Intervju

Za razgovore su potrebni hrabri i motivirani partneri

Prošlog petka u Subotici su se susreli premijeri Hrvatske i Srbije Andrej Plenković i Ana Brnabić. Bio je to njihov drugi susret, a prvi Plenkovićev dolazak u Srbiju. Tako je s početka godine najavljeno otopljavanje odnosa dviju država nastavljeno susretima na marginama događaja značajnih za hrvatsku i srpsku manjinu. Znak je to boljih odnosa dva susjeda ili reciprociteta? Bez obzira na to kako se tumačio ovaj Plenkovićev susret s Brnabić u Subotici, mali je ali važan korak za odnos dviju država. Ovom popisu susreta treba dodati i susret Plenković – Vučić na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu.

No, čini se da još nije vrijeme za ove prave službene susreta dvaju premijera ili dvaju predsjednika.

Podsjetimo: posljednji službeni susret bio je 2018. godine kada je Aleksandar Vučić bio u Zagrebu, a dvije godine ranije Vučić i tadašnja predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović potpisali su Subotičku deklaraciju. Dio potpisanog iz Subotičke deklaracije koji se tiče hrvatske manjine je realiziran, ali do »normalizacije« nije došlo.

Vučić je tijekom 2022. godine želio otići u »privatni« posjet Jasenovcu, ali mu vlast u Zagrebu taj posjet nije dozvolila uz obrazloženje da je riječ o nenajavljenom posjetu, mimo protokola, što je još dodatno utjecalo da odnose dviju država.

Srpko-hrvatski odnosi delikatni su, 30 godina opterećeni istim problemima. Na dobrom putu da ih počnu rješavati bili su Ivo Josipović i Boris Tadić. Najveći iskorak svakako je Tadićeva isprika na Ovčari zbog zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenicima. Poklonio se žrtvama u Vukovari i na Ovčari. »Priznanjem zločina stvaraju se mogućnosti za oproštaj i pomirenje i izmirenjem naroda otvara se nova stranica budućnosti. Sve što se dogodilo Srbima i Hrvatima u dvadesetom stoljeću može biti sklopljeno u knjigu prošlosti, a to je čin pisanja knjige budućnosti«, poručio je Tadić. Od tada je prošlo 13 godina, a odnosi Srbije i Hrvatske nisu uznapredovali, čak se može reći da su u određenim razdobljima bili i prilično zategnuti.

Je li Plenkovićeva odluka da dođe u Srbiju bila dobar potez, zašto nema službenih susreta, što su najteža pitanja iz prošlosti koja opterećuju dvije države, što je drugačije u odnosu na vrijeme kada je dužnost predsjednika Srbije obnašao Boris Tadić, a Hrvatske Ivo Josipović za Hrvatsku riječ govori Ivo Josipović, također jedan od ključnih političkih aktera u vrijeme kada se činilo da Srbija i Hrvatska mogu početi prevladavati nasljeđe prošlosti.

Najava odlaska premijera Vlade Hrvatske Andeja Plenkovića u Srbiju u Hrvatskoj nije dočekana blagonaklono. Od izjava da premijer ne treba ići u Srbiju do izjava da svojim odlaskom on zapravo daje potporu Vučiću, kome s druge strane Hrvatska treba kao kanal za ulazak u Europsku uniju. Dijelite li te stavove ili ipak smatrate da je dobro što je došlo do prvog Plenkovićeva posjeta Srbiji?

Naš je državni interes imati što bolje odnose sa susjedima, a u okviru toga i odgovarajući položaj hrvatske zajednice u tim zemljama. Biti u oporbi, ja u političkom smislu svakako spadam u oporbu, nikako ne znači biti protiv svega što radi Vlada. Smatram da je odlazak premijera Plenkovića u Srbiju bio dobar i razuman potez. Hoće li dati sve željene rezultate i razrješenje brojnih otvorenih pitanja, teško je reći. Ali, ako se ne pokuša, ako nema kontakta, onda sigurno bolji odnosi nisu za očekivati. Nadam se da je boravak premijera Plenkovića i njegov susret s premijerkom Brnabić prvi korak u popravljanju prilično loših međudržavnih odnosa. Oni koji misle da će predsjedniku Vučiću u samoj Srbiji poboljšanje odnosa donijeti neke velike poene, nisu realni. Sigurno, ako se proces poboljšanja odnosa nastavi, bit će to, rekao bih, zasluženi politički plus i za Vučića i za Plenkovića. Ali, za takav efekt trebat će još puno susreta, dobre volje i konkretnih rezultata. Isto vrijedi i u pogledu napretka Srbije u procesu pridruživanja EU. Ako Srbija reformama, promjenom vanjske politike i jačanjem dobrosusjedskih odnosa zasluži kakve poene na putu u EU, to samo treba pozdraviti. Pozitivne promjene i reforme u Srbiji, u konačnici i njeno članstvo u EU, i hrvatski su interes.

Premijer Plenković u Srbiju je došao na poziv Hrvatskog nacionalnog vijeća i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, a susret dvoje premijera bio je na marginama otvorenja Hrvatskog doma – Matice. Prvi njihov susret bio je u Zagrebu, gdje je Brnabić bila gošća Srpskog narodnog vijeća. Što bi mogli biti razlozi da službenog susreta dvaju premijera ili dvaju predsjednika još uvijek nema?

Očito je, odnosi na političkoj razini nisu dobri pa neformalnost susreta, rekao bih, njihova neobvezatnost, logična su posljedica. Pravi službeni međudržavni sastanci organiziraju se ako su dobro pripremljeni i ako mogu dati neki konkretni rezultat. Bolje je da su susreti sada ovakvog, ležernijeg, ali nikako beznačajnog karaktera nego da dobiju etiketu neuspješnih međudržavnih sastanaka. Mogu se samo nadati da će brzo doći vrijeme i za prave, službene posjete, i s jedne i s druge strane. Bio sam, sad već pred dosta godina, u vrijeme uzleta naših odnosa, sudionik takvih sastanaka koji su zaista ostavili pozitivnog traga na odnose dviju država. Bez obzira što su mnoga od otvorenih pitanja ostala neriješena.

Bez obzira na to što službenih susreta na razini dvaju premijera, dviju vlada ili dvaju predsjednika još nema jesu li susret u Zagrebu i ovaj u Subotici ipak jedan mali pomak?

Apsolutno, i zato ih pozdravljam!

Koja su to pitanja koja i dalje opterećuju odnose dviju država, dvaju naroda i koja su očigledno razlog što i dalje izostaju službeni državni susreti?

Uvijek se na prvo mjesto mora staviti sudbina nestalih osoba. Tri desetljeća rodbina i prijatelji ne znaju sudbinu svojih najmilijih. Ono što se možda premalo naglašava u obje zemlje, među nestalima ima gotovo jednak broj Hrvata i Srba. Zato obje zemlje mogu i moraju učiniti sve da se to pitanje konačno riješi. Druga ću pitanja tek naznačiti. Pitanje granice na Dunavu, po meni, teško će se riješiti pregovorima. To je vrlo osjetljivo političko pitanje. Zato najbolje je da naše države spor iznesu pred Međunarodni sud pravde i da se ono tamo razriješi. Nadalje, brojna su imovinsko-pravna pitanja, i pravnih i fizičkih osoba koja treba razriješiti. Nadalje, iako je priličan broj umjetnina otetih u ratu i odnesenih u Srbiju vraćeno, još ima podosta kulturnog blaga koje tek treba pronaći i vratiti. U Hrvatskoj, u nekim krajevima u kojima žive Srbi-povratnici, nisu na odgovarajući način riješeni infrastrukturni problemi koji bi omogućili normalan život u tim krajevima. Znamo, i Hrvati koji žive u Srbiji su bili protjerivani i mnogi imaju i dalje neriješenih pitanja vezanih za imovinu i kvalitetu života. Zatim tu su moralno, nepotrebno i politički osjetljiva pitanja odgovornosti počinitelja ratnih zločina. Zašto nepotrebno osjetljiva? Zato jer bi trebalo da su svi zločini, svi zločinci i sve žrtve jednako tretirane u obje države i da se ne štite »naši« zločinci. Problem različitog narativa o povijesti, posebno o prošlom ratu, vjerojatno će se teško riješiti, ako se uopće riješi. Bilo bi dobro barem približiti stavove o uzrocima i posljedicama rata. Ili, barem biti svjestan razlika i naučiti živjeti s njima. Međutim, tu naravno postoji granica. Mora biti jasno da je glavni uzročnik rata Miloševićeva agresivna politika. Uz to, naravno da vlasti u obje zemlje moraju obuzdati nacionalističke ispade, huškačke politike te zaštititi manjinske zajednice. Mogao bih još…

Srpska manjina u Hrvatskoj i hrvatska manjina u Srbiji uspostavile su dobru suradnju i preuzele su ulogu povezivanja ili kako se to sada govori otopljavanja odnosa dviju država. Mogu li one biti ta spona koja može utjecati da službeni Zagreb i Beograd?

Sigurno je, manjinske zajednica jesu spona i vežu naše države. Važno je da zajedno rade na visokim standardima poštivanja manjinskih prava, ali i na boljim međudržavnim odnosima. Iako, najvažnija je visoka politika, iznimno su važni i mediji. Bilo bi sjajno da neki od njih konačno stanu s huškačkom politikom i govorom mržnje.

U sadašnjoj srbijanskoj vladi politički predstvanik Hrvata u Srbiji Tomislav Žigmaniv izabran je za ministra. Kako to tumačite? Je li to zaista Vučićev potez ili je naputak stigao iz Bruxellesa?

Ne bih špekulirao odakle je došao poticaj za taj potez, ali sigurno je kako je riječ o dobroj odluci. Ministarsko mjesto za hrvatsku zajednica u Srbiji odličan je i pozitivan pomak koji se dobro gleda među Hrvatima u Srbiji, u Hrvatskoj, naravno, i u Bruxellesu. Hrvatskoj je odnos prema manjinskim zajednicama, posebno prema srpskoj, bio važan politički kriterij na europskom putu. I sa Srbijom će biti isti slučaj. Ali, ono što je važno je to da se dobar položaj manjine ne gradi samo zato što to hoće Bruxelles nego zato što postoji svijest o tome da su poštivanje manjina, ne samo nacionalnih, civilizacijski standardi. Važno je da ih poštujemo, ne samo radi manjinskih zajednica nego i radi nas koji činimo većinu. Zapravo, svi smo državljani iste države i trebamo imati potpuno jednaka prava i obveze. Tu naravno spada i pravo manjinskih zajednica na specifična kulturna i politička prava. Naš Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je, smatram, uzoran, daleko iznad uobičajnih standarda. Drugo je pitanje što njegova provedba nije uvijek najbolja.

Predsjednik Srbije Boris Tadić i Vi kao predsjednik Hrvatske uspjeli ste početi graditi bolje odnose Srbije i Hrvatske. Jesu li tada bile drugačije okolnosti i gdje je zapelo poslije Tadića i Vas?

Predsjednik Tadić je imao EU kao cilj i prihvaćao je europske vrijednosti. Odlično smo surađivali i odnosi dviju država su se u vrijeme zajedničkog mandata zaista značajno popravili. Vladala je drukčija politička klima, nazvao bih je pozitivnom i eurooptimističnom. Istina je, nakon Tadića i mene ostalo je dosta otvorenih pitanja. Naprosto, nismo imali dovoljno vremena zajedničkog mandata. Ali da smo dulje radili zajedno, sigurno bi i na tom planu bilo još bolje. Bilo je važno, a to smo uspjeli, stvoriti pozitivnu klimu, optimizam u pogledu suradnje i dobrih odnosa. I ja sam prilikom službenog boravka u Beogradu imao zaista izvrstan doček, ne samo od službenih krugova već i od ljudi na ulicama Beograda. Isto je doživio i Tadić u Zagrebu. Gdje je poslije zapelo? Došli su novi političari, većinom desne orijentacije kojima suradnja i popravljanje odnosa nije bilo toliko važno. Uz to, međudržavni su se odnosi antagonizirali i zbog unutarnje politike. Ako je recentni susret premijera Plenkovića i premijerke Brnabić naznaka zaokreta i intenziviranja suradnje, siguran sam da će u velikoj većini naše građanke i građani u obje države prihvatiti obnovljenu politiku suradnje.

Srbija i Hrvatska su susjedi, Hrvatska je u Europskoj uniji, Srbija deklarativno i dalje na tom putu. Koliko je za Srbiju onda važno da ima dobre odnose s Hrvatskom?

Za obje je države važna suradnja. Sigurno, dobri odnosi bit će važan plus za Srbiju na putu u EU. Ona takve odnose mora imati i s drugim članicama EU. Ali, naravno da podrška susjeda ima važnu ulogu. Hrvatska se jako založila za kandidatski status BiH, podržava Sjevernu Makedoniju i Crnu Goru. Nadam se da će se odnosi popraviti do razine da Hrvatska ojača i podršku Srbiji. Na kraju, to je važno i za hrvatsku zajednicu u Srbiji. Ali, moram reći da Srbiji neće biti lako. Najveći su problem odnosi s Kosovom. Uz to, kao i u gotovo svim tranzicijskim državama, postoje problemi vezani za vladavinu prava. Ima i drugih problema, posebno nekih važnih reformi koje treba provesti. Iako, smatram da su problemi Srbije primarno političkog karaktera i da nisu nimalo laki. Danas mnogi politički krugovi Srbiji prigovaraju da nije zauzela jasnu proeuropsku politiku. Neću ovdje o politici Srbije, samo ću reći kako se nadam da će naći načina da riješi sva ona osjetljiva i važna politička pitanja na način koji će joj omogućiti članstvo u EU. Iskreno, ne očekujem da će članstvo Srbije u EU doći brzo. Iako, mogu primijetiti da je EU boljom politikom i jasnim garancijama mogla pomoći Srbiji da donese važne i osjetljive odluke te da brže napreduje.

Gospodarska suradnja dviju država na uzlaznoj je putanji, značajne investicije stigle su u Srbiju iz Hrvatske, hrvatsko primorje privlačno je za turiste iz Srbije, i još je mnogo primjera gdje postoji dobra suradnja. Čini se da ima područja koja dobro funkcioniraju mimo politike.

Da, gospodarstvo, sport, kultura i turizam su područja najintenzivnije suradnje. Jedno vrijeme su hrvatski gospodarstvenici puno više ulagali u Srbiju nego što je bilo obratno. Međutim, sve je više važnih investicija i sa srpske strane. Zapravo, najbolje je da se politika što manje miješa u gospodarstvo. Iako i kulturna suradnja, posebno u nekim područjima, funkcionira također bez države, za neke oblike suradnje važna je i državna podrška. Razmjena orkestara, dramskih predstava ili izložbi sigurno djeluje blagotvorno na međudržavne i međunacionalne odnose. Unatoč svemu lošemu što se događa, primarno na političkoj razini, tu su i dalje brojna prijateljstva, rodbinske veze, poslovna suradnja i mnogi drugi kontakti koji sigurno doprinose boljoj klimi u međusobnim odnosima. Manjinske zajednice su tu svakako vrlo važan faktor, ne samo kao medij putem kojeg se odvija međunacionalna suradnja već i kao lakmus demokracije u svakoj od naših zemalja.

Što bi nakon dosadašnjih susreta trebali biti politički potezi da se konačno krene zaista u poboljšanje političkih odnosa dviju država?

Vodeći političari, prije svega premijeri, vlade i predsjednici moraju skupiti hrabrosti i, bez obzira na prigovore zagovornika mržnje i radikalnih politika, riješiti prvo, a zatim i ostala otvorena bilateralna pitanja. Za to tek treba skupiti hrabrosti, ojačati političku volju za pomirenjem i, svakako, imati s druge strane granice jednako hrabrog i motiviranog partnera.

Očekujete li da će se to dogoditi i da će Srbija i Hrvatska zaista otvoriti teška i bolna pitanja, krenuti u gradnju boljih odnosa?

Prije ili kasnije to se mora dogoditi. U obje države će biti brojni oponenti politici pomirenja. Ali, upravo u tome da ne podliježu pritiscima javnosti, bolje: dijela javnosti, vidi se tko je istinski lider a tko to nije.

Mogu li to dvije države uraditi bez, možda je preteška riječ ali da kažem, pritiska iz Buxellesa?

Zapravo, Hrvatska je puno manje podložna pritiscima iz Bruxellesa. Hrvatska suodlučuje u Bruxellesu. Naravno, to ne znači da se ne treba uklopiti u politike koju vodi EU. S druge strane, Srbija će nužno morati udovoljiti određenim očekivanjima ako želi u EU. Ne mislim tu na neke nemoguće uvjete već na uklapanje u politički sustav i sustav vrijednosti EU. Najbolje rezultate će nastavak procesa pomirenja ipak dati ako bude izraz vlastite, snažne političke volje, a ne da taj proces bude iznuđen od EU. Iznuđene politike nikada nisu duga vijeka, a i ne daju najbolje rezultate.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević

Podijeli

Tweet