Tema

Borba za djecu i sestre

Zavod svete Terezije, o kojem smo pisali u prošlom broju, s početka je bio sirotište za djevojčice i dječake, a onda je odredbom blažene Marije Propetog Petković, trebalo osnovati posebnu kuću za dječake. Uprava grada Subotice se s time složila i podržala tu ideju. Odredba je brzo postala stvarnost i sestre su početkom studenoga (5. studenoga) 1940., u Zagrebačkoj ulici u Subotici otvorile sirotište svetoga Ante u kojem su bili smješteni dječaci, a s njima su radile časne sestre.

Sirotište svetog Ante

Kuću za dječake i kapelicu blagoslovio je apostolski administrator Bačke apostolske administrature biskup mons. Lajčo Budanović. Po otvorenju, dječaci iz Zavoda su premješteni u sirotište, a broj se vremenom i povećavao, te je tako tijekom 1941. i 1942., u sirotištu bilo 33 dječaka. Od njih su 22 išla u školu, a manji su bili u kući pod nadzorom sestre odgojiteljice. S djecom su radile: s. M. Matilda Goričanec, s. M. Emila Špoljarić, s. M. Anastazija Erdeži i s. M. Konstancija Bilokapić.

Kako stoji u zabilješkama Družbe, dječaci su imali zajedničke dnevne molitve, molili su krunicu, dobivali su pouke o duhovnom životu i lijepom vladanju. Kako bi sestre mogle raditi s djecom, Grad je davao pripomoć za uzdržavanje, i to za djecu koja su bila u uzrastu od 4 do 13 godina. Za vrijeme školskih praznika imali su izlete u prirodi, a sestre su se trudile da im ne manjka ničega za pristojan život kao ni ljubavi. Osim apostolata u odgoju i pripravi za sakramente, u to vrijeme sestre su vodile kuhinju za 100 korisnika svaki dan. Obilazile su bolesnike u bolnici i po obiteljima.

Ratno vrijeme donijelo je nove promjene. Za vrijeme Drugog svjetskog rata mađarske vlasti su sestrama oduzele odgoj djece i mladih u Subotici. Sestre nisu imale izbora nego su bile prinuđene djecu predati na odgoj mađarskim vlastima, a one su se povukle u župu svetoga Roka – u Zavod svete Terezije u Subotici.

Budući da su sada bile u Zavodu i bez posla, bilo je upitno njihovo uzdržavanje, te su one preuzele uređivanje tri gradske crkve, radile su ručni rad, plele su... Povremeno bi dobile pomoć od sestara iz Argentine, koja im je, kako stoji zapisano, puno značila. Nekoliko sestara se preselilo u Hrvatsku na nove službe, a sirotište svetog Ante je zatvoreno 1. siječnja 1946.

Važni datumi tijekom djelovanja sestara u Subotici

5. srpnja 1923. godine sestre započinju svoje djelovanje u Subotici.

1. rujna 1930. počelo je upisivanje u Dječje obdanište i s vodstvom ženskih omladinskih društava Križarice i Patronaže.

16. siječnja 1936. Družba je kupila kuću kraj Zavoda s malim dvorištem, koja će služiti za gospodarstvo.

1. rujna 1937. otvoreno je sirotište u Zavodu. Grad Subotica smjestio je u redovničku kuću djecu na brigu sestrama. Grad je plaćao za svako dijete prema dogovoru. Osim toga, grad se brinuo za ogrjev, rasvjetu za cijelu zgradu.

1. kolovoza 1941. sestre koje su radile u Kolevci dobile su otkaz i morale su se iseliti. One su došle u Zavod sv. Terezije: s. Klara, s. Rafaela, s. Melita, s. Edvina, s. Adelajda, s. Miroljuba i s. Getsemana.

Marcela Peić Gavran predala je svoju kućicu u Gundulićevoj ulici samostanu i Zavodu sv. Terezije, s tim da je sestre prime pod stare dane i pruže joj sve potrebno. 3. siječnja 1945. blago je u Gospodinu preminula, a dozvolom poglavara, njezina kuća je prodana i za dobiveni novac napravljena je fasada zavoda sv. Terezije i ofarbani prozori.

U srpnju 1945. gradske vlasti ukinule su plaćanje za djecu, a 1. prosinca došla je naredba od vlasti da se moraju raspustiti sva djeca iz sirotišta, te je zabranjen rad internata Zavodu sv. Terezije.

1946. sestrama je oduzet sav rad. Sestre iz sirotišta i Kolevke su došle u Zavod i trebalo ih je sve uzdržavati. Tako su sestre preuzele prati crkveno rublje iz tri crkve, ponešto ručnog rada koje su znale, pletenje čarapa, džempera...

1947. – 1950. kroz ove poratne godine sestre su se posvećivale više molitvi, savjesnim vršenjem dužnosti, nezapaženim radom uz kojega je trebalo dobro pregnuti da si zarade koricu kruha i svoje uzdržavanje. Najmile su jedno zemljište i svaki dan su išle saditi i obrađivati zemlju da im urodi nešto povrća. Iako nije bilo održavanja sastanaka s katoličkim društvima, djevojke su se okupljale oko sestara u pjevačke zborove i tako su se održavale tijelovske procesije, ali samo unutar crkve. Sestrama su ukinute karte za živežne namirnice.

1951. preminuo je župnik sv. Roka i veliki dobročinitelj samostana mons. Blaško Rajić. Sestre su za njegov sprovod organizirale oko 50 djevojaka u bijelim narodnim nošnjama, a na sprovodu je bilo oko 30 tisuća vjernika.

1951. na molbu nasljednika vlč. Željka Kokića i uz dozvolu poglavara sestre preuzimaju kantorsku službu u župnoj crkvi sv. Roka. Prva sestra orguljašica bila je s. Blaženka Vojnić.

1953., kako bi se lakše uzdržavale, sestre su počele peći hostije za franjevačku crkvu njihovim strojem za pečenje i rezanje. Zatim je preuzeto pečenje hostija za Aleksandrovo, Đurđin i Kalvariju, a također pranje crkvenog rublja za tri crkve.

Doktor Šercer, očni liječnik, smjestio je kod sestara na po 15 dana očne bolesnike, tu je činio očne operacije i sestre su njegovale te bolesnike dok se nisu oporavili i to je bila velika pomoć za uzdržavanje.

1961., na molbu novog župnika sv. Roka vlč. Ivana Kujundžića, sestre preuzimaju katehizaciju djece cijele župe. Prva katehistica je s. M. Ljubimira Dorešić.

1964. vjeronauk u župi sve više napreduje. U kući se iste godine uvukla struja na 220 volti, a zatim je bilo potrebno uređenje kuće i malanje zidova. Dana 3. prosinca održan je tečaj šivanja i kroja pa su tome prisustvovale i sestre: s. Sibila, s. Vinka i s. Natalija.

1. ožujka 1965. »bila je prva sveta misa na narodnom jeziku u bazilici sv. Terezije koja je odslužena pred svim svećenicima da svi vide i čuju kako će to biti uz prisustvo naroda i redovnica«, stoji u spisima.

27. lipnja 1965. u župnoj crkvi služena je sveta misa na novom koncilskom oltaru, okrenutom prema narodu.

8. prosinca 1965. završio je u Rimu Koncil i sve redovnice su išle u subotičku katedralu za svečani doček biskupa.

1966. Iza Koncila nastala je Jubilarna godina, narod je išao u određene crkve. U Subotici katedrala je određena za Jubilarna hodočašća, i svi su hrlili da dobiju oproste. 17. travnja 1966. bio je određen za sve redovnice grada Subotice s određenim programom. Ove godine je upriličena prva sveta pričest djece iz svih gradskih župa u katedrali, što je bilo veoma lijepo i pobudljivo.

5. lipnja 1966. obavljena je proslava 125. godišnjice župe sv. Roka.

1967., Grad Subotica je htio smjestiti u naš Zavod sv. Terezije defektnu djecu do 16 godina, ali poglavari nisu dozvolili.

U rujnu 1967. su počeli radovi u kući. Bušen je bunar u dvorištu pored zgrade kako bi sestre imale pitku vodu, te ne bi morale vodu donositi s ulice što je bilo vrlo neugodno za redovnice. Tada je i sprovedena kanalizacija iz suterena u postojeći bunar u dvorištu.

17. prosinca 1967. – na Materice je održana prva akademija (iza rata) u dvorani u samostanu s novonapravljenom pozornicom.

Ž. V.

nastavlja se

Podaci i fotografije korišteni iz arhiva Družbe