Tema

Radost darivanja

Prikupljanje milostinje po salašima bio je veliki izazov i za samu Mariju Petković, koja nije bila naviknuta na vožnju seljačkim kolima i to još po velikoj vrućini. No, imala je uza sebe Marišku Dulić, koja je bila uz majku sve vrijeme i brižno ju čuvala.

Kako stoji u spisima, veliku ljubav i požrtvovanost Mariške Dulić majka nikada neće zaboraviti. U tom ophodu po salašima sakupljeno je 70 kvinta žita i sve je razdijeljeno. Kvinta je stara mjerna jedinica, 1 kvinta je 100 kilograma.

Prvo zvanje iz Subotice

Putujući s majkom glavaricom, Mariška Dulić je vidjela brigu i skrb koja obuzima Mariju Petković.

U dnevniku Družbe, koji je vodila i sama majka, stoji: »Bila je velika providnost što je upravo Mariška Dulić pošla s majkom u sakupljanje milostinje, jer je ona imala dosta bogate rodbine po salašima koja ih je primila na hranu i prenoćište i na njezin poticaj davali bi obilnu milostinju. Ona im je predočavala potrebe i bijedu toga kraja i poratnih siromaštvo, kako je čula od majke i tako ganula njihova srca«.

Također, u spisima stoji i podatak da je majka izjavila: »Da neće nikada zaboraviti veliku ljubav i pomoć Mariške Dulić, ni živoj, ni mrtvoj, jer ju je čuvala i pomagala kao pravi anđeo Rafael u opasnoj vožnji na tim kolima«. Mariška je poželjala i sama Isusu za ljubav pomagati siromahe, a svojim imanjem pomagala je ovu mladu siromašnu Družbu. Nije uvijek naišla na odobravanje rodbine po tom pitanju, ali nije slušala komentare, jer je znala da to radi iz ljubavi prema potrebitima. Zanimljiv je i podatak u kom stoji da Mariška, iako je bila vrlo pobožna, do tada nije htjela poći ni u jedan utvrđeni samostan, jer kako je rekla: »sve koje ona pozna 'gospodski' žive, a da gospođa može biti i kod svoje kuće«. No, sada je upoznala siromašan samostan u koji želi poći i slijediti siromašnog Isusa, te je zamolila odmah majku da je primi u Družbu. Majka joj je tada obećala da će je primiti i prema dogovoru sljedeće godine kad je majka došla u pohod sestrama u Subotici, na povratku pođe s njom u Blato Mariška Dulić, kasnije s. M. Jelisava.

 

Svjedočanstvo o prikupljanju milostinje

Iz zapisa o važnijim događajima Družbe možemo zaključiti da su Majku u obilasku salaša i prikupljanju milostinje pratile i druge sestre. Prva među njima bila je s. M. Jelisava koja je obilazila salaše u ljeto 1923. godine. U lipnju 1924., s majkom je išla s. M. Serafina, a prikupljanje je nastavljeno i tijekom kolovoza 1925., 1927. i 1928. godine. Milostinja se skupljala i kasnijih godina, a tome svjedoči Antun Dulić koji je s bratom od tete Antom Pokornikom bio kočijaš majci.

»U to vrime sam bio deranac od 15-16 godina i znam da su mi mama i baćo naredili da tribam vozit časne s konjima i da će se kupit milostinja za sirote. Meni je to ko deranu bilo zanimljivo nji vozit po salašima, a kad su časne kod nas prispavale, brat i ja smo, jel nije bilo mista u salašu, spavali u košari. I nije to nama bilo teško. Dobro se sićam da je časna Petković znala ako nam se koje jaje razlupalo, tražit da joj zamene za čitavo, a ljudi bi se opet sažalili pa bi joj oma dali 10 čitavi«, prisjeća se Dulić.

O obilasku časnih još prije svoje smrti pričala je i Ruža Dulić, koja je tada rekla:

»Bila sam dite, ne znam puno detalja, ali znam da su časne dolazile na salaš i da su kod nas i prispavale. Mama Liza (Elizabeta) je onda nama dici zapovidila da moramo bit zdravo dobri i da ne smimo ić u čistu sobu, jel će tamo časne spavat. Nama je to ko dici na salašu bilo štogod, da će nam kogod doć u goste, a zbog čega su one dolazile i kako, nama to nisu ni divanili. Časna Jelisava je bila očeva teta, a imali smo i mi tetu časnu, to je bila s. M. Regina, koja je bila očeva sestra, a posli u istom redu imamo i našu rođenu sestru s. M. Jasnu Dulić, i još dvi sestre časne koje su u drugom redu. Tako da nam boravak časni u kući, odnosno salašu nije bio ništa neobično«.

Po sjećanju i priči naših sugovornika ljudi s ovih prostora su imali veliko poštovanje prema redovnicima, osobito prema časnama.

Bez kuće u Monoštoru

Radi poslova Družbe i otpremanja sakupljenog žita, Marija Petković je sa s. M. Serafinom putovala za Suboticu, no na putu je najprije krenula u Monoštor, jer je, kako stoji u spisima, tamošnji župnik molio i tražio da majka glavarica pošalje svoje sestre u njegovu župu, gdje je za njih već sve uređeno i spremno. Zato pođe sama vidjeti o čemu se radi. No, želja naroda i župnika nikada nije ostvarena.

»Dne 5. kolovoza 1925. stigne majka ujutro u Monoštar. Kad ima i što vidjeti. Strašna oluja bijaše tu noć. Iščupala je najdeblja stabla, porušila neke kuće, a nekima pobacala krovove. I krov od velike crkve uništi i baci, usjeve potuče i polomi. Videći Majka tu nesreću i pustoš oko sebe kao da čuje glas – to si ti kriva. Pomisli možda se sotona uznemirio radi dolaska sestara u to mjesto i htjede to spriječiti. I zaista bijaše to. Župnik ih lijepo primi i pokaže sve gdje bi sestre stanovale. Bijaše slabo, ali ne nađe bolje. No, zbog nesreće koja se dogodila tu noć, narod ni Crkva nisu mogli ništa doprinijeti za sestre. Zato otvorenje filijale u Monoštru nije bilo ostvareno«, stoji u podacima Družbe.

Iz Monoštora je Marija Petković putovala za Suboticu, gdje je obišla i ohrabrila sestre, te se uputila u Beograd pitati u Ministarstvu za dozvolu za prikupljanje pomoći za sirotište u Blatu i dozvolu za prikupljanje milostinje. Dozvolu je odmah dobila, te je pozvala sestre iz kuće matice da idu po salašima i sakupljaju milostinju. Za taj pohod je dobila kola s kočijašem od gradske općine za 12 dana. Tada je sakupljeno 80 kvinta žita, a 10 je bilo kupljeno novcem skupljenim u milostinji po Subotici. Majka glavarica je i sad isposlovala besplatan prijevoz do Blata.

Dok je bila u Subotici, posjetila je sestre u Kolevki i potaknula ih na ustrajnost u žrtvi i radu oko odgoja siromašne i nejake djece. U tom periodu, od 23. do 28. kolovoza 1925., sve sestre su obavile duhovne vježbe, te im je majka glavarica držala duhovne pouke i poučavala ih ljubavi prema Bogu, ustrajnosti, osobito međusobnoj ljubavi, poniznosti, odricanju i požrtvovnosti. Pri završetku duhovnih vježbi sve sestre su obnovile zavjete u prisutnosti majke glavarice. Tada je s. M. Veronika Bačić izabrana za nadstojnicu sestrama, a Majka se uputila za Blato, preko Zagreba i Splita.

Ž. V.

nastavlja se

Podaci i fotografije korišteni iz arhiva Družbe i osobnih iskaza