jagode su prošle, a dinje će početi sazrijevati za tjedan dana – kod naših gospodarstvenika nema odmora. Jagode se vade jer im je druga godina, skida se folija, ore i postavlja nova folija za kasnu sortu dinja koje će plod donijeti u rujnu.

»Ne postoji kultura koju nisam isprobao«

Povrtlarstvo Vukoviću nije prvi poslovni izbor. Radio je kao građevinski tehničar, ali vrlo kratko.

»Vidio sam kakav je terenski život pa sam rekao kad ja već moram biti u prašini, poraniti ujutru da bih stigao na gradilište i vratiti se kasno, bolje ću biti zemljoradnik. U ono vrijeme, 80-ih godina imali smo maksim zemlje. S početka sam uzgajao tradicionalne kulture poput kukuruza i pšenice, da bih se kasnije usmjerio na povrtlarstvo jer je davalo više novaca. Moja majka je bila iz obitelji povrtlara pa sam izgleda to usmjerenje povukao na njih. Supruga Gorica i ja povrće smo prodavali na tržnici i brzo smo uvidjeli da gotove pare stižu odatle, samo je važno imati plan proizvodnje i priljev je moguć cijele godine«, kaže Vuković i ističe kako ne postoji povrtlarska kultura koju nije isprobao – paprika, rajčica, krastavac, duhan, luk, cikla, brokoli, cvjetača, jagoda, lubenica, dinja...

Dodaje Vuković i interesantan detalj iz tih 80-ih kad mu se poslovni život umiješao u privatni.

»Kao povrtlar bio sam u Makedoniji s emisijom Znanje imanje. Ondje sam upoznao moju buduću suprugu. Nakon godinu dana, stjecajem sretnih okolnosti, otišao sam po nju i vjenčali smo se«, priča nam zadovoljan Geza.

U vrijeme sankcija 90-ih sjemena je nabavljao u Mađarskoj, a bio je jedan od osnivača Zadruge povrtlara Tavankutski povrtar 2006. Kaže kako je zadruga trajala nekoliko godina te da nisu uspjeli plasirati proizvode u inozemstvo.

»Posvetili smo se tada još više tržnici i da proizvedemo onoliko koliko možemo prodati na našim tezgama.«

Na maloj površini i što kvalitetnije

Dulićeva staza do povrtlara još je interesantnija, s obzirom na to da je na nju došao nakon ženidbe. Poput punca, i Dulić je shvatio da stočarstvo i ratarstvo, kojima se isprva bavio, traže konstantna i veoma velika ulaganja. Prema njegovim riječima, u povrtlarstvu se radi na manjoj površini, s manje skupe mehanizacije, a računica može biti itekako dobra. Od prije nekoliko godina u asortiman proizvoda uveli su i voće jagodu.

»Od jutra jagoda moguće je više zaraditi nego od 50 jutara žita. Naš moto je proizvoditi na maloj površini što više i kvalitetnije. Trudimo se i dva puta ubrati rod s jedne njive, što je, ako uspije, fantastično.«

Parcela na kojoj proizvode u blizini im je kuće, te je to kako kažu velika prednost jer je ove kulture potrebno obilaziti svaki dan.

»Nema prostora za greške, to se skupo plaća«, navodi Dulić.

Naši gospodarstvenici ističu i kako vode računa o plodoredu. Njiva im je podijeljena u trake. U jednoj je ječam, pa lubenice, opet ječam, dinje, ječam, jagode pa poriluk. Ne uzgajaju slučajno baš ove kulture. Kažu to je zato što ne dospijevaju u isto vrijeme te zahvaljujući tomu imaju priljev od prodaje gotovo cijele godine.

»U svibnju beremo jagode i sadimo lubenice. Krajem lipnja počinje berba dinja, pa lubenica koje beremo do kraja rujna i onda kasne dinje koje sad sadimo. U listopadu nam stiže poriluk. Ciljamo tako da prodajemo najviše u predsezoni i postsezoni kada su i cijene najbolje, a sezonsku robu držimo kako bismo sačuvali kupce«, priča nam Dulić.

Tezge na dvije tržnice

Svoju robu prodaju isključivo na tržnicama u Subotici. Na Buvljaku imaju tri tezge već 30 godina, a od ove godine povrće prodaju i na subotičkoj tržnici Prozivka. Iako broj tezgi povećavaju, asortiman na njima smanjuju jer kažu kako neko povrće ne mogu rasprodati na tržnici.

»Te tezge su mi veliki kapital s našim renomeom koji smo ostvarili prema kupcima. Sve što smo proizveli smo i plasirali na toj tržnici. Kako vrijeme ide, uvidjeli smo da ne možemo proizvoditi tako veliki asortiman pa smo ga i smanjivali i na kraju se iskristaliziralo da trenutačno prodajemo lubenice, dinje i jagode«, kaže Vuković i ističe da proizvode još i poriluk koji prodaju na veliko.

Usprkos trendu pada potražnje robe na tržnicama, Dulić kaže kako su se on i supruga Maja usudili proljetos uzeti u zakup još jednu tezgu, jer su povećali proizvodnju jagoda. Bio je to dobar poslovni korak – prema riječima Dulića rasprodali su sav urod i pridobili nove kupce.

»Cijena jeste bila niža nego prošle godine, ali rod je bio dobar tako da smo zadovoljni zaradom. Veoma nam je važno i da su kupci zadovoljni, a mislim da jesu jer oni koji su jednom kupili jagode kod nas, vraćali su se svaki dan. Jagode uspijevaju na tavankutskom pijesku i nije ni čudno što mnogi trgovci pišu 'jagoda iz Tavankuta' kako bi privukli kupce. Naša jagoda zaista jeste iz Tavankuta i to je ono što mušterije cijene«, kaže Dulić.

J. D. B.